Vile u Istri ne raspleću konjima grive

Evelina Rudan, rođena u Puli, rodom iz sela Rudani kod Žminja, pjesnikinja, znanstvenica i profesorica, radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je i doktorirala s temom iz usmene književnosti. Za rukopisnu zbirku Breki i ćuki dobila je književnu nagradu Grada Rijeke Drago Gervais 2007, a objavila je još pet  knjiga pjesama. Povod je za ovaj razgovor njezina nova knjiga Vile s Učke.

Kolegice Rudan, u predgovoru knjige Vile s Učke navodite da su naši osobni identiteti i identiteti zajednica dug sposobnosti da se oblikuje suvisla priča. Objasnite tu zanimljivu tvrdnju.

Tvrdnja je dug potrebi za zagovor priče koja proizlazi iz uvida da je čovjek kao društveno biće homo narrans i da mi i sebe i zajednice kojima pripadamo pa znanje koje dosežemo osiguravamo stanovitim suvislo i koherentno ispripovijedanim pričama. Pa i prirodu kao objektivnu stvarnost prevodimo u kulturu pričama. Taj je iskaz na neki način implicitna polemika sa sintagmama tipa „samo priča“, a s druge strane i implicitna polemika s usmjerenjem na temu i motive, a zanemarivanje onoga kako (dakle oblika, žanra, stila), što je, posebno kad je riječ o ovoj temi, znao biti slučaj.

Kad započinje vaše zanimanje za predaju i nadnaravna bića?

Gotovo paralelno. Stvari su imale ovakav slijed: htjela sam istraživati predaje, činilo mi se da tu još ima prostora i za opis žanra, da ima nekih književnoteorijskih prijepora koji bi se mogli razriješiti i nekih novih analitičkih alata koji bi se mogli ponuditi, razmišljala sam na kojem bi tipu predaja to bilo najbolje istražiti: i ove koje su tematizirale i nadnaravna bića i bića s nadnaravnim sposobnostima i takve pojave činile su mi se najzanimljivijima.

Zašto?

S jedne strane zato što su preživljavale gotovo mimo svake institucionalne podrške, negdje na rubu, pa je upravo kod njih bilo zgodno provjeriti koncept narativne produktivnosti koji definiram kao sposobnost protagonista priča da oko sebe oblikuju nove inačice starih priča ili nove priče. Odnosno zanimalo me koji se to protagonisti predaja još uspješno aktualiziraju u pripovjedačkim situacijama, a koji su potonuli u arhivske zapise, što im tu „živost“ omogućuje i na koji se način ona ostvaruje.

I što ste zaključili?

Da bih odgovorila na to pitanje, bilo mi je važno postaviti dva važna pitanja o žanru: koji su ključni postupci predaje kao žanra i koji su konstitutivni elementi žanra predaje i – odgovoriti na njih. Kako se silnice žanra predaje, posebno one njezine vrste koja se bavi nadnaravnim usredotočuju oko prodora Kaosa u nekozmizirani svijet i zapravo upozoravaju na opasnost (čak i ako ne postoji stvarno vjerovanje u tu opasnost, postoje tekstualni signali koji upućuju na takav nekadašnji odnos), ključni su postupci s jedne strane „činjenje tajnim“ i „činjenje poznatim“. Tajnim se čine svi oni elementi koji se tiču nadnaravnog i to se npr. na stilskoj razini može ostvariti i tako da se nijednom tijekom priče ne imenuje biće koje je protagonist predaje, nego se na njega uvijek upućuje pokaznim zamjenicama, a kad se konačno imenuje, onda je to imenovanje dio verbalnog apotropeja, basme. Poznatim se pak čine svi oni elementi koji se tiču naravnoga pa se recimo o naravnom protagonistu, dakle čovjeku koji je u susretu s nadnaravnim doznaje sve što se može doznati, njegova genealogija, njegovo mjesto u zajednici, kamo je išao i zašto kad mu se dogodilo što mu se dogodilo i sl. Na temelju zapisane građe, ali i komparacije s prethodnim zapisima, konstitutivni elementi predaje bili bi distributivni podaci, formule vjerodostojnosti te na koncu događaj predaje.

U javnosti se ponekad brkaju bajka, predaja i legenda.

Ne brkaju se toliko pojmovi predaje i bajke, koliko legende i predaje, sad već dijelom i zbog utjecaja engleskog jezika. No što se bajke i predaje tiče, činjenica je da je još Divna Zečević rekla da toliko oslanjanje na komparaciju tih dvaju žanrova proizlazi iz činjenice da se nisu bili iznašli dovoljni analitički alati za proučavanje predaje. Jedan od razloga moga bavljenja predajom jest upravo pronalaženje analitičkih alata.

U knjizi suptilno spajate tekst i kontekst. Što je karakteristično za predaju kao tekst?

Možda da se kao odgovor na to pitanje vratim još jednom na bajku i predaju. Bajka se ponaša kao film, a predaja (koja tematizira nadnaravno) kao epizoda duge serije. Dakle za razumijevanje prve dovoljno je poznavanje jezika žanra (kao što je za film dovoljno poznavanje filma kao medija), a za predaju kao i za epizodu neke serije morate već nešto otprije znati o likovima, o protagonistima, o njihovim ključnim karakteristikama, inače vam štošta može promaknuti. U tom smislu za razumijevanje predaje kontekst je nužan u još većoj mjeri nego za razumijevanje bajki. I to onaj širi društveni, ali i onaj izvedbeni, situacijski, kazivački, pripovjedački u trenutku dok se predaje pripovijedaju. Osim toga predaje se nerijetko pripovijedaju u pripovjedačkoj suradnji (dvoje pripovjedača – jedna predaja ili niz predaja) pa bi bez razine konteksta uvid i u to što se događa sa žanrom i uvid u to kakva je narativna produktivnost određenoga lika bio nepotpun. A i uvid u to gdje je u predajama estetski užitak.

Poticajnom mi se čini vaša tvrdnja da je institucija vjerovanja, znanja i djelovanja tradicija. Koliko je ta tradicija jaka?

Prilično, mogli bismo reći toliko da je tijekom povijesti uspješno koristila i mnoge druge institucije i društvene pojave da preživi, iako se iz današnje perspektive čini da su drugi sustavi znanja i vjerovanja koristili nju, iako pitanje je tko je tu u nerijetkim situacijama bio objekt, a tko subjekt. Ako hoćemo posve pošteno, i to ne samo zbog uvida H. Bausingera, čak je i znanstveno bavljenje, dakle istraživanje nekih njezinih elemenata, oblik njezina „preživljavanja“, kao što je oblik njezina „preživljavanja“ i to što uspješno koristi popularnu kulturu. Iako preživjeti ovdje nije statična kategorija prenošenja, nego podrazumijeva dinamičke procese i mreže sudjelovanja.

Vaša je knjiga natopljena karizmom brojnih kazivača i komunikacijom s njima. Kako je tekla suradnja s njima?

Iznimno dobro. Knjiga je i oblik restitucije njima. S druge strane, mene kazivači nisu zanimali toliko kao „nositelji“ tradicije. Termin nositelji čak i ne koristim jer implicira pasivnost sudionika i ideju da je tradicija neka nepromjenjiva, čvrsta kategorija koja se poput vreće prenosi na leđima, a prilično je to daleko od načina na koji stvari funkcioniraju. Htjela sam pokazati njihove pripovjedačke strategije, njihovu izvedbu, ako hoćete, pripovijedanja u suradničkim aktivnostima, njihovo lucidno korištenje mog istraživačkog interesa.

U predajama koje obrađujete pojavljuju se zanimljiva nadnaravna bića, a neka od njih pokazuju dosta veliku živost i danas.

Da, htjela sam pokazati koji protagonisti iz ranijih zapisa preko zapisa iz 19. i 20. stoljeća žive još i danas na terenu, a koji su prestali biti ili nikad nisu jako ni bili „narativno“ živi. Pritom sam broj zapisanih predaja nije dovoljan, postoje i drugi uvjeti koji moraju biti zadovoljeni da bismo mogli govoriti o narativnoj produktivnosti određenoga protagonista. Ali recimo u Istri naslovne vile nisu narativno najproduktivniji likovi, još je neproduktivniji kudlak, zatim macmolić/malić, a dobrom se narativnom produktivnošću mogu pohvaliti krsnik, mora, orko/mrak, štriga, štrigun, mrtvi koji se vraćaju (ali obični, ne vampirski), a od nadnaravnih pojava različiti oblici slabog oka i uroka i sl.

U predajama su u vašem istraživanju vile graditeljice noći. Kako to objašnjavate?

Vile u Istri ne raspleću konjima grive, rijetko iako ipak, vjenčavaju se sa smrtnicima. Bile su zgodan i čest objasnidbeni element za neobične građevine ili neobično položene stijene. Tako se to što je pulska arena ostala bez krova objašnjava time da su vile nosile cijelu noć kamenje s Učke ili Velebita, a kad je pijetao zakukurikao, morale su stati pa je arena ostala bez krova. Danas se inačice te predaje koriste i u turističke svrhe.

U drugom dijelu knjige objavljujete „tekstove iz istraživanja“. Jezik i stil tih tekstova privlače pozornost.

Što se jezika tiče, svi su ti tekstovi zapisani i transkribirani u lokalnim govorima. Stil pak, što je dobro vidljivo jednim dijelom, jest podložan zakonitostima stila žanra, ali drugim uvelike ovisi o pripovjedačkom umijeću pripovjedača ili pripovjedačice.

Koji su tekstovi i kazivači na vas ostavili najjači dojam?

Ostavile su više neke pripovjedačke situacije, recimo način na koji je Marija Zec iskušavala moju istraživačku poziciju i gledala kako ću reagirati na neke predaje koje su se doticale nekih mojih predaka, ili recimo situacija u kojoj su Šime Erman i Petar Rajko iz Kringe posve zaboravili da sam ja tamo i da snimam i počeli pripovijedati jedan drugomu. Ili situacije u kojima tek blaga mimika ili jedva zamjetljiva gesta posve preoznače smisao predaje.

Budući da ste trenutno predstojnica Katedre za hrvatsku usmenu književnost, recite, kakvo je zanimanje mladih studenata za usmenu baštinu?

Uvijek ima zgodnih suvremenih povoda da im zanimanje poraste, recimo zgodan je šlagvort nedavno dala i Sara Danius, tajnica Švedske kraljevske akademije, kad je objašnjavala zašto je Bob Dylan dobio Nobelovu nagradu za književnost pa se pozvala na Homera i Sapfo i, ako su dobro prenijeli, rekla doslovce „koji su pisali prije…“. No Homer, ako je i bio, teško da je pisao. U nekoliko dana koliko sam pratila komentare, nitko se ni u međunarodnim okvirima nije zapiknuo za taj previd. Osim toga niz dobrih pisaca uspješno intertekstualno i intermedijalno pregovara s nekim oblicima usmenosti bilo onim suvremenima bilo onim koji su bili aktivniji prije. Osim toga, dio mojih studenata i studentica bit će nastavnici i nastavnice u školi, a i tamo je bez dobre upućenosti u to što usmenost jest, čak ako hoćete i na najbanalnijoj razini vježbanja prepričavanja, teško biti bez toga znanja. Osim toga filolozima i filologinjama nekako i jest zadaća da se bave, proučavaju, da znaju, da su upućeni u, koliko je moguće, sve segmente kulture određenoga jezika. Njima su naravno najbliži ili oni kojima mogu prići s određenim estetskim užitkom, a takvih ipak ima, ili oni koji su povezani s njihovim iskustvom djetinjstva ili sa suvremenom kulturom, a i takvih ima.