Velika energija mladih glumaca

Dramsko kazalište Gavella u siječnju je pokrenulo novi program naslovljen Krležine noći, kojim je predstavljena i Scena 121 u predvorju toga zagrebačkoga kazališta, nazvana prema broju sjedala u gledalištu, ali i prema engleskom terminu za svojevrsnu intimnost u teatru koji sugerira odnos između gledatelja i glumca: one t(w)o one. Premda su vjerojatno nastale i nazvane kao svojevrstan poželjni zagrebački parnjak dugogodišnjim i izvrsnim Krležinim danima u Osijeku, autoricu ovih redaka podsjetile su na Bijele noći Dostojevskog, roman u kojemu osamljeni pripovjedač u Sankt Peterburgu slučajno na ulici susretne ženu u koji se zaljubi, ali ta ljubav ostaje neuzvraćena jer ta žena voli drugoga muškarca, s kojim se susreće na kraju priče.

Možda su se i mlada studentica dramaturgije Nina Bajsić i mlada redateljska snaga Marina Pejnović i mladi studenti glume Andrej Kopčok, Gloria Dubelj, Ivan Čuić, Iva Šimić i Ivan Colarić, pod mentorstvom Borisa Svrtana, njihova profesora na Akademiji i ravnatelja Gavelle, tražeći zajednički kod predstave Krleža alla Gavella, premijerno izvedene 19. siječnja, sjetili filmova koji su bili potaknuti tim djelom Dostojevskog, a njih je, od Viscontijevih Le notti bianche iz 1957. i Pirijevljovih Bijelih noći iz 1959, do Bressonovih iz 1971, Silverovih iz 2005. i Two Lovers iz 2009. u režiji Jamesa Greya, bio cijeli niz. Naime, uz izvrsno oblikovanje svjetla Zdravka Stolnika i ludistički ostvarene kostime Marite Ćopo, pred gledateljima se raskrilila predstava koja spaja filmski i kabaretski izraz i razigrava Gavellino predvorje u suigri gavelijanske i krležijanske, ali prije svega mladenački poletne poetike.

Ovaj naraštaj mladih studenata Akademije sa svojim je mentorom spojio krhotine proze o Glembajevima i fragmente prvih dviju Krležinih glembajevskih drama tražeći svoju i našu istinu, što navodi i talentirana Nina Bajsić u svom predgovoru i na sceni realiziranu mladenački lucidnom dramaturškom patch­worku.

Osim razigrane „desalonske“ režije i dramaturškoga skidanja krležijanske migrene i glembajevskih maski publiku su osvojili mladi izvođači velikom energijom, motiviranošću i radošću igre te poigravanjem stereotipima, identitetima i okamenjenim lažima, pokazujući Krležine protagoniste u višestruku kabaretsko-filmsko-kazališnom ključu, dobrom dikcijom, glazbenošću i oslobođenim tjelesnim igrama, poigravajući se i kazališnim i glumačkim kodovima te vješto prelazeći od jednoga do drugoga identiteta.

Mladi Ivan Čuić najviše se istaknuo kao Leone s kamerom umjesto kistom, izvrsno konkretizirajući scenu s Holbeinovim portretom i izvrsnom Ivom Šimić kao Angelikom, a stalno i neobično plesno nadarenom i demaskiranom Laurom. Gloria Dubelj najviše se istaknula kao depatetizirana Barunica Castelli-Glembay i fatalna sudionica glembajevskih prostora laži. Ivan Colarić bio je filmski duhovit te glumački i glazbeno nadaren Ignjat Glembay, a Andrej Kopčok decentno je i dosljedno pronosio masku erosa i thanatosa tijekom cijele predstave, najviše se istaknuvši u agonijskoj drami, pokazujući svoj već prepoznati talent.

Predstava je bila bolja i energičnija te slojevitija u prvom, kabaretski izraženijemu dijelu, premda je u drugom, ne toliko precizno razrađenu dijelu donijela zanimljiva demaskiranja krležijanskih i dramskih identiteta. Obilježio ju je i izvrstan spoj snimanja i prikazivanja filma uživo.

Sve skupa: ova je predstava, sa svim svojim vrlinama i neznatnim manama, donijela osvježenje na zagrebačku kazališnu scenu i predstavila iznimno nadarene i kazalištu posvećene mlade studente, koji će za koji mjesec tek diplomirati. Budući da smo ih već više puta gledali u raznim predstavama, samo možemo izraziti radost što ćemo ih ubuduće moći gledati u raznim hrvatskim profesionalnim kazalištima.