Gusle

U davna vremena, kad sam studirao književnost, imao sam profesora koji je sjajno predavao teoriju stiha. Od njega smo mnogo naučili, ne samo o versifikaciji nego i o životu. Jer profesor je tvrdio da stihova ima mnogo i izvan književnosti, da smo, zapravo, njima okruženi te da i sami za njima nesvjesno posežemo onda kad situacija postane dramatična. Pa bi to i dokazivao: na putu prema fakultetu kupio bi novine, a onda na seminaru analizirao naslove u njima. I otkrio nam je nešto fantastično: novinski naslovi teže da postanu stihovi. Što je uzbudljiviji sadržaj članka iznad kojega stoje, to su naslovi više nalik na osmerce, dvanaesterce ili trinaesterce. Ipak, nedodirljivi šampion tu je deseterac: iznad političkog članka stajat će Izglasano devet amandmana, iznad članka u crnoj kronici Pobjegao s poprišta nesreće, a iznad članka na sportskoj stranici Utakmicu odlučio sudac. A sve je to posve isti ritam kao kad se kaže Bože mili, čuda velikoga ili Vino pije Kraljeviću Marko.

Mi smo, dakako, bili impresionirani tom spoznajom i rado smo je provjeravali u svakim novinama koje bi nam došle do ruku. Ali nismo zapravo bili jako iznenađeni činjenicom da naslovi najčešće nastoje uspostaviti upravo deseterački ritam. Jer desetercu smo i sami bili izloženi od rođenja i imali smo neku mutnu predodžbu da je on zbog nečega najvažniji stih, premda mu nismo znali ime, niti smo ga bili kadri opisati. Mi, koji smo živjeli na sjeveru Hrvatske, i još k tome u urbanim sredinama, nismo se s desetercem susretali na izvoru, ali nas je zato škola s njime upoznala.

Imali smo, recimo, od sama početka u čitankama usmene pjesme. Bilo ih je i epskih i lirskih, ali su epske prevladavale, a mi smo ih više i voljeli. Jer u ono doba kad još nije bilo televizije, a knjige su bile rijetke, junačke pjesme bile su za nas kao neka vrsta pustolovne literature: u njima su se pripovijedali razni pothvati davnih junaka, a podrobno su se opisivali dvoboji, što se nama jako sviđalo. Zato smo lako pamtili primjer za stilsku figuru zvanu ironija: Kako ga je lako udario, sa crnom ga zemljom sastavio. Uvidjeli smo da su te pjesme važne zato što govore o borbi za slobodu, a i zato što u njima naši uvijek pobjeđuju.

A pritom smo znali da pjesme što ih imamo pred sobom nisu izvorno nastale zato da se čitaju, nego zato da se pjevaju. U školi su nam govorili o slavnim guslarima, od kojih su neki bili i homerski slijepi, pa je tako sve bilo na svome mjestu. Bilo nam je pomalo teško zamisliti kako to guslanje izgleda, ali se škola potrudila da i tomu doskoči. Doveli su nam u razred čovjeka u narodnoj nošnji izvezenoj zlatnim nitima, s prikladnom kapom na glavi i s guslama u ruci. Mi smo, doduše, osjećali da sve to ipak nije prava stvar, nego predstava za nas – ni guslar nije imao za pojasom kuburu, nego „luger“ – ali smo svejedno bili impresionirani i guslama i svirkom na njima.

Gusle su izgledale onako kako i inače izgledaju žičani instrumenti: imale su vrat i rezonatorsku kutiju, imale su kobilicu i vijak i na njima se sviralo gudalom. Razlika je bila tek u tome što gusle nisu imale žice, nego konjske strune, pa zato njihov zvuk i nije bio baš skladan, nego je više nalikovao na nekakvo škripanje ili na brundanje iz pčelinjaka. Na guslama se sviralo tako što su se one držale oslonjene na koljeno (kao kod konavoske lijerice, ako se sjećate), dok je izvedba pjesme bila sasvim neobična: guslar bi unjkao kroz nos i čudno otezao riječi, tako da smo ga jedva razumijevali. Ipak, sve zajedno ostavljalo je prilično jak dojam.

Zato nam nije bilo teško razumjeti simbolično značenje gusala s kojim smo se susreli u umjetničkoj poeziji. Recimo, razabrali smo da je Stanko Vraz nazvao svoju zbirku Gusle i tambura zato što je želio da njegove pjesme budu bliske narodu poput guslarskih. Shvatili smo da je Mažuranić u Smail-agi dao važno mjesto sceni guslanja zato što je još i u njegovo vrijeme ući u pjesmu značilo zapravo ući u vječnost. A to nam se osobito objasnilo onda kad smo se susreli s pjesmama Andrije Kačića Miošića, koji i izravno kaže kako pjeva poput guslara zato da bi svoj narod poučio o stanovitim povijesnim činjenicama.

Ali sve je to bilo nekako školski, u teoriji. Pravo značenje gusala i guslanja uvidjeli smo istom onda kad smo dospjeli u one krajeve u kojima je guslarska tradicija bila još koliko-toliko živa. Tada ste, recimo, na blagdan Gospe ružarice, početkom listopada, mogli u Vrlici sresti pravoga guslara (s pravom kuburom!) i mogli ste uočiti da među ljudima koji ga slušaju ima još i nepismenih, dakle takvih kojima je guslarska pjesma jedina književnost. Mogli ste guslara i upoznati, kao što sam ja u Sinju upoznao jednoga po imenu Mate Žigo.

No, nažalost, mogli ste isto tako zapaziti da je sve to na silaznoj putanji: za samo nekoliko godina iščezli su oni guslari koji stihove stvaraju na licu mjesta, a zamijenili su ih oni koji uče pjesme napamet, obično iz Razgovora ugodnog. A promijenile su se i teme, pa ste sad mogli čuti pjesme o kubanskoj krizi, pa o pobjedama nogometne reprezentacije, pa o Savki i Miki, pa o nepobjedivom Mati Parlovu. Ukratko, osjećalo se nekako da sve to više nije kao nekad, da nije spontano nego naučeno, a osjećalo se i da se tradicija pomalo gasi.

Zapravo, da se gasi naglo i nezaustavljivo: desetljeće-dva, i svega je nestalo. Kad danas mladim ljudima citirate nešto iz narodne pjesme – recimo: Taj se neće nanositi glave, ili: Poranio rano u nedjelju – oni to neće prepoznati kao dio tradicije, dok im ritam stiha neće značiti ništa. Ja sam dugo odbijao da uzmem tu činjenicu na znanje, a onda sam ipak odlučio provjeriti: stao sam u novinama pregledavati naslove u potrazi za stihovima. I, moram vam reći da nisam našao ništa. Današnjim novinarima deseterci ne dolaze sami pod pero, kao što ne privlače ni pažnju njihovih čitatelja. Nema, dakle, više onoga medija uz pomoć kojega smo se nekad snalazili u zbilji. Zato valjda i jesmo tako zbunjeni: može li čovjek ikako shvatiti svijet oko sebe ako pritom ne koristi poetski instrumentarij?

A gusle su postale suvenir.