Tabakera

Malo je na ovom svijetu pojava koje su u razmjerno kratku vremenu doživjele tako korjenitu promjenu vrijednosnoga predznaka kao što je to slučaj s pušenjem. Jer, još prije samo sto godina Guillaume Apollinaire pisao je zanosne pjesme o cigaretama i ljudi su to čitali s odobravanjem, a danas pušenje ima status crne sramote, ako ne baš u rangu pedofilije, onda svakako u rangu krađe u samoposluzi. Zašto je došlo do te promjene? I kada se zbila? Meni se čini da znam odgovor, ali neću ga odmah reći, jer moram najprije ocrtati i plastično predočiti razliku između nekadašnjega i sadašnjeg stanja.

O nekadašnjoj situaciji možemo doznati na dva načina: ili iz svjedočenja očevidaca, ili iz starih umjetničkih djela. A budući da su očevici – uključujući i mene – nepouzdani (skloni su, naime, hvaliti sve što je bilo nekada, a kuditi sve što je sada), okrenimo se onda umjetnosti. Što, recimo, vidimo u starim filmovima? Vidimo da se pušenje tada smatralo ne samo ugodnom, nego i vrlo otmjenom navikom. A to se opet najbolje razabire po mjestu što ga u tim starim filmovima zauzimaju tabakere.

Kad se god, naime, prikazuje kakva zabava, onda naokolo samo bljeskaju sjajne cigaret-doze iz kojih ljudi nude jedni druge da zapale. Ali nije tako samo ondje gdje su frakovi i večernje oprave, nego je tako i u pučkim sastajalištima: rijetko ćete vidjeti da tkogod uzima cigarete izravno iz kutije u kojoj ih je kupio. Držalo se da je uzimati cigarete iz kutije gotovo isto kao i uzimati hranu s tanjura rukama, pa su zato ljudi nastojali nabaviti tabakere, po kojima se vidjelo i da su pravi pušači i da su fine osobe.      

Popularnost tabakera vjerojatno je barem djelomično bila uzrokovana tradicijom: dugo vremena pušači nisu nosili sa sobom gotove cigarete, nego duhan i papiriće, pa su cigarete motali na licu mjesta. A tu je onda tabakera bila neizostavna: u središnjem njezinu dijelu bio je duhan, a u poklopcu nalazili su se papirići. Tako bi pušač natenane motao cigaretu, pa bi je oblizao i zapalio, i to je tek bio pravi merak.

Ali i kad su se cigarete već masovno proizvodile industrijski, tabakere su i dalje ostale u uporabi, tek što su sad postale tanje, a dobile su i napravu koja je pridržavala cigarete. Na taj način mrvice duhana nisu se rasipale po džepovima, a sve je izgledalo nekako uredno i gospodski.

Upravo su zato tabakere nosili i obični ljudi. Njihove su tabakere bile limene, s nekom šarom na poklopcu, ili opet drvene, s kakvom primitivnom intarzijom. Bilo kako bilo, tabakera je uvijek svjedočila da je pušač čovjek koji drži do sebe.

A vrijedilo je to i za pušače lula, a ne samo za pušače cigareta. Tada je, naime, mnogo više ljudi pušilo lulu nego danas, a bili su i socijalno drukčije raspoređeni. Jer danas lulu puše isključivo intelektualci, dok su je u ono doba pušili pretežno ljudi iz puka. Ali i kod njih je pušenje imalo status nekakve otmjene razbibrige, pa je zato za njega bio potreban poseban pribor, a njegovali su se i stanoviti rituali.

Recimo, pušač lule nosio je sa sobom duvankesu: to je bila obična vrećica, često načinjena od stare čarape i napunjena krupno sjeckanim duhanom, dakle, pučka tabakera. A osim toga, morao je pušač imati i pribor za pripaljivanje. Premda tada žigice već više nisu bile skupe, mnogi su se još držali staroga načina pripaljivanja lule, vjerujući valjda da to čini i samo pušenje ugodnijim. Da vam kažem kako je to izgledalo.

Pribor za pripaljivanje sastojao se od tri komada. Prvo, bio je tu kremen, drugo, bio je osobito oblikovan komad željeza i napokon, bio je tzv. trud, vrsta gljive koja je rasla po dudovim stablima, pa se brala i potom sušila. Pušač bi željezom udarao po kremenu, iz kremena bi skakala iskra, a on bi tu iskru onda hvatao na onaj trud, koji bi lako planuo. Tim trudom pušač bi napokon pripalio svoju lulu. A poslije toliko muke, kako da mu pušenje ne bude slatko?

No slast nije dolazila samo od udisanja dima, nego i otuda što je čovjek, pušeći – lulu, cigaretu ili cigaru – bio bliži drugim ljudima, i što je činio nešto društveno prihvatljivo. Jer pušenje je dugo bilo znak modernosti i napretka te i nije čudo što je odigralo tako veliku ulogu u borbi za ženska prava: kad su žene počele javno pušiti, time je postignuto nešto veliko.

A onda se to preokrenulo. Kako se to dogodilo? Ja naprosto ne vjerujem da ljudi nisu već i u tridesetim ili četrdesetim godinama 20. stoljeća znali da je pušenje štetno. U svakom slučaju, znali su to u šezdesetima, kad se naveliko govorilo o raku pluća, a ipak su svi pušili kao mahniti. Borba protiv pušenja započela je istom u osamdesetima. A zašto baš tada? Meni se čini da je moguć samo jedan odgovor: zato što se upravo tada pojavio AIDS.

Nemojte se prerano smijati mojem zaključivanju. Uostalom, sada dolazi na red vic, ali takav da se iz njega mnogo toga može razumjeti. Nastao je upravo osamdesetih godina i ide ovako. Uđe tip u dućan i kaže jasno i glasno: Molim vas, dvije kutije kondoma! A onda doda šaptom: I jednu kutiju cigareta!

E, vidite, u tome je sve. Jer, što iz toga vica slijedi kao zaključak? Slijedi da je često mijenjanje seksualnih partnera – a za to nam trebaju kondomi – dobra i društveno prihvatljiva stvar, dok je pušenje – bez obzira na kvalitetu i kvantitetu – loša i zazorna navika. Ne budimo naivni, radi se tu o socijalnom inženjeringu: jedno veliko zlo, s kojim nismo kadri izaći nakraj, prikazuje se kao malo zlo koje se može izbjeći uporabom jeftinih kondoma, a jedno malo zlo, koje je lako suzbijati, prikazuje se kao prijetnja čovječanstvu. Zato se pušenje progoni porezima i idiotskim kampanjama s odvratnim slikama na kutijama za cigarete.

Razumnom čovjeku to može izazvati samo gorak osmijeh. Pa kad bi taj čovjek htio biti sarkastičan, mogao bi se opet podsjetiti Apollinairea, te reći: on je bio fanatičan pušač, ali nije umro od cigareta, nego od metka u Prvom svjetskom ratu. I danas od rata umire mnogo više ljudi nego od pušenja. Suzbijte vi ratove, ako možete!