Privat i karipski jazz

Jazz je postao univerzalni glazbeni fenomen gotovo čitavog svijeta. Svira se na različite načine u brojnim zemljama svijeta. U tom kontekstu valja promatrati i pojavu jazza posebnog diskursa koji stiže iz zemalja srednje Amerike, pa nije više senzacija kad se spominju imena s tog područja, i to prvenstveno pijanista poput Montyja Alexandera, Gonzala Rubalcabe ili Danila Pereza, o kojima je i u ovoj rubrici već bilo riječi. Sada se tim imenima pridružuje još jedno – Gregory Privat, po nacionalnosti Francuz, rođen 1984. u Martiniku, zemlji u sferi francuskog interesa, te nije čudno da je on svoju profesiju inženjera nastavio u Toulouseu. Nakon druženja s francuskim glazbenicima jazza, u Privatea se aktiviralo zanimanje za glazbu i sviranje glasovira. Krucijalna se promjena u glazbenom životu Gregoryja Privatea zbila kad je čuo jazz fascinantnog i prerano umrla francuskog pijanista Michela Peruccianija i njegove melodijske i harmonijske ideje. Suradnja s perkusionistom iz Gualdeloupea Sonnyjem Troupeom donijet će jazzu Gregoryja Privata još više autentičnosti, napose kad bi zasvirao na originalnom tradicionalnom bubnju gwo ka, što je obojici donijelo veliku popularnost. I sam je Privat pokušavao ponekad glasovir tretirati i kao perkusionistički instrument.

U pijanističkoj karijeri Privat je kao solist 2008. ušao u polufinale klavirskoga natjecanja u švicarskom Montreuxu, a bio je među pobjednicima glasovitog natječaja za mlade pijaniste Martial Solal 2010. Parizu. Novo iskustvo Privat će steći susretom s istaknutim danskim kontrabasistom Larsom Lasseom Danielsonom, koji je upravo tražio mlađega pijanista novih ideja s kojim bi dogovarao i snimanje za njemačku etiketu ACT.

Privat je inače oduvijek težio formaciji klavirskog trija tvrdeći da se svaki iole vrijedan jazz-pijanist može najbolje izraziti baš u takvoj formaciji. Još je u Toulouseu maštao o klavirskom triju koji bi se zvao Trioka, a kojem bi bio na čelu. Za formaciju svog budućeg klavirskog trija napisao je i posebnu skladbu nazvanu Family Tree, a kao suradnike uzet će kontrabasista Linleyja Marthea iz Mauricijusa i Laurenta-Emanuela Tila Berthola, sunarodnjaka iz Martinika, koji svira i električni bas. Od ostalih suradnika Gregoryja Privata valja spomenuti Dominiquea Di Piazzu i Chrisa Jenningsa. Sljedeći glazbeni projekt koji Privat nagovješćuje trebao bi biti kombinacija malog sastava i korpusa gudača. Dosad objavljeni albumi mogu već sasvim dobro objasniti glazbeni, odnosno džezistički smjer Gregoryja Privata, a među njima vrijedi spomenuti: Tales Of Cyparis, Ki Kute, Luminiscence i Family Tree.

Od Gregoryja Privata, originalnog pijanista fuzije karipske glazbe i jazza, o kojem su se u zadnje vrijeme raspisale ponajviše francuske i njemačke jazz-revije, očekuje se mnogo. Hoće li on na francuskoj jazz sceni uspjeti stati uz bok ili pak nadomjestiti velikane jazza koji su, poput primjerice Guy Laffita, Rene Francka, Martiala Solala, Henryja Texiera, Daniela Humaira, Jeana Luca Pontyja tijekom druge polovine prošlog stoljeća bogatile francusku i svjetsku jazz scenu, tek će se vidjeti. U ovom su trenutku oči francuske jazz-javnosti uprte u plodnu mlađu generaciju džezista, u koju valja svakako ubrojiti i pijanista Gregoryja Privata.