Osvježenje na strip-sceni

Oskudnost hrvatskih strip-autora u domaćem tisku nastoje nadomjestiti nakladnik Strip Forum i mjesečnik Strip revija (u suradnji s Večernjim listom). Kako su i nakladnik i strip-časopis zasnovani na vrijednom radu skupine strip-entuzijasta predvođene Mladenom Novakovićem, ne mora nas čuditi da su tri novija stripa o kojima će biti riječ u ovome tekstu nastala pod istim uredničkim nadzorom. U tim ostvarenjima svjedočimo o raznolikim žanrovskim sustavima, rasponu crtačkih stilova i pripovjednih prosedea te osebujnim iskazima.

S obzirom na činjenicu da je hrvatski strip još u samim počecima razmjerno često posezao za adaptacijama književnih djela, zamalo nam se začudnim može učiniti da je ovaj strip-album uistinu prva prilagodba remek-djela dječje književnosti znamenite spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić. Autori adaptaciji predloška prilaze s punim poštovanjem, jasno percipirajući njegovu kvalitetu i značaj, ali prigodom prenošenja iz književnosti u jezik stripa ne ostaju zasjenjeni njime, već u vlastitome sagledavanju postaju i sasvim osobni u iskazu. Pritom se sasvim razvidno oslanjanju o bitne točke romana, razrađuju ih u formi devete umjetnosti i oblikuju zasebnu vizuru.

Hlapić vjeran predlošku

Neupitno je iskustvo i Davora Špišića kao i Igora Vilagoša, nenametljivo utkano u strukturu i izraz toga strip-albuma. Svjesni da će publika Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića većinom biti mlađi naraštaji, u pripovjednome prosedeu odlučili su da ništa ne smije omesti jasnoću fabule, čime pridonose razumljivosti u čitateljevoj recepciji iscrtane građe. Apostrofirajući transparentnost iskaza, i uz prepoznatljivost predloška, ipak nisu utonuli u predvidljivost, nudeći dovoljno iznenađenja u strip-interpretaciji romana. Primijetimo li da je Davor Šišić precizno odabrao dramaturške segmente, nema dvojbe i da ih je svrhovito prilagodio formi stripa. U crtačkoj nadgradnji, Igor Vilagoš iskazao se dosljednim stilistom lavirajući realistički izraz s mjestimičnom sintezom oblikovanja likova. S obzirom na naraštajnu dob mogućega čitateljstva, autorskim izrazom Vilagoš naglašava prednje planove ili prostorne dijagonale, a tek mjestimice seže i do dubinskoga mizanscena. U širokom rasponu kolorita, u dnevnim je scenama odabrao svjetlije boje, dok u noćnima gradira do blaga chiaroscura. Uz to zapažamo i autorski izbor primjene redukcije u zaleđima manjega niza scena te podjednako i mjestimično tretiranje figura kao obrisa, čime svakako podiže prag retoričnosti u strip-štivu namijenjenu mlađima. Vrlo zanimljivoga očitovanja flešbeka majstora Mrkonje, moramo zapaziti i tek povremenu krutost anatomija, čime se ipak ne šteti kvaliteti ostvarenja.

Strip objavljen u specijalnome broju Strip revije nastao je u povodu ovogodišnjega nogometnog Europskog prvenstva održana u Francuskoj. U četrdeset i osam stranica autori su stripa formulirali naizgled arhetipsku pripovijest o nadarenome mladiću Petru Guberini. Njegov put od Dalmatinske zagore preko prestižnoga zagrebačkog nogometnog kluba do presudnoga uspjeha s nacionalnom vrstom upotpunjen je i protagonistovim profesionalnim i moralnim posrtanjem. Takva prepoznatljivost žanrovskih, ali i društvenih motiva, ipak ne ostaje na rudimentarnoj razini, ponajviše zbog samosvjesna autorskoga stava scenarista Špišića i crtača Šimića, kojemu je u koloriranju pomogao i Igor Vilagoš. Davor Špišić rabi retrospektivni način pripovijedanja, odnosno započinje netom prije sama presudnoga jedanaesterca, a zatim se vraća na protagonistov životni put, razrađujući ga u svim prijelomnim točkama ne libeći se percipirati i raznovrsni društveni milje,   kao i kulturni fenomen prerastanja nogometa iz okvira sportskoga. S obzirom na narativnu okosnicu od 48 stranica uočavamo kronološka sažimanja, jasnu uporabu eliptičnih postupaka. Kako su posrnuća mladoga nogometaša uvjetovana i duševnom labilnošću i vanjskim utjecajima antagonistički nastrojenih pojedinaca što ga žele iskoristiti, njegovo je iskupljenje potaknuto upravo sportskim poticajem izbornika reprezentacije. Na takvu predlošku Maxim Šimić crtački gradi tabloe razvidne preglednosti i dosljedne dinamike u stupnjevanju fabule. Stilizacijski postupci u njegovu variranju realističkoga crteža odražavaju i mogućnosti samosvojna očitovanja jezika stripa. Precizan u gradaciji planova, ekspresivan u predočavanju likova, Šimić je tek mjestimice neodlučan u snažnijem iskazu, ali pritom opažamo i niz dojmljivih kadrova zavidnoga kompozicijskog sklada i dramaturške snage.   Premda Jedanaestarac nije vrhunsko strip-ostvarenje, sasvim je jasno da je u svojim postavkama nudio siže za izvrstan serijal, čime bi se svakako postavio u razmjerno bogatu tradiciju radova o nogometu, domaćih i svjetskih. No i ovako je osvježenje u hrvatskome stripu.

Crtačka ekspresija

Objavljen u brojevima 36 i 37 Strip revije, karikaturalni znanstvenofantastični strip Scando u   prvoj epizodi Otopljeni planet definira nukleus mogućega serijala. Kada Centralni Galaktički Sistem unajmi privatnoga istražitelja Scanda da otkrije što otapa svemirske brodove, taj protagonist u komičnoj fabuli kroz niz opasnosti nadvlada antagonista. Pritom je variranje žanrovskih arhetipova sasvim jasno. Preklapanje znanstvenofantastičnoga, detektivskoga, akcije i komedije za Nikolu Listeša otponac je oblikovanja djela albumske forme od više od četrdeset stranica. Razvidan oslonac o tradiciju francusko-belgijskoga karikaturalnoga stripa, autorski se restrukturira kroz vlastiti pripovjedni prosede i crtački iskaz. Ako se scenaristička potka naglašeno temelji na kulturno-tehnološkim dosjetkama i nizu gegova, crtački iskaz naginje groteski. Znanstvenofantastični svijet udaljenih prostranstava svemira u ovome je stripu istodobno ironiziranje žanra i žanrovska posveta. Tako nema sumnje u autorsku erudiciju Nikole Listeša, njegovo temeljito poznavanje žanrovskih formi, pripovjednih obrazaca i raznorodnih tradicija stripa. Ujedno Listešova je scenaristička i crtačka vizura naglašeno ekspresivna pa se u čitatelja često postiže dojam frenetičnosti, sasvim sigurno podcrtane i gustom rešetkom prizora u tabloima, uskim lay outom i bogatstvom detalja gradiranih od prednjega plana pa često i do dubinskoga mizanscena. Kako je tematiziranje dalekih svjetova najčešće komentar zemaljskoga društvenoga stanja, i u Scandu uočavamo redefiniranje takvih postavki. Ako su pak najveće vrijednosti ovoga stripa razrađena stripovska režija te kontrapunktiranje impresivnih sekvenci ili tek scena smještenih u svemirska prostranstva, nedostatak je razmjerno rudimentarna pripovjedna okosnica u kojoj se nizanjem gegova karakteri svode na arhetipske odraze. Upravo stoga čini mi se da je za zaokruženost mogućega serijala zasigurno potreban promišljeniji scenaristički predložak, čime bi se Scando kvalitetom zacijelo vinuo i do europskih razmjera.

Naposljetku, u rasponu od niza kvaliteta i manjega broja nedostataka kojima svjedočimo u tim ostvarenjima sasvim je jasno da Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Jedanaesterac i Scando: otopljeni planet osvježavaju domaću strip-scenu te iznova šire raspon hrvatskoga stvaralaštva. Hoće li se taj kvantitativni i kvalitativni trend nastaviti, ovisit će svakako i o financijskim mogućnostima nakladnika kao i o prihvaćanju čitatelja, čemu se zacijelo možemo nadati.