Odlazak karizmatičnog pjesnika

Joso (Joja) Ricov, hrvatski književnik, profesor slavistike, prevoditelj, književni i likovni kritičar preminuo je u Zagrebu 23. siječnja  nakon kratke i teške bolesti. Rođen 25. ožujka 1929. u mjestu Kali na otoku Ugljanu, osnovnu školu završio je u Kalima (1940) i počeo pohađati klasičnu gimnaziju pri Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru (1941–1943), odakle je zbog otpora talijanizaciji hrvatskog obalnog područja i vlastitoga prezimena te rodoljubnoga i antitotalitarističkoga stava isključen. Sudionik hrvatskog otpora, zatočenik u njemačkom konclogoru Musapstan pokraj Zadra (1944), nastavlja i završava realnu gimnaziju u Zadru (1945–1950), upisuje se i diplomira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1959); kao profesor slavistike radio je u Zagrebu i Milanu.

Za vrijeme gimnazijskoga školovanja bavio se kiparstvom i glumom (Hrvatsko narodno kazalište u Zadru), u studentskom razdoblju i nakon diplomiranja posvetio se književnosti i prevoditeljskom radu, povremeno intenzivnije i likovnoj kritici.

Dana 17. srpnja 1959. uhićen je na autocesti i zasužnjen u Zagrebu, odakle je 26. studenoga 1959, bez procesa i presude, izgnan u dvogodišnje zatočeništvo na Otok sv. Grgura. Na peticijsku intervenciju prijatelja Salvatorea Quasimoda, talijanskog nobelovca, 19. travnja 1961. pušten je iz zatvora.

Od 1962. do 1963. bio je umjetnički konzultant kazališne institucije Il Trebbo – centro di lavoro teatrale Tonija Comella u Milanu. U dva je navrata, 1966. i 1968, bio stipendist Comité des écrivains et des éditeurs Pierea Emmanuela u Parizu. Bio je dopisni urednik milanskoga časopisa za suvremenu umjetnost D’Ars Agency i član uredništva Hrvatskog književnog lista kao jedan od utemeljitelja Zajednice samostalnih pisaca TIN. Od 1973. do 1975. predavao je hrvatski jezik i književnost na slavističkim katedrama Državnog i Katoličkog sveučilišta u Milanu.

Bio je i član Društva književnih prevodilaca Hrvatske, član radnik Hrvatskoga književnog društva sv. Ćirila i Metoda, član Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra PEN-a.

Autor je više pjesničkih zbirki među kojima se ističu: Marabunta (1955–1959); Mjesec hini sunce (1960–1961); Ustrijeljena čežnja (1961–1972); Trpimirovo ljeto (1972–1976); Slavigorjem (1975–1978); Ušutkani (1960–1988); Job s drugima (1950–1994); Nečastivome u brk (1956–1995) i Likoslovja (1952–1996).

Posljednja Ricovljeva knjiga, Mirotvorac kozmosa, objavljena u studenom 2016. u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, naslovom upućuje na autorove pjesničke silnice, ali i na cjelokupnu autorovu egzistenciju i osobnost. Taj izbor pokazuje jedinstven stvaralački opus iz desetak autorovih zbirki, od prve zbirke Jesenas i danas (1954), koju je izdao skupa s Tinom Ujevićem, Franom Alfirevićem, Salihom Alićem, Dragutinom Vunakom, Vladimirom Remom, Borom Pavlovićem, Kazimirom Uremom („lirika osmorice“) do tekstova i zbirki nastalih do 2010. Premda se naraštajno podudara s pojavom krugovaša, Ricov ne pripada nekoj ili određenoj pjesničkoj skupini, ističući se snažnom individualnošću, buntovništvom i borbom za hrvatsku pravdu. Kao pjesnik usmjeren je tematizaciji hrvatskoga povijesnog usuda, a izrazno prevladava krik i grč, lamentacija i inkantacija. Svojevrstan prosvjed protiv institucije i represije iskazuje i pjesmama na čakavskom.

Kao prevoditelj s talijanskog jezika objavio je tri antologije, od kojih se najviše ističe Antologija talijanske poezije XX. stoljeća iz 1957.