Čast je i ponos biti filharmoničar

Ravnajući pod velikom fotografijom maestra Lovre von Matačića (1899–1985), legende hrvatske glazbene kulture, diva i čarobnjaka dirigentskog zvanja čija je svjetska karijera za divljenje svim ljubiteljima klasične glazbe i ne samo u Hrvatskoj, novi šef dirigent Zagrebačke filharmonije David Danzmayr nedvojbeno je mogao osjetiti osobitu odgovornost koju je koncertu u Lisinskom 10. veljače davala nastupu sada „njegova“ orkestra posveta In memoriam Lovro von Matačić.

Koncerti sjećanja na maestra Matačića, koji je Zagrebačkom filharmonijom prvi put ravnao 1927, a od 1960. do 1970. bio i njezin šef dirigent, hvalevrijedna su tradicija, ali ovaj je put to imalo i svojevrsnu „dodatnu vrijednost“, pa i moguću veću privlačnost. Naime, od ove je sezone, nakon previše godina bez šefa dirigenta, na čelu Zagrebačke filharmonije glazbenik mlađeg naraštaja, rođen u Salzburgu i školovan na jednom od najuglednijih europskih glazbenih učilišta, salzburškom Mozarteumu, umjetnik formiran na najboljim zasadama glazbene pedagogije i kulture. Kako je pak u čast maestru Matačiću na programu bila Peta simfonija u B-duru Antona Brucknera (1824–1896), očekivanja slušatelja mogla su biti još i veća.

Lovro von Matačić bio je, uz ostalo, posebno slavljen kao interpret upravo Brucknerovih velebnih simfonija te dobitnik Brucknerove medalje Međunarodnog Brucknerova društva i Brucknerova prstena Bečkih simfoničara. Osim toga, nešto starija zagrebačka koncertna publika itekako se dobro sjeća Matačićevih interpretacija Brucknerovih partitura. Stoga je bilo još izazovnije čuti kako će dirigent koji je u Zagreb došao s referencijama mladoga glazbenika velikih dirigentskih sposobnosti ostvariti izvedbu odabrane simfonije.

Od početnoga suptilnog pizzicata u moćnoj grupi od osam kontrabasista, od tajanstvenog pianissima iz kojega se rađa Brucknerova veličanstvena orkestralna katedrala, pa sve do grandioznog fortissima kojim u uzvišenoj gradaciji zvučnosti nakon osamdesetak minuta uzbudljivih preobrata ta uzorna i kompleksna četverostavačna simfonija završava, poticao je maestro Danzmayr filharmoničare, pojedinačno i skupno, na koncentrirano, tehnički pouzdano i glazbeno uvjerljivo muziciranje. Rijetko koja simfonija ima tolika pizzicata koja zahtijevaju točnost i ujednačenost gudača i rijetko je koja u svojemu tijeku i ustroju tako čarobno puna plemenitosti i divljenja vrijedna bogatstva glazbenoga sadržaja. Danzmayr lijevom rukom interpretira, a desnom osigurava pouzdanost u tempima. Zagrebački ga filharmoničari slijede s očiglednim povjerenjem. Poklonici simfonijskog stvaralaštva mogu se stoga nedvojbeno radovati novim nezaboravnim glazbenim doživljajima u zagrebačkoj palači glazbe.