Europa još uvijek poštuje redatelja

Američki redatelj talijanskog podrijetla Abel Ferrara, koji je gostovao na nedavno održanim 10. Filmskim mutacijama: festivalu nevidljivog filma, i u umjetničkom je i u intimnom smislu osoba izrazitih kontrasta. U skladu s naslovom knjige o njemu The anarchist and the Catholic autora Silvija Danesea iz 1998, Ferrara u sebi istovremeno objedinjuje žestokog anarhista i sad već bivšeg katolika. On je istodobno grešnik i celuloidni teolog, beskompromisni radikal i već dulje od desetljeća predani budist, opori naturalist i pjesnik pokretnih slika, provokator i autor koji redefinira žanrove, umjetnik iznimne energije i imaginacije te rezignirani cinik trajno poljuljane vjere u ljude. Ferrara je tendenciozno neprilagođen i asocijalan filmaš koji od ranih dana ustrajno istražuje granice filmskog mainstreama često ih promišljeno i inteligentno prelazeći te uporno ustrajavajući u vlastitoj apartnosti, neprilagodljivosti i asocijalnosti.

Vaš je posljednji redateljski projekt biografska drama Pasolini iz 2014. Pier Paolo Pasolini umnogome je vaš tipični protagonist – nekonformist, beskompromisan, čovjek koji je živio na rubu konvencionalno shvaćena morala. Kakvo je vaše mišljenje o Pasoliniju, i kao umjetniku i kao osobi?

Pier Paolo bio je naš učitelj, naš duhovni vođa, kad smo počinjali snimati filmove. Mi smo ga voljeli, voljeli smo njegova djela. Ja sam volio njegovu neovisnost, bogatstvo misli i način razmišljanja, njegov duh, poeziju, njegove slike. Znam da zvuči ludo, ali ja sam njime oduševljen. Zahvalan sam na tome što mi je omogućeno da radim ovaj film jer me on jako približio Pasoliniju, odveo me na novu razinu razumijevanja i prihvaćanja njegova djela, usvajanja njegovih filmova.

Kad ste počeli raditi na filmu Pasolini, jeste li planirali napraviti ga na pazolinijevski način, na način na koji je on radio neke svoje filmove? Po određenim stilskim obilježjima film asocira na neke Pasolinijeve filmove.

Stvar je u tome da je takav način snimanja filmova jednostavno zapisan u mom DNK. To nije samo Pasolinijev način snimanja, on je zajednički čitavoj talijanskoj filmskoj školi, Felliniju, Rosselliniju, Antonioniju, Pontecorvu, svima njima. A ja sam njihov baštinik. To nije nešto što odaberete svjesno. Pasolinijevi su filmovi međusobno bili stilski raznorodni. Segment La ricotta iz omnibusa Ro.Go.Pa.G. nije isti kao Decameron, Decameron se razlikuje od filma Salò ili 120 dana Sodome, njegov je prvijenac Accattone opet drukčiji. Ali da, ja zacijelo kao i mnogi drugi ipak na određeni način svjesno slijedim Pasolinijev stil, koristim ga kao vodiča. Kad snimam filmove, ne želim se ponavljati, želim da mi se svaki novi film razlikuje od prethodnoga, tražim drukčiji stil i pristup.

Vrijeme zbivanja u filmu je 1975, no tadašnji Pasolinijevi stavovi o društvu, umjetnosti i politici i danas su vrlo aktualni. Štoviše, čini se da je danas više nego prije četrdeset godina najvažnije imati, uništiti i skandalizirati. Jesmo li svi i danas „u opasnosti“, na način na koji je Pasolini tada tvrdio?

On je to tada ustvrdio u razgovoru s novinarom lista La Stampa. I bio je vrlo precizan, rekavši da nitko ne može biti siguran ni ako živi u elitnom kvartu, ni ako ga štiti policija, ni ako se izolirao u kuli bjelokosnoj. Nitko ne može pobjeći. To je u biti budističko shvaćanje, da se ono što se događa jednom čovjeku događa i svima nama. I svi smo u opasnosti. On je bio jasan u kritici kapitalizma, osobito konzumerizma, toga da se previše želi, da se ljudi nagovaraju na kupnju onoga što im ne treba i što ne mogu dobiti. Njemu je to bilo gore od fašizma, a u međuvremenu se ništa nije promijenilo nabolje. Danas se ljudi pretvaraju da su nešto što nisu, žele ono što ne mogu imati, a u pokušajima ostvarenja toga i ubojstvo je jedna od opcija. Konzumerizam nema veze s duhovnošću, a u kombinaciji s nasiljem znači veliku opasnost.

Jeste li se tada slagali, i slažete li se danas, s Pasolinijevim mišljenjem da je „narativna umjetnost mrtva i da smo u razdoblju žalovanja“?

Ta mi se Pasolinijeva izjava sviđa, ali nisam baš siguran da je razumijem. Pretpostavljam da znači da sama ideja naracije više ne postoji, da je sve u dojmovima i u fragmentima, da se priče više ne mogu pripovijedati na načine na koje su se nekad pripovijedale. Ako je narativna umjetnost mrtva, može se postaviti i pitanje je li ikad postojala. Što neku priču uopće čini pričom, bez obzira na sretan završetak, i kako se do završetka priče uopće dolazi. Ako i postoji sretan završetak, on može biti sretan za vas, ali ne i za mene. Ta je izjava radikalna, sviđa mi se i zvuči odlično kad je on izgovori, ali pitam se što uistinu znači.

Tijekom 90-ih godina snimili ste niz sjajnih krimi-drama i trilera, filmove Kralj New Yorka, Okorjeli policajac i Pogreb. U tim ste filmovima kreirali vrlo intrigantne protagoniste, etički kompleksne, autodestruktivne i na putu iskupljenja. U njima ste posegnuli i za biblijskim temama i motivima. Zbog čega ste smatrali da su trileri i krimi-drame žanrovi prikladni za elaboriranje takvih tema i motiva?

Danas više ne snimam takve filmove. U vrijeme kad sam ih snimao, u prvoj polovini i sredinom 90-ih, ti su mi se žanrovi činili jako važnima i držao sam ih pogodnima za takve priče. Tada mi je takav oblik narativne umjetnosti bio vrlo važan, i smatrao sam ga osobno bitnim, ali danas više ne držim do takvih narativnih formi. Takvu vrstu narativne umjetnosti smatram mrtvom, više ne držim do konvencionalne naracije. Ali to ne znači da ona ne može biti važna nekom drugom.

Vaši su tipični protagonisti ljudi na rubu, psihotični osamljenici, ponekad fanatici na putu samoiskupljenja, koji je često i put autodestrukcije. Što vas toliko intrigira u takvim likovima?

Vjerujem u individualiste, a film mora od nečega i nekoga početi, pa makar to bio i kakav osamljenik. Naposljetku, nekakav lik mora biti pred kamerom. To je teško pitanje. I Pasolini je bio osamljenik na svoj način. Svaki pravi umjetnik je osamljenik, svaki je čovjek koji ima neku misiju osamljenik, bez obzira o kakvoj je vrsti misije riječ. Svaki čovjek koji osjeća teret etičkih ili nekih drugih dvojbi na neki je način osamljenik. Mora biti osamljenik jer se ne slaže s društvenim konvencijama te kao takav ne pripada u potpunosti društvu.

U drami Mary iz 2005. kreirali ste priču o glumici koja prolazi kroz duhovnu krizu i preobrazbu, u kontekstu suvremenoga poimanja religioznosti i suvremenosti uopće. Što danas mislite o tim stvarima, o religioznosti, duhovnosti i shvaćanju morala?

Ja sam budist već dvanaest godina, a prije pet ili šest godina posve sam prestao piti i drogirati se. Sasvim sam čist. Ne možete biti u potpunosti budist ako ste napušeni, a ja sam baš radeći na tom filmu započeo potragu za duhovnošću. Odgojen sam kao rimokatolik, a odnos s Isusom izgrađivao sam i kroz odlaske u Jeruzalem. Isusa doživljavam kao živa čovjeka, kao revolucionara u revolucionarnom vremenu, a Bibliju kao priču o revoluciji, kao njezin dokument. Vjerujem u Isusa, a dio budističke meditacije jest i to da meditirate kao netko čijoj se duhovnosti želite približiti. Možete meditirati i kao Dalaj Lama. Kao budist često meditiram, pokušavam se približiti svojoj ideji Isusa, njemu kao čovjeku, kao pozitivnoj osobi u pozitivnom vremenu. To mi je uistinu važno. Isto vrijedi i za Muhameda i za Budu, oni su bili ljudi koji su mijenjali svijet. Ako kao individualist pošaljete pravu poruku, možete ostvariti promjenu veću no što možete zamisliti. To funkcionira i obratno: ako pošaljete negativnu poruku, pogoršat ćete situaciju više nego što mislite. Postoji velika razlika između religije i duhovnosti. Kao duhovna osoba, morate skrbiti za druge ljude, pokušavati olakšati vlastite patnje, ali i patnje drugih ljudi. Kad Pasolini govori o konzumerizmu, on pritom misli na ovisnost o materijalnim stvarima, o moći koju te stvari imaju nad ljudima, a sve je to oprečno duhovnosti. Važne su humanost i etičnost, a one nisu pitanje samo religioznosti. Moramo razmišljati o sudbini svih nas na planetu. Nije važno odakle i s kojih strana dolazimo, niti kamo idemo. Važno je ono što svi zajedno dijelimo, ono što je istinito, a to je prvenstveno ljudska patnja te skrb o drugim ljudskim bićima. Ako ta skrb izostane, suočeni smo s apokaliptičnim scenarijem.

Tijekom 80-ih režirali ste pilot-epizodu i kod nas gledane TV-serije Kriminalističke priče te nekoliko epizoda također popularne TV-serije Poroci Miamija. Što vas je na to navelo i što mislite o današnjoj produkciji televizijskih serija, koje doživljavaju veliku ekspanziju i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu?

Znate kako je u ovome poslu, radimo svagdje gdje mislimo da se možemo realizirati. Radim ondje gdje mislim da mogu izraziti i ostvariti svoje želje, na televiziji, filmu, internetu, svejedno. Mogu me lansirati i na Mjesec, sasvim svejedno, ako tamo budem mogao napraviti što želim. To nije važno, to se stalno mijenja, na bolje ili na gore, a važni su ljudi koji rade na određenim projektima. Na seriji Poroci Miamija radio sam iz zafrkancije, bio sam mlad, a to je bio posao koji mi je omogućio plaćanje stanarine i računa. Tada sam vidio i kako funkcionira rad na televizijskoj produkciji, što mi je pomoglo da shvatim da to nije posao za mene. Sa serijom Kriminalističke priče bio je drukčiji slučaj. Dobio sam priliku raditi s Michaelom Mannom, on i ja smo imali viziju o prvoj epizodi kao o filmu, i sretan sam sa svime. Ta prva epizoda funkcionira kao zaseban film, Mann je imao veliku viziju. Bilo je to lijepo iskustvo, radio sam s dobrim ljudima i mnogo sam naučio.

Kad bi vam danas netko ponudio rad na televiziji, primjerice na HBO-u ili Netflixu, biste li prihvatili?

Ne znam. Što bih morao prihvatiti? Radim to što radim, pa ako mi netko ponudi najbolji scenarij na svijetu koji mi se svidi, odlično, radio bih to. No mislim da se to neće dogoditi. Ja sam ono što se kaže „redatelj završnog reza“ (autor ima zadnju riječ, op. J. G.), a oni ne rade s takvim redateljima. Možda je to i moguće, ali ne znam za takav slučaj. Moj je pristup jednak bez obzira za koji medij radim film, za kino, televiziju, YouTube, mobitel, svejedno. Iako zapravo nije svejedno, jer je gledatelj pred televizijskim ekranom ili zaslonom sam, dok u kinodvorani može biti okružen s tisuću ljudi. No u osnovi posao je posao.

Posljednjih godina živite u Europi i radite europske produkcije, u Italiji i Francuskoj. Što mislite o današnjem europskom filmu?

Autorska politika „završnog reza“ koju ja prakticiram postoji još samo u Europi, iako se i ovdje zapaža sve veća amerikanizacija. Ali ovdje se još poštuje redatelj, umjetnik, autor. To je ono što je još važno, i zbog toga sam tu.