Poezija kao sudbina

„Branka Bošnjaka više nema, a Zagreb bez njega nije isti − gori je“, rekao je Ivan Rogić Nehajev na komemoraciji za pjesnika, esejista, urednika Branimira Bošnjaka 25. siječnja u Društvu hrvatskih književnika. Komemoracija je započela uvodnom riječju predsjednika DHK Božidara Petrača o nenadoknadivu gubitku velikog pjesnika i prijatelja te o njegovu bogatom opusu. Prigodnim govorima i sjećanjima na Bošnjaka događaj su uveličali Davor Šalat, Ivan Rogić Nehajev, Borben Vladović te Joško Ševo, koji je pročitao nekoliko pjesama preminuloga pjesnika čija je poetska fortuna bila u stalnom usponu, a njegov je rad i višestruko nagrađivan.

Davor Šalat osvrnuo se na Branimira Bošnjaka kao unikatnu osobu te njegov bogat opus. „Nakon autorove smrti pozornost se više prenosi na njegov tekst koji ima veću ili manju radijaciju, unutar opće memorije kulture i jezika“, rekao je Šalat te dodao da će tako biti i s pjesnikom, esejistom, urednikom, književnim znanstvenikom čija nedavna smrt pridaje još veću važnost njegovim brojnim visokovrijednim knjigama različitih žanrova. „Po svojim će djelima on biti trajno među nama, ali će nas i podsjećati na bolnu činjenicu Brankove fizičke odsutnosti“, izjavio je Šalat te naglasio da će ga pamtiti kao staložena, tolerantna čovjeka, sućutna prema malim ljudima, intelektualistički duhovita i sarkastična prema zločestoći, potresena ratnim zlosiljem protiv Hrvatske početkom 1990-ih. Podsjetio je da je Bošnjak godinama bio u vodstvu DHK-a te da će ga se, osim po tekstovima, pamtiti i po radu u radijskom i televizijskom uredništvu te časopisima poput Studentskoga lista, Poleta, The Bridgea i Pitanja. Krunom njegove književnokritičke djelatnosti Šalat smatra dvosveščanu knjigu Hrvatsko pjesništvo − pjesnici 20. st., 1−2 (2010), a književnoznanstvenim vrhuncem djelo Modeli moderniteta (1998), što je bio i njegov doktorski rad.

Ivan Rogić Nehajev u svojem je govoru isticao osvrte na Bošnjakov rad, ali i osobne dojmove njihova poznanstva. Spomenuo je da se s Bošnjakom kretao u novinarskim krugovima poput onoga oko Studentskoga lista. Istaknuo je da je Branka obilježavala autorska dvostrukost − pjesnika koji priprema svojevrsnu dekonstrukciju i autora koji u bitnom ne vjeruje aktualnoj političkoj moći. Osvrnuo se i na Bošnjakov strpljiv i staložen rad u uredništvu časopisa amblematičnog naziva Pitanja, koji je bio mjesto afirmacije mnogih pitanja. Rogić Nehajev ukazao je i na promjene koje je taj časopis doživljavao u kontekstu društveno-političkih prilika.

Borben Vladović naglasio je dubok trag koji je Bošnjak ostavio u radijsko-televizijskom mediju, prisjetivši se njegova rada na Radiju Zagreb, a potom i u dramskom programu Televizije Zagreb, nakon čega je postao urednikom igranog programa. Radio je i na dokumentarnom TV-serijalu Podvizi i sudbine, a 1993. vratio se na radio kao urednik dramskog programa Hrvatskoga radija, gdje je uređivao emisiju Radio-drama. Dodao je da se Bošnjak prema kolegama uvijek ponašao jednako, ne promijenivši se ni milimetra s dolaskom na višu uredničku funkciju, gdje je do mirovine afirmirao radiodramsko stvaralaštvo o kojem je promišljao i u praksi i teorijski u svojim djelima.