Remek-djelo o ekonomskoj krizi

Na obali je deveti i zapravo autorov zadnji, a tek prvi na hrvatski jezik preveden roman 2015. od raka preminula španjolskog pisca Rafaela Chirbesa (1949). Riječ je o sa pet španjolskih književnih nagrada ovjenčanu, sadržajnom romanu virtuozna stila, solilokvijski strukturiranu, s ostarjelim stolarom Estebanom na poziciji pripovjedača koji, u obliku struje svijesti, u dugoj ispovjednoj monološkoj bujici rasprostire svoja razmišljanja, tek povremeno prekidan kraćim iskazima nekoliko bliskih mu ljudi. Krenuvši od vlastitoga položaja vlasnika propaloga stolarskog obrta (zbog čega je primoran radnicima dati otkaz, s čime se ne uspijeva pomiriti) Esteban uvjerljivo dočarava posljedice ekonomske krize, dezindustri­jalizacije i prevlasti uvoza nad proizvodnjom, piše o viktimiziranosti emigrantske populacije krizom, odnosu kršćana i pripadnika islamske vjere, vjerskom fundamentalizmu. Postupno on iskaze sve više intimizira, naposljetku iznijevši rekonstrukciju povijesti obitelji, s vrhuncem u životnoj priči svoga oca, krutog i strogog patrijarha i strastvenog komunista te žrtve frankističkog režima, čovjeka koji svoju supružničku ljubav, empatiju, očinsko ophođenje, razumijevanje i solidarnost nikad nije provodio u djelo, a sin mu se, unatoč izostanku emocija i prisnosti među njima, našao u situaciji da mora skrbiti o njemu nepokretnu i terminalno bolesnu, danonoćno. No pronalazak očevih bilješki iz mladosti ruši barijeru među njima; u tim zapisima Esteban spoznaje tegobnost očeva životnoga puta i prepoznaje sličnosti koje ga povezuju s tim krutim, zatvorenim i zakučastim čovjekom, s kojim dijeli više nego što je sebi spreman priznati. Pisanje se tako pokazuje kao spona između dvojice ljudi, u zapisanome otkriva se ono prešućeno, nikad izrečeno, a napisane riječi postaju most sjedinjenja oca i sina.

Detaljima iz očeva života, ali i oslikavanjem životnih putanja prijatelja Francisca, strica, sestre, naposljetku i svoga životnoga puta, Esteban kroji fresku o poslijeratnoj Španjolskoj, o frankizmu, falangistima, odmazdi nad u ratu poraženima, klasnoj raspolućenosti društva, a iznad svega – kako nekad tako i danas – razornoj i neiskorjenjivoj sili pohlepe koja, kako i u Estebanovu slučaju vidimo, razara brakove, prijateljstva, poslovna ortaštva. Rafael Chirbes vješto iznevjerava očekivanja i unatoč početnom motivu pronalaska leša zanemaruje trilersku komponentu pretvorivši roman u ozbiljnu psihološku studiju, ali i u društveno-ekonomsku i socijalnu analizu pedesetogodišnjeg razdoblja zemlje kojoj je zbilja predugo bila zatrovana političkim nasljeđem prošlosti. No kad zaokruži razdoblje – vrativši se kroz pedeset godina do 2010. – fabula se neizbježno ponovo spotakne o kriminal, i to u različitim njegovim oblicima – gospodarski, krijumčarenje ljudima, prostitucija, droga i korupcija – jer „svatko za sebe želi dobar život, a dobar život najčešće je u zavadi sa zakonom i pravdom i posve je nespojiv s milosrđem“.

S pomoću protagonista koji radi u očevoj stolarskoj radionici autor ispisuje posvetu manualnome radu, obrtu i zanatu, radu kao sredstvu oljuđenja, radu koji čovjeku pruža osjećaj dostojanstva i korisnosti. No istodobno progovara o složenoj dijalektici ruke – glava, o rukama kao oružju vještine, ali i uništenja te glavi / umu kao esenciji čovjeka, glavi koja je „razum, želja i volja“ te, ono najvažnije – glavi koja daje „sposobnost za odupiranje najgoremu“. No uz to što autentičnim prikazom posljedica ekonomske krize na mikrorazini pojedinca zrcali suvremenu društveno-ekonomsku i socijalnu konstelaciju, Na obali je i roman o ljubavi i izdaji, o podređivanju svojih želja i putanje svoga života htijenjima drugih, o stavljanju dužnosti ispred osjećaja ispunjenja i zadovoljstva, te o gorčini koju zbog toga osjećamo do kraja života. A otud i močvarna ambijentacija (u foknerovskom uvjerljivošću dočarano fikcijsko španjolsko selo) – protagonist svoj život prepun neiskorištenih mogućnosti, propalih nada, urušenih snova i poljuljana egzistencijalnog uporišta (brojnim izdajama od strane bliskih mu ljudi) doživljava kao kaljužu, istodobno živeći kao žrtva tuđih ambicija, ali i kao rušitelj vlastite i tuđih sigurnosti. Jer, osim što živi u neposrednoj blizini močvare, egzistencijalna osuđenost na skrb o čovjeku koji vegetira, koji naočigled trune, Estebana čini i simboličkim zatočenikom močvare. A to, kao i njegova financijska propast te emocionalni rascjep između htijenja i ostvarenja, uz različite druge u romanu problematizirane emanacije privredne i ekološke devastacije, čine da se temeljnim obilježjima romana prepoznaju pesimizam, ogorčenost i nezadovoljstvo, kao i svijest o besmislu, uz konačno posezanje za postupkom onkraj svake racionalnosti.

Zadnja u nizu brojnih analogija s močvarom u uskoj je vezi sa strukturnom osovljenosti romana oko pripovjedačevih sjećanja, koja nisu drugo doli naplavine, neuredni nanosi uspomena koje baš poput mulja koji se s vremenom taloži u svojevrsnu aktivnu biomasu močvare postupno zagušuju misli i razum, i što je manje vremena preostalo, njih je više, dok u predsmrtnome času ne ostanu ono jedino umu još dohvatljivo, pred konačno zgasnuće... poput noći koja pada nad močvarnu trulež, vlagu i mulj.