Postmodernistički Držić

Kako je rečeno na konferenciji za tisak u povodu novoga premijernog naslova Kazališta Marina Držića, nije potrebno pronalaziti razloge za postavljanje djela autora čije ime kazališna kuća nosi, tim više što mu se ove godine obilježava 450 godina od smrti. Naslov je Skup, jedna od tri Držićeve ponajbolje komedije, redatelj Ivica Kunčević, čiji opus ne treba detaljnije predstavljati. Dakle, postava koja obećava.

Rezultat je razmjeran očekivanjima, osobito što se režije tiče. Mišljena je za „dva sa dva metra kazališnih dasaka“, kako se vrlo vjerojatno i izvodila za autorova života, vrijeme i ambijent radnje su izvorni, kostimi povijesni. Uzima za osnovu sam tekst kojemu, istini za volju, ništa ne treba dodavati, i iz njega stvara likove Držićeva, a u isto vrijeme i suvremenog Dubrovnika.

U ovoj režiji Skupa, drugoj po redu u karijeri, Ivica Kunčević naglasio je neupisane odnose među likovima, izrekao neka mjesta gdje nedostaju vrlo znakoviti krajevi rečenica, poigrao se citatnostima drugih režija Skupa (Kosta Spaić: ratnička družina kuhača i pirnika, popularni „tar tara tam“) te autocitatnostima (lik Varive; paralela s likom Mare iz njegove režije Tužne Jele).

Branimir Vidić Flika kao Skup bio je vrlo dobar, nedostajao bi još stupanj-dva slojevitosti i dublje psihološke razrađenosti da bismo mogli govoriti o izvrsnosti, no ipak, donio je vrlo dobrog, zanimljivog i duhovitog Skupa. Isto vrijedi za Izmiru Brautović, kao Varivu, radi se također o malim nijansama koje bi je dijelile od izvrsnosti, no njezina je Variva ipak interpretativno vrlo pamtljiva. Zanimljiv je i produbljen odnos Skupa i Varive u predstavi: eksplicitno su prikazane scene nasilja nad Varivom – Skup je tuče i ona od toga ima vidljive modrice, što je i povijesno osviještena interpretacija jer je u ono doba bilo uobičajeno tući žene, bilo supruge bilo sluškinje. To daje novu dimenziju Skupovu karakteru, umanjuje dozu simpatije prema njegovoj smiješnoj, suludoj škrtosti i pomaknutoj osobnosti, naglašava moć zlata, jer obuzet svojom opsesijom, tezorom, i paranoičnim strahovima, on postaje i nasilnik.

U toj konstelaciji odnosa jasno je zašto ga Variva toliko proklinje i kudi, i zašto je prikazana kao simpatična i dobra, ali ipak alkoholičarka – takvu svakodnevicu punu batina i trpljenja pomaknuta gospodara treba nečim pogurati, pa se ona utječe alkoholu, maloj ploski koju nosi uvijek u dekolteu, i višekratno je ističe, riječima koje rabi i Mare u Tužnoj Jeli: Svaka sila prokleta, ova blagoslovljena! Izmira Brautović odlično je portretirala takvu Varivu, lik koji je i simpatičan i slojevit, karakterno dobar, koliko to može biti, i realističan.

Andrijana se, kako dobroj eruditskoj komediji ovog tipa i dolikuje, ne pojavljuje, jer je ona tek povod za zaplet, a ne lik.

Njezina je pak sluškinja Gruba, u interpretaciji Nike Burđelez, jako dobra, jedna od boljih i svježijih ostvarenja u predstavi. Interpretirana je kao tipična „Petrunjela“ – okretna, vrckava i lijepa sluškinja koja uporabom lascivnih pučkih pjesmica, vlastitim šarmom, ljepotom, lukavstvom i inteligencijom dobiva na kraju ono što hoće.

Problematična je uloga Edija Jerteca, koji je u podjeli Munuo. Nije uspio biti ni pojavom, ni interpretacijom glavni moderator zapleta među slugama, što je bitno mjesto u Držićevim komedijama. Dramaturška silnica uloge Munua bliska je onoj Pometa u Dundu Maroju, pa, što se ove uloge tiče, podjela nije dobro napravljena.

Zlati Kum i Dobre vrlo su dobri, podjednako, Zijad Gračić kao svilenkasti, već vremešni gospar (kostim ga izvrsno karakterizira!), dok je Mirej Stanić tipična dubrovačka gospođa-vladika, nosiva silnica bitnih zbivanja u obitelji, također kostimski izvrsno okarakterizirana.

Ljubovnik Kamilo naivan je, površan, neodgovoran i smiješan, kako liku koji parodira uzdahe petrarkističkih ljubavnika i dolikuje. Hrvoje Sebastijan možda tom ulogom nije ostvario jednu od boljih u predstavi, no donio je sve karakteristike lika. Ugodno je osvježenje manja uloga Bojana Beribake, kao Drijemala/Satira. Zanimljiva izvedbena kreacija temelji se na pokretu, mimu i gegu, i suprotna je klasičnom načinu glume ostatka ansambla, što je izdvaja i daje cjelini predstave svjež, veseo i zanimljiv pečat.

Ovaj se Skup podosta razlikuje od Kunčevićeva na Dubrovačkim ljetnim igrama iz 2008. Problematiziranje izgubljenog kraja komedije inovativni je moment i otvara pitanje je li kraj izgubljen ili nikada nije bio ni napisan, jer uistinu ova bi, kao i većina ostalih Držićevih komedija, po intenzitetu zbivanja i slojevitosti likova mogla završiti na mnogo načina.

Kunčević komediji stvara intertekstualni okvir, podcrtan scenografijom Ivice Prlendera  i nositeljem prologa koji izlazi iz okvira komedije te završava scensko zbivanje uz postavljanje pitanja o nadopisanom kraju.

Likovi se zatim koreografirano povlače u sigurni prostor kazališne fikcije, unutar „dva sa dva metra kazališnih dasaka“ te ostavljaju publiku suočenu s pitanjem. Tipično postmodernistički, s temom izgubljenog ne doduše rukopisa, ali barem kraja komedije.

Autorski se tim, kao i uvijek u Kunčevićevim režijama, iskazao: Danica Dedijer kostimima, Ivica Prlender scenografijom, Zrinka Japunčić koreografijom, Zoran Mihanović dizajnom svjetla, te Paola Dražić Zekić skladanom glazbom.