Budućnost je kad se netko budi

Ima nekih razdoblja kada se čini kako se u političkom i svekolikom javnom životu ne događa ništa. Osim ljetne suše u sezoni kiselih krastavaca, kojekakve prizemne senzacije znaju presušiti i u nekim drugim vremenima, pa novinari kadšto odu u škole i u dječje vrtiće da ispituju djecu što im znače neki pojmovi za koje su sigurni da će dobiti simpatične i/ili neočekivane odgovore, a čitatelji lako i dopadljivo štivo (koje, vidi se po nekim odgovorima, nerijetko naknadno kreiraju i sami novinari, a ne samo djeca). Dakako, djeca znaju spojiti i povezati i ono što je odraslima, opterećenima znanjem i logikom, nespojivo, pa se takvo štivo obično rado čita, a nerijetko razmjenjuje i na internetu. Novinari se upinju iz petnih žila da tekst koji nam podastiru bude očišćen od svih natruha tzv. naknadne pameti, pa bi ono što ostaje trebalo autentično odražavati ono što obično volimo zvati dječja usta. Tako je, ako je vjerovati jednom dnevnom listu (Jutarnji list od 22. studenog 2016. godine), jedna po svemu simpatična petogodišnja djevojčica Marta na pitanje što je to budućnost izjavila da je „budućnost kad se netko budi“. U njezinu još čistom malom životu cijeli se svemir okrene od jutra do mraka i svaki je dan cijeli jedan neponovljiv univerzum između sna i buđenja. Pa premda budućnost i buđenje ne izviru iz istoga vrela, Marta je dobro naslutila da su im neki elementi ipak zajednički. Budućnost je vrijeme koje stoji (ili, bolje, teče) pred nama, a budnost je stanje u kojemu što primjećujemo, u kojemu bdijemo i u kojemu pozorno pratimo što se zbiva oko nas.

Indoeuropska osnova iz koje potječe glagol biti jest *bheu-, bhū-, što je prvotno značilo rasti. Iz toga značenja razvila su se još dva: 1. egzistirati, esse, i 2. boraviti, stare. U nekim jezicima, na primjer u češkom, i mjesto na kojemu čovjek boravi, na kojemu prebiva – stan – kaže se byt. I u glagolu prebivati krije se glagol bivati, biti. U vezi s rastom, zanimljivo je da se značenje indoeuropskoga korijena sačuvalo i u imenicama biljka i bilje, kao onima kojima je imanentan upravo rast. Biljke nam bjelodano pokazuju kako se sam rast odvija pred našim očima – od sićušna zrna posađena u zemlju (najprije mora „umrijeti“ u zemlji da bi iz njega niknuo novi život), do klijanja, nicanja, rasta, cvijeta, ploda, pa do opadanja ili ostavljanja novoga sjemena za neki budući rast (kad nešto ostavimo „za sjeme“).

Budućnost je u izričajima najčešće svijetla, obećavajuća, nadobudna, uvijek je to misao na neko bolje sutra, u svakom slučaju bolje od sadašnjice (ili barem ne gore od nje). Znam nekoliko dječjih vrtića koji se zovu Budućnost, jer, eto, djeca su naš najbolji zalog budućnosti, na njima svijet ostaje, pa neka vrijeme koje je pred nama bude obilježeno novim naraštajem koji raste kao gljive poslije kiše. Znam, doduše, i neke sportske klubove istoga imena, no čini se da ih ni samo ime nije spasilo od propasti. Jer i budućnost može katkada iznevjeriti i svoje ime i nade koje polažemo u nju. U raskoraku sa svijetlom budućnosti (Cabaret), kojoj su jedan za drugim pomamno klicali ljudi za birtaškim stolovima u nekoj njemačkoj vrtnoj restauraciji (buđenje nacizma), najbliži mi je bio jedan čiča koji na sve to skeptično gleda kao na nešto već viđeno i mirno pije svoje pivo. Budućnost bez mene, kao da je nijemo poručivao. Kad u vijestima spomenu neku strategiju do 2040. godine, prestanem slušati i mirno pomislim: bez mene. To više nije i moja budućnost, ja u njoj više ne sudjelujem.

Drugi dio Martine definicije budućnosti uključuje budnost, stanje svjesnosti, suprotno od sna. Nekoć je prasl. *buditi prvotno značilo „uzrokovati da tko bude budan“. Naravno, ako treba bdjeti, to znači da svakako treba održavati stanje budnosti, jer ie. *bheudh-, prasl. *bъdĕti, znači i primjećivati. A primjećivati znači pomno registrirati sve možebitne promjene koje se zbivaju oko nas, koje nipošto ne želimo propustiti. Bdjeti znači biti budan, ne spavati, provoditi besanu noć (hotimice ili nehotice), no znači i voditi brigu o komu, npr. bdjeti nad bolesnikom, nad sudbinom tvrtke i sl. Među posebno ciljanim nespavanjima ističu se i bdjenja o nekim crkvenim svetkovinama. Riječ je o svjesnom nespavanju koje se provodi uz molitvu kao pokora. To je crkvena cjelo­dnevna služba, koja se nastavlja i na noćnu službu uoči neke svetkovine, npr. o Uskrsu (vigilija). Za taj napor hoće se katkada i prethodna duhovna priprema (sjetimo se samo kako ni Isusovi učenici nisu uspjeli ostati s Isusom budni nego su pozaspali), jer duh mora ostati bodar (čvrst, nepokolebljiv), a u tome mu pomažu riječi molitve, pjevanje crkvenih pjesama i razmišljanje o događajima kojima idemo ususret. Za takva bdjenja ljudima ne treba budilica da ih probudi u određeni sat. Noćno bdjenje nerijetko se nastavlja na dnevno bdjenje, jer je važno budno čuvati Isusov grob prije uskrsnuća ili uspomenu na taj biblijski prizor opisan u evanđeljima. Duh ostaje čvrst i postojan i bez pjevanja budnica, koje su u 19. stoljeću imale svoje mjesto upravo u povijesnom buđenju nacionalne svijesti među Hrvatima, a pobude (još jedna riječ iz iste porodice riječi) bile su im plemenite i dalekosežne. No kao i svaka takva pobuda u početku, nerijetko su ih se primili oni koji i inače sve izvrnu i upropaste, pa se plemenitost upljesnivi (ne davši pritom ni skupocjeni sir s plemenitom plijesni).

U istom članku bilo je već i bolne sadašnjosti, krute istine iz usta jednoga desetogodišnjaka. Na pitanje što ga najviše žalosti jedan je Luka (10) odgovorio: žalosti me kad mama ide u disko i ostavi me samog. Ne­odgovorna mati drma se s balavcima po disku, u koji je zacijelo odlazila i prije. Znam, ja sam već vrlo staromodna, no za mene je to i užasna pomisao i užasan prizor. Mlada đuskerica, uopće ne sumnjam, našla bi dovoljno pobornika da mirno nastavi kako je i započela. U mojim očima takva osoba ne zaslužuje ni da se zove majkom ni da ima djecu. Bez obzira na poraznu demografsku sliku Hrvatske!