Sa stilom i bez strasti

Kad je 2012. realizirao svoj treći, ne i najuspjeliji dugometražni redateljski projekt, na istinitim događajima temeljenu triler-dramu Argo nagrađenu trima Oscarima, moglo se sa sigurnošću ustvrditi da je Ben Affleck znatno bolji redatelj nego glumac. Nakon Oscara koji je zajedno s Mattom Damonom osvojio 1997. za scenarij neosporno solidne no i pomalo precijenjene drame Dobri Will Hunting Gusa Van Santa, Affleck se u potpunosti, no s prevrtljivim uspjehom posvetio glumi, tijekom desetljeća se kao scenarist okušavši tek na posve nezapaženoj i propaloj seriji Push, Nevada. I kad je kao glumac zahvaljujući promašenim naslovima The Third Wheel, Daredevil, Gigli i Kako preživjeti Božić već bio praktički posve otpisan, Affleck se 2007. vratio scenaristici, ali i zasjeo u redateljski stolac adaptacije romana Gone Baby Gone američkoga književnika Dennisa Lehanea, kod nas distribuirane pod naslovom Nestala bez traga. Bila je to uistinu dobitna kombinacija, jer se spoj literarnog predloška produktivnog ljubitelja film noira i tvrdokuhane proze Lehanea te ambiciozne i promišljene, sugestivne i zrele Affleckove režije pokazao gotovo bezgrešnim te rezultirao redateljevim zasad najuspjelijim ostvarenjem.

Lehanovih top deset

Romani podrijetlom Irca i katolika odgajana u jezuitskom duhu, harvardskog predavača, filmskog i TV-scenarista (serije Žica i Carstvo poroka) te profesora kreativnog pisanja Dennisa Lehanea, kojega tituliraju „zlatnim dečkom noira“, a kod nas ih je objavljeno nekoliko (Tmino, uzmi me za ruku, Piće prije rata, Svetinja), nisu nepoznanica u Hollywoodu. Naprotiv, za njima je s velikim uspjehom prije Afflecka posegnuo Clint Eastwood (Mistična rijeka), a nakon njega podjednako uspješno Martin Scorsese (Otok Shutter) i Michaël R. Roskam u kod nas nedistribuiranoj krimi-drami The Drop. Zanimanje filmaša za djela pisca kojeg se uz Harlana Cobena proglašava najboljim novim američkim autorom krimića sasvim je razumljivo, jer se oni spojem intrigantnog i slojevitog profiliranja protagonista, dominantnog ugođaja pesimizma i neposjedovanja vjere u ljude, životnih dijaloga, eksplozija grubog nasilja, vješto ocrtanih sporednih likova te, uz formalno čvrsto utemeljenje u realnosti, mjestimičnim posezanjem za nadrealnim elementima uz načelno strogo pridržavanje kanona hard-boileda i noira, doimaju kao već zgotovljeni scenariji.

Takva obilježja Lehaneove proze mogu se iščitati i iz njegovih film(ofil)skih preferencija, razvidnih u njegovu nekoliko godina starom izboru deset filmova u povijesti sedme umjetnosti, koje drži najboljima i intimno najvažnijima. Antologijske klasične naslove Pravilo igre Jeana Renoira, Ubojica M Fritza Langa i Nadnica za strah Henrija-Georgesa Clouzota Lehane je tada smjestio po sredini svoga popisa. Dok je Renoirovo remek-djelo konvencionalno opisao kao iznimno inteligentnu i suptilnu satiru o propasti francuske aristokracije, Langova Ubojicu M pisac je titulirao ključnim ostvarenjem njemačkog ekspresionizma, koje je zastrašujuće navijestilo pojavu Hitlera i nacizma, a Clouzotov naslov nazvao istinski jedinstvenim i možda najnapetijim filmom svih vremena.

Ostatak liste filmova za koje tvrdi da su ga presudno formirali kao književnika, a dijelom i kao čovjeka, Lehane popunjava ostvarenjima dominantno noarovskog i neonoarovskog predznaka, manje ili više složenim psihološkim dramama s elementima tajne i iznenađenja, te filmovima s izraženom socijalnom i društveno-kritičkom notom.

Vrh ljestvice njegovih celuloidnih favorita tako pripada Mona Lisi Neila Jordana, priči o mafijašu kojega će poznanstvo s mladom prostitutkom i neuzvraćeni osjećaji prema njoj postupno dovesti do stanja bespomoćna očaja, bijesa i nade prožetima humorom, patetikom i okrutnošću. Na drugom je mjestu Piknik na Hanging Rocku Petera Weira, koji Lehanea pri svakom novom gledanju ponovo osvaja poetičnošću, metafizičnošću i dubinom zapažanja o nevinosti i cijeni seksualnog i svakog drugog oslobađanja u represivnom društvu.

Raznorodan literarni opus

Pisac također osobito važnima drži nelagodnu psihološku triler-dramu Nesanica Erika Skjøldbjaerga, noarovski krimić Noć i grad Julesa Dassina te problematikom međurasnih odnosa intoniranu egzistencijalnu humornu dramu Učini pravu stvar Spikea Leeja. Izvornu Nesanicu Lehane pretpostavlja prepravku Christophera Nolana, a drži je razornim i neopisivo preciznim portretom čovjeka rastrgana vlastitim grijesima koji smrt priželjkuje kao konačni san i kakav-takav bijeg od životnog užasa. Dassinov Noć i grad, storiju o jeftinim snovima još jeftinijega gubitnika koji mašta o karijeri hrvačkoga promotora u sivom polusvijetu Londona, književnik naziva šekspirijanskim filmom koji uspijeva dotaknuti autentično srce noira. A Leejev Učini pravu stvar Lehane vidi kao povremeno vrlo klišeiziranu i ridikulozno sentimentalnu, ali u cjelini snažnu, beskompromisnu i iznimno živu sliku američkoga društva na kraju 20. stoljeća, zajednice u kojoj je manifestiranje uvijek tinjajućeg rasizma bijeloga čovjeka često samo pitanje okolnosti.

U skladu s njegovim filmofilskim preferencijama, Lehaneov literarni opus žanrovski je razmjerno raznorodan, uz zamjetne utjecaje Raymonda Chandlera, Rossa Macdonalda i Dashiella Hammetta, no noir nedvojbeno predstavlja njegovo ishodište i utočište kojem se pisac često vraća, u manjoj ili većoj mjeri, uz strogo pridržavanje žanrovskih zakonitosti ili tek njihovo naznačavanje. Najpoznatiji su Lehaneovi junaci Patrick Kenzie i Angela Gennaro, par bostonskih istražitelja koje je predstavio u svom debitantskom romanu Piće prije rata, a koje smo upoznali i u Affleckovu Nestala bez traga. I u romanu i u filmu razvidno je piščevo naglašavanje moralizma s primjesama grčke tragedije, no na način da je moral apostrofiran nenametljivo, da prirodno izvire iz priče i likova te da se ti likovi realistički kreću samim rubom zakonitosti i etičnosti. Takav je slučaj primjerice u Žici, koja možda ponajviše imponira kompleksnim i iznimno životnim likovima koji često prelaze granice kriminala i nemorala. Ovdje valja izdvojiti i snažnu socijalnu notu, ne samo u maestralnoj Žici nego i u Affleckovu prvijencu, u kojem je prikazana turobna svakodnevica radničke klase Bostona.

Svijet bez nevinih

U nadmetanju za titulu najuspjelije prilagodbe nekog Lehaneova predloška kod potpisanog se kritičara nadmeću Nestala bez traga i Eastwoodova Mistična rijeka, opet snažna moralka obilježena sugestivnom atmosferičnošću, krajnjim pesimizmom i eksplozijom mizantropije, fascinantnim podizanjem dramske tenzije i efektnim prikazom neveseloga socijalnog okruženja u kojem caruju pedofilija, nasilje, ubojstva i opačine svake vrste. U svijetu Dennisa Lehanea nema nevinih, svi su za nešto manje ili više krivi, svi zbog toga ovako ili onako ispaštaju, zlo ne štedi nikoga pa ni formalno najnevinije, a smrt ponekad može biti i spasonosno izbavljenje od samoće, nečiste savjesti, nesreće i intimnog mraka. Zahvaljujući i piščevu predlošku Martin Scorsese nakon dulje vremena upravo se Otokom Shutter vratio u redateljsku formu, premda je u nekim ključnim dramskim i kompozicijskim segmentima iznevjerio piščevo djelo, što se u konkretnom slučaju nije pokazalo ispravnim. Za razliku od romana, protagonista Teddyja Danielsa kod Scorseseja uopće ne vidimo izvan otoka Shutter, on dakle izvan njega „ne postoji“, čime se preokret može smatrati dijelom naznačenim, a osobito je problematična izmjena završnice romana od strane scenaristice Laete Kalogridis, koja za razliku od pisca protagonistu omogućava časniji i ljudskiji uzmak. Valja napomenuti da pisac nije bio zadovoljan takvom izmjenom jer je držao da ne odgovara prethodnoj Teddyjevoj karakterizaciji, makar mu se film u cjelini prilično svidio.

U kontekstu filma Nestala bez traga, koji se osim sigurnom režijom po uzoru na roman odlikovao vještom dramaturškom i narativnom kompozicijom, učinkovitim naglašavanjem opreka i napetosti među likovima, umetanjem vrlo intrigantnih motiva na užem planu obiteljskog nasilja, narkomanije, neostvarenoga majčinstva i ljubomore, a na širem korupcije, pedofilije i seksualnog zlostavljanja djece te trgovine narkoticima, nova se Affleckova adaptacija nekog Lehaneova djela činila igrom na sigurno. Iako nedvojbeno jest riječ o zanimljivom i iznadprosječno uspjelu djelu, u cjelini je ipak posrijedi ostvarenje koje najviše polaže u stil i stilizacije, u scenografsku, kostimografsku i ikonografsku rekonstrukciju razdoblja te u pouzdane glumačke interpretacije, a znatno manje u ritmičnu naraciju, dramaturšku fokusiranost i općenito intrigantnost priče nakrcane klišejima i banalnostima. Protagonist je još razmjerno mlad Joe Coughlin (Affleck), sin bostonskoga policijskog časnika i cinični veteran Prvog svjetskog rata koji će, unatoč odlučnosti u nakani da ne postane mafijaš, nakon desetak godina bavljenja sitnim kriminalom biti uvučen u sukob bezobzirnog irskog mafijaša Alberta Whitea i njegova talijanskog rivala Masa Pescatorea. Točnije, Joe će u njihov sukob biti uvučen zbog veze s Whiteovom ljubavnicom Emmom (Sienna Miller), da bi naposljetku bio prisiljen izabrati stranu, onu Pescatoreova čovjeka. Kad ga novi šef nakon sukoba s Whiteom i navodne Emmine smrti u jeku prohibicije pošalje na Floridu da u Tampi nadzire šverc rumom s Kube, Joe će uz pomoć Kubanca Suareza započeti uspon u mafijaškim krugovima te upoznati Suarezovu atraktivnu sestru Gracielu (Zoë Saldana).

Sve je u Affleckovu filmu na broju, od otmjenih odijela i elegantnih šešira preko cigara i Fordovih Modela T do starinskih strojnica Thompson i natruha južnjačke gotike na Floridi uz elemente intenzivne religioznosti i skretanja u vjerski fanatizam, no sve je akademski uredno, čisto i razmjerno sterilno. Sve je stil i forma, koji u tom smislu funkcioniraju besprijekorno, no cjelini nedostaje strasti, energičnosti, impulzivnosti, žešćeg erosa i također izraženijeg thanatosa. Fotografija trostrukog oskarovca Roberta Richardsona (JFK, Avijatičar, Hugo) dojmljivo je estetizirana i atmosferična, zavodljivosti i ugođaju pridonosi i glazba Harryja Gregsona-Williamsa (Kraljevstvo nebesko, serijal Shrek), no ni to ne uspijeva umanjiti konačan dojam o beskrvnosti i akademičnosti djela. Zakon noći ponajprije izgleda kao štreberska vježba na zadanu temu, vježba u kojoj se naslućuje bolji i intrigantniji film.