Vrhunci domaće filmologije

Prošla je godina iznjedrila nekoliko djela vezanih uz nacionalnu kinematografiju, a ovom prigodom osvrnut ćemo se na Modernizam u hrvatskom igranom filmu Tomislava Šakića, sustavno ostvarenje što u obliku nacrta tipologije promišlja i propituje domaći filmski modernizam, ali i njegovu relevantnost u širim okvirima europskih i svjetskih modernističkih pokreta sedme umjetnosti, koji su se očitovali tijekom nekoliko desetljeća. Knjiga je nastala preradom doktorske disertacije koju je Šakić pod naslovom Manifestni, radikalni i diskretni modernizam u hrvatskom filmu obranio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2012. godine.

Leksikograf i filmolog Tomislav je Šakić (1979) s radom u području povijesti i teorije filma započeo je u prvoj polovici prošloga desetljeća, objavljujući tekstove u periodičnome tisku (ponajviše Hrvatskom filmskom ljetopisu i Vijencu). Povijest hrvatskog filma predavao je na nekoliko etabliranih obrazovnih lokacija, poglavito Hrvatskim studijima, gdje je od 2015. naslovni docent. Član je uredništva Hrvatskoga filmskog ljetopisa, u kojem je u razdoblju od 2005. do 2012. bio i izvršni urednik, a s potpisnikom ovih redaka i Joškom Marušićem suautor je knjige Hrvatski filmski redatelji I. (2009), gdje je obradio igrane filmove i poetiku autora međuratnog, ratnog i poslijeratnog razdoblja hrvatskoga filma. U širokome spektru njegova povijesnoga i teoretskoga stvaralaštva o književnosti i filmu spomenut ću još samo da je Tomislav Šakić i jedan od urednika Filmskoga enciklopedijskog rječnika, koji se trenutno priprema u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža.

Razmatrajući Šakićev opus, s lakoćom pronalazimo ishodišne točke Modernizma u hrvatskom igranom filmu, a one se ne nalaze samo u doktorskoj disertaciji, nego i u trećem zagrebačkom Subversive Film Festivalu, održanu u svibnju 2010, u čijem je programu predstavljena i opsežna Retrospektiva jugoslavenskoga filma 1955–1990. prigodom koje je, prema vlastitim riječima, shvatio „koliko je okljaštreno gledati hrvatske filmove prije 1991. kao nastale u vakuumu“. Nećemo pritom zaboraviti ni spomenuti Hrvatski filmski ljetopis, kao višegodišnju medijsku platformu temeljitoga proučavanja povijesti hrvatskoga filma. Pa ako je u dvobroju 73–74. (proljeće/ljeto 2013) tiskana ranija verzija drugoga poglavlja Šakićeve knjige, s naslovom Igrani film između klasične i modernističke naracije, još u broju 38. iz 2004. objelodanjen je izvrstan tekst Hrvatski film klasičnoga razdoblja: ideologizirani filmski diskurs i modeli otklona kao vrlo nenametljiva prethodnica Modernizmu u hrvatskom igranom filmu.

Od umjerenog
do radikalnog modernizma

U sagledavanju strukture ovoga rada uočavamo da Tomislav Šakić razmatranju filmskoga modernizma, pa samim time i hrvatskoga, pristupa ab ovo. Višestruka stanovišta s kojih propituje modernizam ne zastaju tek na odnosima i komparacijama dvaju temeljnih tipova narativnog filma – klasičnoga i modernoga – nego se razgranavaju na kompleksnoj mreži stilističkoga filmskoga zemljovida europskoga modernizma, postojećim tipologijama i klasifikacijama obilja filmskih dosega raznih domaćih i inozemnih autora u koje se hrvatski film između sredine 1950-ih i početka 1980-ih nepobitno uvrštava kao izrazito vrijedna građa čiji značaj i vrijednost nikako nisu rubni. Upravo zbog toga ova je knjiga nužno podijeljena na četiri segmenta. Ako se u Pristupu jasno elaboriraju temeljne postavke rada, Filmski modernizam u teoriji i praksi upušta se u preciznu razradu modernizma kao modusa filmske prakse, zatim kao određenoga povijesnoga razdoblja s nužnim unutarnjim raspodjelama te naposljetku njegova artikuliranja. U takvoj općoj slici modernističkih strujanja svrhovito se uklapa segment koji percipira Poetike modernizma u hrvatskom filmu, usredotočujući se na novovalni, umjereni ili diskretni i visoki ili radikalni modernizam. U završnome dijelu, naslovljenu Kraj velike pripovijesti, potvrđuju se osnovne postavke i razrađuje odnos modernizma prema postmodernizmu. Uz opsežan popis modernističkih filmova i preciznu kronološku tablicu usporednih dosega svjetskog filma, jugoslavenske kinematografije i hrvatskoga filma, dobrodošao su dodatak i slikovni materijali kao zorna potvrda modernističkoga nazora i stila hrvatskih filmskih autora i njihovih ostvarenja. Šteta je tek da ih nema više.

O vrijednostima i stilu

Nepobitna erudicija Tomislava Šakića otponac je samosvojnome pristupu zadanoj filmskoj građi i stilu. S obzirom na kronološke odrednice modernizma ne mora nam se činiti čudnim da preuzima barem neke od postavki mađarskoga filmologa Andrása Bálinta Kovácsa iz filmološkog djela Screening Modernism: European Art Cinema, 1950–1980 (2007), kao što je primjerice unutarnja podjela na pojavu i širenje modernizma (1950–1958), romantički modernizam (1959–1961), etablirani modernizam (1962–1967) i politički modernizam (1967–1975). Uranjajući u građu hrvatskoga filma, posegnuo je i za nasljeđem Hrvoja Turkovića, pri čemu su radovi toga vrsnoga hrvatskoga filmologa polazišna točka za daljnje produbljenje istraživanja materije. Jasno apostrofirajući znamenite hičkokovce kao moderniste, naznačio je i bitnu ulogu Filmskoga autorskoga studija (FAS). U pristupu raznim desetljećima – od 1950-ih do 1980-ih – tek je ponešto zanemario socijalnokritičke filmove 1970-tih, što ipak nije nedostatak u kvaliteti i cjelovitosti Modernizma u hrvatskom igranom filmu.

Kao i svaki rad, i ovaj je podložan raznolikim kritičkim propitivanjima i sagledavanjima. No odnos je vrlina i mogućih nedostataka u Modernizmu u hrvatskom igranom filmu, zbog Šakićeva pristupa, promišljenosti i temeljitosti te uopće naglašeno visokih dosega izrazito u korist vrlina. U kontekstu društvene povijesti, apostrofirajući njezine filmske i kulturne sastavnice, Tomislav Šakić otvorio je sasvim nova područja filmoloških i šire kulturoloških istraživanja. Kako je posrijedi prerada doktorske disertacije, odnosno djelo koje građi pristupa sa znanstvenoga stanovišta, ne čudi nas obilje podataka i interpretacija, ponekad zamršena, ali ne i neprohodna građa samosvojnoga stila. I sam je autor naznačio pregnantnost svojega iskaza, no takva tumačenja ne moraju zabrinjavati zainteresirane čitatelje jer posrijedi je djelo koje vrsno osvjetljava povijest hrvatskoga igranoga filma i filma uopće. Premda je možda prerano ustvrditi da je Modernizam u hrvatskom igranom filmu jedno od prijelomnih ostvarenja u razumijevanju domaće filmske povijesti, nema sumnje da otvara mogućnosti novih opsežnih tumačenja. No veći je dio ove knjige svakako spada u vrhunce suvremene hrvatske filmološke misli.