Ponovno otkrivena poezija mora

Premda svaka nacionalna književna kultura ponajprije počiva na tzv. velikim ili kanonskim autorima, književna je historiografija višekratno isticala i nezanemarivu ulogu njihovih manje poznatih „suputnika“ (riječima Mirka Tomasovića), čiji opusi, osim književnopovijesne vrijednosti, nerijetko kriju pojedine estetski vrijedne i/li zanimljive sastavnice i obilježja. Toj se skupini može pridružiti i donedavno zanemareno djelo Jakova Tomasovića (1882–1962), iznimno plodna autora, koji je pisao pjesme, crtice, novele, putopisnu i hagiografsku prozu, aforizme, pa i napisao jednu stihovanu povijesnu dramu, a napose je bio važan i kao pokretač i urednik časopisa Jadranska vila (1928–1937), koja je svojedobno bila jedini književni časopis u Dalmaciji.

Djelo Jakova Tomasovića u novije je vrijeme dijelom ipak revalorizirano, zahvaljujući poglavito akademiku Mirku Tomasoviću, koji je 2002. stručnim prikazom popratio izdanje njegova dotad neobjavljena spjeva Bura (dovršena 1917), a 2009. o njemu objavio i monografsku studiju, poslije pretisnutu u knjizi Neznane i neznani (2011). Bura je zavrijedila osvrt još jednoga ugledna kritičara – Tonka Maroevića, autora uvodne studije u najnovijemu izdanju poezije Jakova Tomasovića, objavljenome 2016. u njegovu zavičajnom prostoru Omiša (rođen je u obližnjemu selu Kučiće), u kojemu je dugi niz godina bio cijenjen i višestran kulturni djelatnik. Uz ponovljeni tisak mladenačke Bure, to izdanje obuhvaća 48 pjesničkih tekstova okupljenih pod naslovom Jadranski akvareli. Tekstovi su nastajali tijekom autorova cjelokupna života te su, kako sâm naziv upućuje, povezani tematikom, po kojoj se mogu pridružiti široj i bogatoj tradiciji hrvatske poezije o moru u kojoj je Tomasović dosad bio gotovo nepoznat (nije, između ostalog, zastupljen u antologijama Mare nostrum. Antologija hrvatske poezije o moru M. Grakalića i M. Osmaka,1971. i Moreplovi. Hrvatska poezija o moru, pomorcima i brodovima L. Paljetka, 1990).

Marginaliziranosti poezije Jakova Tomasovića dijelom je pridonio i stanovit poetički anakronizam – njezin se autor, prema vlastitu svjedočenju, nije želio prikloniti bilo kojim aktualnim strujanjima te je uvelike ostao blizak polazištima (neo)romantičke poetike. U prilog tomu svjedoči i izbor Jadranskih akvarela, s uglavnom prisnim i idealizirajućim prikazom morske prirode, koji na različite načine podcrtava njezinu bliskost s čovjekom. U pojedinim se tekstovima s njom tako povezuje sâm lirski subjekt – primjerice, u pjesmama Galeb, Ja i val, Davno je bilo (uz alegorijsko izjednačivanje plovidbe s potragom za smislom i svijetom mašte) ili Volim te, gdje se kazivač moru znakovito obraća kao „bratu“ u kojemu prepoznaje odraz vlastitih nemira i duhovnih težnji. Tekstovi kao što su Čovjek i more, Ribarice, Pržinari, Nove lađe ili Stari ribar opjevavaju spregu primorskoga krajolika te ljudskoga djelovanja i težnji u širem smislu, kojoj se mjestimice pridaju i alegorijski ili mitski prizvuci (primjerice, opisom novih lađa kao simbola novoga doba i novoga naraštaja ili usporedbu staroga ribara s vidovitim žrecom iz svetišta). Niz pjesama donosi i samostalne opise prirodnih pojava poput vjetrova, smokve, masline, konjica, algi, grma tamarisa i dr., koje se nerijetko antropomorfiziraju (pa je tako maestral „čistilac od zanata“, bura „divlji orač“, smokva „mijesi gurmanske slatkiše“ i sl.) i/li im se pridaju konotacije bajkovitoga i snovitoga. One su najjasnije naznačene u naslovu pjesme Alkemija, gdje se jutro na obali pretvara u „raskoš vilinske bajke“, a istaknute su i u tekstovima poput Biševa, Sanja ili Kod crkvice sv. Petra u Priku. U Tomasovićevu poetskom mozaiku primorskih prizora nizu zanemareni ni mogući opasni i strašni aspekti morske prirode (Bura na moru, Dva oka u moru, Na žalu, Slomljeno veslo u maloj luci), a posebno mjesto u njemu zauzima i rodoljubna tematika, gdje autor također slijedi zasade (hrvatskoga) romantizma, naglašujući značenje opisanoga krajolika u nacionalnoj povijesti, pri čemu prepleće njezine tragične i traumatične aspekte s porukom nade i ohrabrenja (Svjedoci, Divovi se bude, Na sivom klisu, Polegla je magla...).

Jadranskim akvarelima po pojedinim navedenim elementima blizak je i spjev ili (prema autorovoj vlastitoj odredbi) „romantički epos“ Bura, koji se, prema Mirku Tomasoviću, može čitati i kao pastoralno intonirana apoteoza autorova rodnog sela. Riječ je o tipičnoj romantičkoj ljubavnoj priči o lijepoj, dobroj i mudroj djevojci Jeli, ali i s razmjerno inovativnim raspletom, u kojemu junakinja razrješuje mogući tragičan zaplet, pri čemu sâm naslovni motiv bure postaje simbolom ponekad razorne, no i načelno dobre sile prirode koja pročišćuje i učvršćuje ljudske značajeve i međusobne odnose. Tomasović je upozorio i na zanimljiv stihovni ustroj spjeva – napisan je u osmercu, tad već zaboravljenu stihu iz repertoara hrvatskoga usmenog pjesništva, ali i ranonovovjekovne te dijelom romantičke epske tradicije. Na tom bi tragu vrijedilo istaknuti i raznolik metrički sastav ostalih tekstova u ovome izboru, kao uostalom i u cjelokupnu pjesničkom djelu Jakova Tomasovića.

Premda njegov pjesnički izraz ne izlazi izvan tradicionalnih okvira, Tomasovićev spjev i njegovi Jadranski akvareli nude zanimljiv izbor „stihovanih marinističkih skica“ (Maroević), koje i današnjim čitateljima mogu biti zanimljive po svojemu, istodobno jednostavnu i naglašeno estetiziranu iskustvu autorova zavičajnog jadranskog krajolika. Proučavateljima književnosti oni pak mogu biti poticajni i kao dobar primjer dugotrajnosti određenih pjesničkih tradicija i preokupacija, ali i kao podsjetnik na nezanemarivo mjesto ovakvih „talentiranih diletanata“ (Tomasović) u hrvatskoj kulturi ne samo na lokalnoj/regionalnoj nego i na nacionalnoj razini.