Kozmičko iščitavanje svijeta

Već u prvoj knjizi pjesmotvora, Krucijalni test (2014), pjesnik Goran Gatalica (kojega književnica Božica Brkan u zapaženom pogovoru novoj zbirci Kozmolom naziva „pjesnikom fizičarom“), propituje „postaje vlastitog sebe“, pokazavši naklonjenost literarnoj formi gotovo strogih geometrijskih oblika. U drugoj knjizi priklonio se specifičnoj i vrlo zahtjevnoj strukturi pjesme u prozi. Uzalud ćemo u toj osobitoj književnoj formi tražiti konciznost i sažetost izraza klasične lirske pjesme. Koncepcija pjesme u prozi ne podnosi tradicionalne kalupe. Tako i Gataličine pjesme u prozi u novoj zbirci Kozmolom izmiču klasifikacijama. One nam, obogaćene pjesnikovom fantazijom, donose znakovito neprohodan, čudesan svijet metafora koje ukomponirane u poetizirane rečenice drže na okupu čvrstu arhitekturu pjesme u prozi. Verbalni pejzaži Gataličinih metafora ostvaruju egzistencijalna propitivanja koja doslovno rastu iz metafora, vodeći nas u nova pjesnikova iskustva.

Sveobuhvatan ritam života u suglasju s nametnutim ritmom svemirskog bivstvovanja pliva u raskoši metafora koje se intenzivirano prelamaju u imaginativnim naslovima (Rubovi beskraja, Dva bijela krika, Zametnute suze, Krvna ljaga u svemiru). Podijelivši zbirku u tri bajkovita ciklusa (Pohod kroz tminu, Paljenje zvjezdane vatre, Zvjezdani greben), Goran Gatalica svoje kozmičke naplavine u njihovoj kozmičkoj neumjerenosti i bujanju transponira u bajkovitost, izmaštanu i neponovljivu, koja traži strastvena čitatelja, ali, naglašavam, koji je književno potkovan i kojemu zbog toga nisu strana poetska „filozofiranja“, hermetizam i paradoksalne svemirske skitnje. Bajkovita putovanja u egzaltirani svijet zvijezda ne donose kozmologijski ekvilibrij. Ali gotovo misteriozne astralne domišljatosti mogu postati čak i zabavnima ako bi se slijedila aluzivna sugestija Josipa Užarevića u pogovoru pa da se naslovi pjesama poslažu jedan ispod drugoga, što bi tvorilo poetsku enigmu, upravo kao stvorenu za naše mlade i ambiciozne matematičare i fizičare. Možda bi, na taj način, profesori književnosti mogli kod učenika izazvati kreativno osmišljene galaktičke igrice, primjerice: „Zvjezdani konjici izvijaju svoja zlatna vretenasta tijela upletena u kozmičke niti“(Kasiopeja); ili: „U groznici rastu sedefaste zvijezde, a meteorski konjanici jure ususret klisurama“; ili: „Svjetlosni pauk samac brižno njeguje koprenastu paučinu u galaktičkoj ravni“ (Koprenasta maglica).

Upravo zbog navedenih „kozmičkih iščitavanja“ (a obilje ih je!), nisu možda nužna očekivana tumačenja u obliku predgovora i pogovora. Neka mladi čitatelj sam uroni u astralni svijet, u nepredvidljive nijanse budućnosti. Ipak, možemo dobronamjerno zamisliti da će ga sudar s poetiziranim rečenicama poput: „Carstvo tvarnosti raskapča haljinu mladim zvijezdama do propasti rubova“, vjerojatno vratiti u ovozemaljsku našu stvarnost.