Yes, Sir: Rock and roll za kraljicu

U ozračju prošlogodišnje serije odlazaka mnogih pripadnika zlatne generacije svjetske glazbene scene – od Bowieja do Cohena – pojavila se manje zapažena vijest koja se odnosila na jednog od preostalih velikana ere klasičnog rocka.

Ray Davies, pjevač, ritam-gitarist i skladatelj Kinksa pridružio se elitnom društvu suvremenih glazbenika – Micku Jaggeru, Eltonu Johnu, Vanu Morrisonu, Paulu McCartneyju... – kojima je kraljica Elizabeta dodijelila plemićku titulu za nadahnut doprinos na polju britanske umjetnosti. Doduše, u Mickovu slučaju to nije željela učiniti osobno zbog nekadašnjih animoziteta. Očigledno je da stari ratovi na relaciji underground-establišment nikada nisu posve utihnuli: Bowie je 2003. odbio tu počast, uz riječi da „nikada ne bih primio ništa slično. To nije ono za što sam potrošio svoj život.“

No Davies nije mogao odoljeti, premda je „u prvom trenutku osjetio mješavinu iznenađenja, poniznosti, radosti i nelagode“. Njemu je to i dodatni medijski poticaj u kontekstu predstojećeg samostalnog albuma Americana, najavljena za travanj i snimljena uz potporu izvrsne američke skupine The Jayhawks. Ako je suditi po upravo objavljenoj pilot-skladbi Poetry, bit će to još jedan dostojan dokaz Daviesova talenta koji i dalje funkcionira na razini melodije i poetske rafiniranosti. Uostalom, riječ je o ostvarenju koje se izravno naslanja na njegovu četiri godine staru autobiografiju istog naziva.

No, koliko mu god solo albumi bili šarmantni, Ray Davies uvijek će biti upamćen po doprinosima na čelu grupe The Kinks.

U utjecajnoj knjizi Rolling Stone Album Guide njihova je Waterloo Sunset opisana kao „najljupkija balada u povijesti rocka“. To je samo jedan iz niza komplimenata koji su tijekom desetljeća stizali na adresu skladatelja i pjevača grupe koje okosnica nastaje još 1964. u londonskom predgrađu Muswell Hill. The Kinks uzlijeću na valu takozvane britanske invazije i postaju njezin važan i utjecajni dio, a od osnutka i uspjeha prvih singlova, pa sve do razlaza 1996, čvrstu kreativnu jezgru skupine čine braća Ray i Dave Davies. Iako su obojica skladali, pjevali i svirali gitare, Ray će se afirmirati kao njihova temeljna kreativna poluga.

Davis i garažni rock

Davies je napisao i prijelomni treći singl You Really Got Me, čiji će distorzirani gitaristički rif ne samo presudno odrediti tijek rane etape njihove karijere nego i oblikovati žanrovske konture garažnoga rocka, punka i metala. Zasnovana na tenziji dodatno pobuđenoj promjenama tonaliteta u svakoj novoj strofi, ona je „nastala kao posveta svim blues-sviračima koje sam uvijek cijenio, kao što su Leadbelly i Big Bill Broonzy“, pojasnio je Ray Davies u nekom kasnijem intervjuu.

Ta će ih pjesma, „taj spomenik rock and roll jednostavnosti“, kako ju je netko opisao, afirmirati s obiju strana Atlantika. Nizom slično intoniranih skladbi (All Day and All Of The Night, primjerice), kojima će priključivati sve više baladnog materijala, The Kinks se uspinju u najuži krug ključnih otočkih rock-sastava svojega vremena.

U međuvremenu, Sir Ray svjesno se odmiče od rhythm and bluesa utisnuta na prvim pločama, pazeći pritom da se, za razliku od mnogih engleskih suvremenika, suzdrži i od američkog naglaska u vokalu. Ta je transformacija sredinom šezdesetih praćena promjenom ukupne umjetničke strategije, jer će iz prvoklasnoga rokera najprije izrasti inteligentni društveni komentator, a potom i simbolični čuvar mitologiziranog, nestajućeg Kraljevstva. Drugim riječima, majstor rock and roll naracije i tvorac savršenih pop-satira iz sredine šezdesetih sve se više, prema isteku toga prevratničkog desetljeća, pretvarao u nostalgičnog pop-pjesnika prohujale prošlosti.

Kako je tekao taj neobičan proces?

Godine 1967. svjetsku popularnu kulturu pogađaju radikalni potresi, psihodelični pokusi, beskrajno „ljeto ljubavi“ i nova underground-supkultura utjelovljena u izvođačima slobodnijih formi. U svem tom kreativnom kaosu „širenja slušateljeve podsvijesti“ Kinksi kao da su ostali „odveć obični“ – i odgurnuti u stranu.

U skladu s nazivom, album Something Else (1967) doista donosi nešto posebno. Dok su njihovi suvremenici otkrivali američke korijenske žanrove, oni su – prošavši tu etapu u samo nekoliko mjeseci – najprije zaronili u bogato britansko kulturno nasljeđe, a potom, u vrijeme acid-rock previranja, prionuli konceptualnim ostvarenjima tematizirajući staru Englesku.

Presudno je pritom bilo demonstrirati temeljnu muzikalnost i domišljatost, bez posebnih tehnoloških dodataka i „kričavih“ aranžmanskih dekoracija. Takvi autorski postupci rezultiraju čvrstom narativnom strukturom i autentičnim ugođajem koji stoji u suprotnosti s modernim blještavilom.

Uvijek promišljen i introspektivan, Davies je imao izoštreno oko za sitne detalje koji su otkrivali hipokriziju društva, što se već prije reflektiralo u skladbama kalibra Well Respected Man i Dedicated Follower Of Fashion. U obama slučajevima riječ je o prvoklasnoj pop-satiri, pri čemu se prva odnosila na ismijavanje tipično konzervativnih engleskih vrijednosti, a druga na ironijski odmak od pomodne elite ranog swinging Londona.

Kad je suvremene teme zamijenila nostalgija s velikim N, na albumima poput The Kinks Are The Village Green Preservation Society, djelomično nadahnuta radiodramom Dylana Thomasa Under Milk Wood (1954), priča je razotkrila da se elementi music halla, kao novoga glazbenog vrela inspiracije, posve prirodno uklapaju u posve osobnu autorsko-izvođačku estetiku.

Glazbena fuzija

Ako je ideju „konceptualnog albuma“ svaki pojedini autor toga doba tumačio na vlastiti način – a Daviesovi suvremenici koristili su ga mahom za iskorake u psihodeličnu budućnost – Kinksi su, dakle, učinili suprotno: posegnuli su u prošlost, u romantiziranu staru Englesku. Vrhunac takva pristupa, i karijere u cjelini, obilježio je Arthur (Or the Decline and Fall of the British Empire) iz jeseni 1969. Bila je to sofisticirana i nadahnuta fuzija glazbene raskoši, pastoralnoga folka, klasičnog rocka (Victoria), raspjevanih balada, antiratnih opservacija, stiliziranih dionica na rubu mjuzikla i čvrste narativne konstrukcije zasnovane na doživljajima fiktivnog lika Arthura Morgana u kontekstu poslijeratne Engleske.

Veliki koncepti na razmeđu rocka, teatra i televizijskih drama, od tada nadalje postaju ključnom polugom Daviesove umjetničke strategije, no svaki idući album doživljavao je za nijansu slabiji prijem. Dakako, Lola je u osvit sedamdesetih dočekana kao još jedan klasik gotovo ravan starim zgodicima kalibra Sunny Afternoon, no u vrijeme LP-a Percy reputacija Kinksa počela se topiti, pa ni uistinu inspirativni radovi kao što je Muswell Hillbillies (u kojemu je ulični realizam radničkog Londona 1971. uzdignut na univerzalnu razinu) više nisu razmatrani s potrebnom dozom kritičarske analitičnosti. Teško se sjetiti albuma iz prve britanske lige koji je dobio slabije ocjene od Soap Opera – vrhunca Daviesove pretencioznosti. Posljednji kreativni trzaji Kinksa zabilježeni su nešto poslije, na ostvarenjima snimljenima uoči i tijekom punk-revolucije: Sleepwalker, Misfits i Low Budget.

Sve nakon toga, uključujući četiri studijska Rayova solo poglavlja, tek je ugodno podsjećanje na jednu od hirovitijih, ali i najsenzibilnijih (i zapravo ključnih) osobnosti koje nam je darovala britanska popularna glazba.