Pavlov – borac protiv cinizma

U posljednjih dvadesetak godina ruska je književnost u šopingholičarskoj groznici isprobala sve što je mogla isprobati te je u jednom trenutku razočarano odbacila sve haljine da bi se pred zrcalom skrasila u retrouzorku jednog i jedinog realizma s potpisom Olega Pavlova. Eventualni pak čitatelj toga suvremenog ruskog pisca mora biti spreman da ispred njega neće prodefilirati neka svjetlucava i mekoputna čipka divne i zavodljive A. K., već kabanica, ali ne ona živopisna i vrckava, Akakijeva, već tvrda i jednolična – vojnička. Na isto tako eventualno i nestrpljivo čitateljsko pitanje: Je li proza Olega Pavlova dosadna?, odgovor bi ukratko glasio da jest, dosadna je. Isto onoliko koliko i svakodnevica ili stepski pejzaž. Zašto onda čitati Pavlova? U govoru-eseju Pohvala dosadi Josif Brodski već je 1989. na to lijepo odgovorio da nas dosada dovodi do nas samih, do trenutka u kojem spoznajemo da smo prašina; tako nas i Pavlov dovodi do nas samih, do samospoznaje – što prema njegovu mišljenju i jest osnovni zadatak književnosti. Pavlovljeva proza dakle nije ni po čemu atraktivna na način kako to određuje suvremena književna moda, ona nije anegdotalna, prvoloptaška ili obvezno humoristična, već misaona, meditativna i naposljetku tragična. Pavlov se ne obraća dobrostojećem čitatelju Murakamija, koji od književnosti traži dašak literarne dubine i blagog samozaborava, već onima koji imaju strpljenja da tucaju kamene gromade vlastite nesvijesti.

Kao biografski povod takvom spisateljskom pristupu moglo bi se ukratko reći da život baš i nije mazio Olega Olegoviča Pavlova. Rođen u Moskvi 1970, u dobi od devet godina ostaje bez oca, istoimenog inženjera i pjesnika. Otac je taj koji mu od malih nogu usađuje ljubav prema književnosti, a osobito prema poeziji. Pavlov se teško miri s očevom smrti, što se da naslutiti u njegovu romanu iz 2010. pod naslovom Asistolija, gdje se iz dječakove perspektive opisuje očeva smrt s detaljima koje je jedino duboka patnja mogla učiniti vidljivima. No prije no što je postao pisac, Pavlov se izgradio u strastvena, pa čak i opsesivna, srednjoškolskog čitatelja za vrijeme svojih boravaka kod djeda u Kijevu, gdje mu je bila dostupna povelika generalska knjižnica ispunjena svjetskim klasicima. Nakon srednje škole radi kao dostavljač, što je logičan izbor nekoga tko u svim svojim kasnijim književnim i kritičkim radovima drži da čovjek koji piše mora biti u dodiru s običnim narodom i njegovom istinom; ipak, taj kratki tečaj „životnog fakulteta“, kao ni sav mrak ruskih klasika 19. i 20. stoljeća, nisu ga mogli pripremiti na prijelomni trenutak njegova života. Godine 1988. završio je kao vojni ročnik u kazastanskom mjestašcu Karabas u pokrajini Karagandi. Mjesto ne bi ni po čemu bilo značajno da nije bilo jedan od otoka solženjicinskog arhipelaga na kojem je odležalo pola milijuna ljudi. U stanju općeg rasula kroz koje je prolazila ondašnja velika sovjetska armija Pavlov se našao na mjestu koje mu je narušilo duševno i tjelesno zdravlje i konačno ga bolno preobrazilo u pisca snažne empatije prema ljudskim patnjama. Nakon pola godine otpušten je iz vojske s medicinskom dijagnozom te se vraća u Moskvu. Šok koji je proživio za to vrijeme temelj je glavnom opusu njegova stvaralaštva, a to je svakako ciklus kratkih romana Državna bajka, Matjušinov slučaj i Karagandinske devetine, na Zapadu uobičajeno prevođen kao Ruska trilogija.

Književnost o životu

Nedavno je u prijevodu Fikreta Cacana, a u izdanju Frakture, hrvatska recepcija suvremene ruske književnosti obogaćena upravo tom trilogijom. Zanimljivo je i pohvalno da je Fraktura gotovo istovremeno izdala i antologiju kratke ruske proze pod naslovom Potemkinovo selo. Riječ je o pregledu generacije pisaca koja je prethodila Pavlovu, od koje se on poetički i svjetonazorski bitno razlikuje, prije svega po nesklonosti širokoj paleti post­modernističkih književnih postupaka uobičajenih za tu generaciju kao i za generaciju u kojoj je stasao. Čini se da je sam život prisilio Pavlova da bude izvan glavne struje suvremene ruske književnosti, kojoj prkosi i u beletristici i u polemičkim člancima i esejima, gdje se uglavnom razračunava s buržujskom zapadnjačko-liberalnom klasom pisaca nezainteresiranih primjerice za socijalno pitanje, zapletenih u more izama koji književnost odvlače u prostor praznog umovanja, ciničnog napuhavanja i tema dalekih običnom čovjeku. Prema Pavlovu književnost jedino tada ima smisla kada je povod razgovoru o životu. Ako književnost daje povod samo za razgovore o samoj sebi, onda ona malo što vrijedi, zaražena je hipokrizijom, zaražena je sama sobom kao gadnom bolesti – tvrdi Pavlov. S druge strane kritike na račun sama Pavlova govore o odsutnosti zdrava cinizma i osjećaja humora, o vojsci kao jedinoj temi (premda roman Asistolija to u potpunosti pobija) i s time u vezi o pretjeranoj autobiografičnosti (premda je jedina Pavlovljeva autobiografska knjiga U bezbožnim uličicama, koja govori o djetinjstvu i odrastanju), o grubom, neobrađenom i pomalo umjetnom stilu.

Sovjeti u Afganistanu

Kao borac protiv cinizma, a za toplu rusku dušu, kao vjernik nadahnut evanđeljem i uvjeren u borbu za dostojanstvo čovjeka, Oleg Pavlov morao se nositi i s kritikama da „u svojim djelima nije stvorio ništa pozitivno“, a žestoko ga se proziva i zbog blaćenja ugleda vojske. I premda mu to nije bila glavna namjera, u Ruskoj trilogiji Oleg Pavlov potvrđuje dobro poznate činjenice o stanju u kojem se nalazila sovjetska vojska potkraj rata s Afganistanom. Taj sivi svijet u malom i njegov slom nagovještavali su burne društvene promjene s početka devedesetih i slom imperija raznesena u zahrđale i napuštene olupine. Međutim, koliko god se priče iz trilogije vezale uz razotkrivanje konkretnih prostornih i historijskih činjenica, one prije svega ostaju pozadina za prikaz ljudskih duša i društva kojemu je vojnička, ali i logoraška kabanica modus vivendi posljednjih sto pedeset godina i više. Prema Pavlovljevim riječima ruska književnost sve to vrijeme nije ni svlačila tu kabanicu te je kao kreativan odgovor razvila cijelu paralelnu književnost – plodan žanr ratne ili logoraške proze. Zaviri li se u prošlost, vidjet će se da je vojničku kabanicu na Kavkazu nosio Ljermontov, Tolstoj na Krimu, Bulgakov na strani bijelih, Babelj na strani crvenih, a obojica u Prvom svjetskom ratu, Platonov i Šolohov u drugom. Neki su poput Solženjicina vojničku presvukli u logorašku, dok je Šalamov svoju logorašku odijevao nekoliko puta. Popis bi mogao biti mnogo širi, ali završit ćemo ga s još jednim imenom suvremenog pisca vojnika Zahara Prilepina (Čečenija). Pavlov nastavlja tu tradiciju blisku dokumentarnoj prozi, nadahnutu biografijom i usmjerenu na realističko načelo istinitosti.

Sam idejni začetak trilogije vezan je uz trenutak kada je Pavlov čitajući Solženjicinov Arhipelag Gulag naišao na opis Karabasa, mjesta gdje je i sam služio. To mu je bio svojevrsni okidač da do kraja oživi sjećanja brižno vođenih dnevnika te da maštom uobliči ono što ga je morilo kao zloduh koji mu je otrovao dušu. Prvi roman u nizu ironično nazvan Državna bajka ostvaruje velik književni uspjeh i priznanje kod živih klasika, kao na primjer Georgija Vladimova i Viktora Astafjeva. Kao i ostatak trilogije, i Državna bajka izgrađuje junaka kojemu je država oduzela privatnost i organizirala mu budućnost koja se svodila na predvidivu izvjesnost stepskoga krajolika. Glavni lik, tvrdoglavi kapetan Habarov, u sizifovskoj borbi da osmisli svoje postojanje sadi krumpire kako bi olakšao i barem malo unaprijedio kvalitetu života svojeg udaljenog garnizona te zbog toga prolazi niz kafkijanskih provjera i sumnji od strane nadređenih, tj. države. Riječ je o dobro poznatu sustavu koji guši vlastitu inicijativu, oduzima sudbinu i nudi kontroliranu jednoličnost bez prilike za promjenu. Na neki način logor, bilo onaj vojnički ili zatvorenički, metafora je sustava puna nepovjerenja prema svakom pojedincu i uvijek spremna da ga zaskoči, ponizi ili mu pohlepno otme pravo na postojanje.

I Matjušin i Holmogorov, glavni likovi ostatka trilogije, vojnici su bačeni u pustopoljine Karagande. Matjušin je stražar kojemu je dužnost čuvati robijaše smještene pored njegove vojarne. Uskoro postaje svjestan i pomalo se prilagođava na nakaznu simbiozu logora i vojarne u zajednički mafijaški poligon za uvježbavanje bestijalnosti kao općeprihvaćena načina u borbi za golo preživljavanje. Naturalističke crte u ovom dijelu trilogije odražavaju duh vremena što ga filmski dobro odražavaju i djela kultnoga ruskog režisera mlađe generacije Alekseja Balabanova, a osobito njegov brutalni film Teret-200. Taj neobičan naziv vojna je šifra pod kojom su prebacivani pocinčani kovčezi vojnika poginulih u ratu u Afganistanu. Prikaz transporta jednog takva vojnika koji se ubio ili ga je netko ubio, ali ne u Afganistanu, već na području Karagande, tema je trećeg dijela Ruske trilogije pod nazivom Karagandinske devetine ili Povijest posljednjih dana.

Devetine su inače pravoslavno opijelo duše pokojnika, koje se obavlja deveti dan po smrti. Otac koji je došao u Karagandu po tijelo pokojnoga sina pokušava tamo organizirati dostojne devetine za pokoj duše, koja se deveti dan treba pojaviti pred licem Svevišnjeg. Kao pomoć dodijeljen mu je Aljoša Holmogorov, glavni lik, čije ime, a i glavne karakterne osobine, jasno podsjećaju na trećeg Karamazovljeva sina. Aljoša je utjelovljenje čovjeka čista srca koji osvjetljava mračne, ali ne i beznadne Pavlovljeve Karagandinske (kara=crno) devetine (krugovi). Većina kritičara i dobrih poznavatelja Pavlovljeva opusa složna je u tome da je taj roman najbolji dio Ruske trilogije, koja je od Pavlova učinila jednog od najnagrađivanijih autora mlađe generacije. Od nagrada koje su uslijedile nakon trilogije izdvajaju se tzv. Ruski Booker – Otvorena Rusija iz 2002. – te nagrada Aleksandra Solženjicina iz 2012.

Solženjicin i Pavlov

Ime potonjeg nobelovca uz Andreja Platonova Oleg Pavlov najviše voli isticati kad govori o svojim uzorima. Nije slučajno što mu Solženjicin početkom devedesetih povjerava publikaciju i komentare na dio pisama poslanih njegovu fondu, koje Pavlov objavljuje pod naslovom Ruska pisma. Riječ je o pismima običnih ljudi diljem Rusije popraćenih Pavlovljevim uvodnim komentarom i esejističkim sekvencama. Osim te konkretne suradnje mnoge se paralele mogu povući između pisaca zaraslih u duge brade, ozbiljna i pronicava pogleda. Oba u djetinjstvu ostaju bez oca, oba su studirala dopisni studij književnosti, oba su prošla kroz Karabas, oba su duboki vjernici i domoljubi, ali više od svega Pavlov nasljeđuje Solženjicinovu vjeru u čovjeka, koju možda najbolje predočava u remek-djelu – kratkoj noveli Kraj stoljeća. Pavlov se u toj dirljivoj priči kao i u autobiografskim novelama Epilogija i Tolstojeve jabuke pojavljuje i kao vrstan pripovjedač na kraće staze, što ga čini kompletnim nasljednikom i nastavljačem književnosti tople ruske duše.