Kad zazvone dubrovačka zvona

O ovogodišnjoj dubrovačkoj Festi sv. Vlaha bila je i 25. obljetnica mnogih događaja iz Domovinskog rata koje je Dubrovnik uz ostale ratne nevolje i stradanja proživio i bez struje i bez vode. U to je vrijeme nastala i pjesma Kad zazvone dubrovačka zvona, koju je spjevao pjesnik Drago Britvić, a uglazbio Đelo Jusić. S Dragom Britvićem, skromnim, samozatajnim pjesnikom koji je nerado govorio o svojoj poeziji, za program Radija Dubrovnik telefonom sam razgovarao u proljeće 1992. Želio sam, uz ostalo, saznati kako je nastala pjesma Kad zazvone dubrovačka zvona. Na to pitanje Britvić je ovako odgovorio:

Daleko mi je teže o tome govoriti, jer zapravo sada vidim da ja i nisam nikad govorio o svojoj pjesmi, posebno ne o tome kako je nastajala. Međutim to sam sve skupa shvatio, na neki način, kao svoje pismo ohrabrenja, kao moj izraz poštovanja, divljenja, nekakav moj paket prijateljima, moj dug, a ujedno, to mi je i štit kojim se ja branim, kojim ublažavam svoju nemoć da učinim nešto više, nešto korisnije. Ja znam da su moji prijatelji i prijatelji mojih prijatelja u to vrijeme bili bez vode u Gradu česmi, a ja eto šaljem nekakvu pjesmu. i onda sam mislio – što da napišem?

Htio sam baš, kad je već takav užasan povod, pisati o čudu zapravo, prvo sam htio pisati o čudu. Kako je ona tamo prelijepa Madona della seggiola u katedrali (Madonna della sedia / Madonna della seggiola, Bogorodica s Djetetom, nepoznati slikar, djelomično prema Rafaelu, prva polovica 16. stoljeća, moćnik dubrovačke katedrale, op. a.) osvanula jednog jutra u konavoskoj nošnji i kako se poput mnogih prognanih majki zahvaljivala: „Hvala vam, dobri ljudi, što ste me primili, hvala vam zbog djeteta“, a iz oka joj je potekla suza i to se pretvorilo u česmu, mislio sam pisati o vodi, o čudu, a onda sam se sjetio svoje davne pjesme, tamo iz kasnih šezdesetih godina, Zvona moga grada. Da vas prisjetim, to je ona pjesma koju je Vice Vukov pjevao na Splitu: „Pričala su našu povijest brižno kao otac sinu, / u večeri kao ova izlila su svu toplinu, / kao neka vječna glazba naše slave, našeg jada, / zvonila su, zvonila su stara zvona moga grada.“ I onda: „U kamenu nema neba, čovjek prođe težak put, / al’ su negdje kad ih treba stara zvona opet tu.“ I onda sam se s užasom sjetio podatka koji sam čuo, da Dubrovnik u to vrijeme nema ni zvona. Pa rekoh, poslat ću Zvona. Da bar u glazbi, u pjesmi, nekako zazvone, ali kako to napisati? U Dubrovniku, o Dubrovniku se uvijek može čitati, ali u Dubrovniku se čovjeku čini da je već sve napisano u tim česmama. u tim zvonicima, u tim lođama. Onda sam mislio na dubrovačku okolicu. Ako čovjek bolje pogleda, stihovi su zapravo gotovi. Pjesme treba samo izdvojiti, zapravo stihove, treba ih poredati. Pogledajte, zamislite samo, da Tonko (Lonza, op. a.) ili Miše (Martinović, op. a.) govore: Slano, Srebreno, Gruda, Pridvorje….... Slano kao suza, Ljuta (rijeka u Konavlima, op. a.) kao ljuta rana. Žuka, da li je ikad bila grča? Dakle, zapravo pjesmu je grad već odavno složio. Trebalo ju je samo tako nekako složiti, izabrati iz nje nešto što bi bilo adekvatno i trenutku i svemu onome što čovjek u tom času želi reći. Eto tako je otprilike nastala pjesma Kad zazvone dubrovačka zvona:

           Tko mi to prosipa žuku,

           Slano i Ljutu na ranu,
           suza me dovoljno peče,

           u njoj sam gasio Grad.

           Povit ću ranjenu ruku

           i zasjat će dragulj na dlanu

           danas kad upale svijeće,

           molitva, prkos i jad.

           Bit će u njihovom zvuku

           Konavle moje i Župa,

           žubori djetinja kraja

           gdje je kraj ognjišta muk.

           Pružit će mjedenu ruku,

           pa ćemo krenuti skupa,

           Pridvorju zelenog kraja

           Iz kog je izagnan puk.

           Kad zazvone dubrovačka zvona

           i objave svome puku mir

           sveti Vlaho skalat će se s trona

           pa s oltara, na Placu u đir.

           Kad zazvone stara gradska zvona

           Konavoke raznijet će im pjev

           ječat će od Čilipa do Stona

           bar da načas stišaju sav gnjev.

           Sveti Vlaho skalat će se s trona

           pa s oltara na Stradun u đir.