Novi identitet

Nema nikakve dvojbe da se suvremeno hrvatsko društvo i dalje suočava s bukom i bijesom naših nedavnih prošlosti, od spomen-ploča u Jasenovcu i nekim drugim mjestima, pa do svih onih nervoznih, jednako ideologiziranih, reakcija na te pojave. Upravo te neugodne činjenice trebale bi nas uvjeriti da je krajnje vrijeme da se ta žalosna situacija prevlada nekim rješenjem boljim od dosadašnjih. Nama se čini da bi jedno od primjerenih rješenja bilo formiranje novoga hrvatskog identiteta: novi identitet za nove društvene okolnosti! Konačno, svaki put kada se promijeni društveni kontekst, mi bismo se morali suočiti s temom formiranja novoga kolektivnog identiteta.

Kad je riječ o zamisli da poslije društvenih promjena koje su se dogodile početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, a koje su uvjetovale i promjenu režima, nužno treba formirati novi hrvatski identitet, skloni smo slijediti teorijsko-metodološki okvir koji sugerira Ruti G. Teitel u svojim tekstovima. Naime, ona smatra da ako želimo rekonstruirati identitet, onda to nikako nije moguće „bez promjene u zajedničkim javnim legitimacijskim obrascima, koji se ne nalaze u temeljima političkog odlučivanja, te bez diskreditiranja određenih aspekata ideologije koju je promicao prethodni režim (u hrvatskom slučaju to je bio ‘komunistički režim’ – op. Z. K.) i bez legitimiranja ideoloških promjena koje čine temelj liberalizacije i tranzicije“. A kao što se može primijetiti, našim „jugonostalgičarima“ ne pada na pamet da se upuste u avanturu diskreditacije „određenih aspekata prethodne ideologije“, dok naši „nacionalisti“ ne mogu shvatiti da bez radikalne demokracije i potpuno sekularizirane politike ne možemo ni imati, ali ni sačuvati pravnu državu.

No, kao i obično, ne samo „jugonostalgičari“ i „nacionalisti“ nego i svi oni „drugi“, iz mnogih i ne baš uvijek jasnih razloga, tako što su izbjegavali učiniti. Nismo se s tom temom na pravi način suočili nakon završetka Drugoga svjetskog rata 1945, a jednako smo postupili i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća.

Konačni rez

Naime, određeni povijesni događaji, kao što je kraj „velikog rata“, radikalne društvene promjene, uvijek ostavljaju vidljive tragove, oni su duboki rez na svakom, pa tako i hrvatskom identitetu. Tako Jürgen Habermas, njemački filozof, smatra da su zločini koje su Nijemci počinili tijekom Drugoga svjetskog rata takav „konačni rez“ na njemačkom identitetu i da bi zbog te „grube i nepodnošljive“ činjenice oni svoj identitet morali iznova graditi: „Poslije Auschwitza mi svoju nacionalnu samosvijest možemo crpsti samo iz boljih tradicija naše historije, i te tradicije ne treba da usvajamo nepromišljeno, nego kritički. Nacionalni životni kontekst, koji je nekada omogućavao neusporedivo bogatstvo supstancije ljudskog supripadanja, možemo dalje izgrađivati jedino u svjetlu onih tradicija koje mogu da izdrže pogled pun straha, pogled onoga koji je podučen moralnim katastrofama.“ Gotovo da bismo tu Habermasovu tvrdnju u cijelosti mogli primijeniti i na hrvatski slučaj i identitet: „poslije Jasenovca“ i mi bismo morali, jednom zauvijek, učiniti taj konačni rez na mekom tkivu našeg kolektivnog identiteta. I ja bih osobno volio da današnjom Hrvatskom odjekuje autokritična samorefleksija na temu logora i hrvatskog nerazumnog i zločinačkog proganjanja svojih, hrvatskih Židova i ostalih građana. Dakako, bez ikakvih nepotrebnih objašnjenja, isprika da su krivi drugi, da smo mi samo slušali i nekritički slijedili loše gospodare (tim isprikama samo dodatno otežavamo vlastitu poziciju i priznajemo svoju ulogu dobrih sluga u svim velikim historijskim zbivanjima; a sluga je uvijek nevin jer nije i ne može biti odgovoran). Krajnje je vrijeme da i mi preuzmemo svoj dio historijske odgovornosti zbog takva ponašanja. Treba se, jednom zauvijek, odreći vrijednosti Čistosti koja vodi u fašizam i odmaknuti se od poze nevine žrtve, koja vodi u licemjerje, jer samo se na taj način možemo otvoriti i za one mogućnosti u kojima će svatko od nas postati slobodan i autonoman pojedinac.

Nametanje privatnoga kao općeg

No, kao što je opće poznato, to se u slučaju hrvatskog identiteta nije dogodilo; događaji tijekom Drugoga svjetskog rata, ti konačni rezovi, nisu izazvali nikakve dramatične posljedice na konfiguraciju hrvatskoga identiteta. Štoviše, ta je tema poslije rata jednostavno gurnuta pod tepih i nastavilo se živjeti kao da se ništa dramatično nije dogodilo. Nitko nije otvorio raspravu o tome može li se sve ono što se događalo u hrvatskoj povijesti u razdoblju između 1941. i .1945. normalizirati, to jest objasniti unutar konteksta totalitarnih režima koji su obilježili proteklo stoljeće, te kako i to doba uključiti u normalni tijek hrvatske povijesti i kontinuiteta hrvatskog identiteta. Iako većina hrvatskih „jugonostalgičara“ nigdje eksplicite ne kaže da zločini koje je ustaški režim počinio tijekom Drugoga svjetskog rata prekidaju kontinuitet hrvatskog identiteta, to se iz njihovih tekstova ipak dade naslutiti. Ali poslije te slutnje nema nastavka, nema dalje analize problema, staje se na pola puta. Nema nikakve dvojbe da oni odlično detektiraju probleme, ali nemaju građanske hrabrosti upustiti se u dalju elaboraciju teme: koji bi sve to elementi trebali sudjelovati u procesu „formiranja novog hrvatskog identiteta“. Točnije, oni ne daju odgovor na ključno pitanje: kako obnoviti taj „pokidani“ identitet; je li to, možda, povratak na tradicije prije 1941. godine, koje ustaše nisu uspjele ni korumpirati, ni kompromitirati, ili su to, možda, neke druge tradicije, recimo komunističke? Ti nam odgovori bolno nedostaju, jer da su kojim slučajem dani u eksplicitnom obliku, onda bi bilo kudikamo jednostavnije odrediti se spram njihovih političkih poetika. Naime, i dalje nam ostaje nepoznat njihov odnos spram nekih drugih, jednako tako loših i nesretnih, epizoda iz naše bliže prošlosti. Jer i te su epizode značile „konačne rezove“ na mnogim našim identitetima!

I upravo zato što u njihovim tekstovima grubo izostaje bilo kakva emancipacijska praksa, koja bi se temeljila na nekom obliku istinitosti i univerzalnosti spram svih, a ne samo pojedinih naših epizoda, ja sam i dalje skeptičan spram takva selektivnog poimanja politike sjećanja i pamćenja, gdje se neke bolne istine iz nedavne prošlosti svjesno zaboravljaju, potiskuju. Ergo, njihovi privatni imaginariji mogli bi eventualno postati emancipacijski tek kada bi njihovo radikalno antinacionalno suprotstavljanje uglavnom hrvatskom imaginariju, dovodilo u pitanje i konstitutivni imaginarij jugoslavenstva.

Politički nekorektna
Dubravka Ugrešić

A kao primjer jedne krajnje „selektivne, nedovršene emancipacije“ poslužit će nam tekst Dubravke Ugrešić: „Fašizam (boljševizam – op. Z. K.), hrvatski i srpski, otvorio je za mnoge ljude neviđene emancipatorske mogućnosti, i baš to, emancipacija ljudskih potencijala, objašnjava neiskorjenjivost i svekoliku popularnost fašizma (boljševizma – op. Z. K.). Kritiku fašističkog (boljševičkog – op. Z. K.) narativa fašisti (boljševici – op. Z. K.) doživljavaju kao tešku nepravdu, kao kad hrabrim ljudima koji tek što su se emancipirali kažete da moraju natrag u ormar, u zatvor, u okove.“ Krajnje jednostavnom operacijom supstitucije pojma fašizma pojmom boljševizma nedvojbeno smo demonstrirali da se ništa bitno nije dogodilo, odnosno da je i dalje sve ostalo isto: ništa dramatično u društvenim odnosima nije se promijenilo. A upravo ta činjenica temeljni je hrvatsko/jugoslavenski politički i etički, a po svemu sudeći i estetski problem.

Stoga i ova kritika, uostalom, kao i sve ostale kritike, nacionalnih imaginarija djeluje nekako neuvjerljivo, krajnje je selektivna u izboru, politički nekorektna, jer je emocionalni diskurs nadvladao kritičko mišljenje. Onoga trenutka kada je dinamika društvenih promjena obezvrijedila ponašanje i djelovanje koje se svodilo na frazu „mi prihvaćamo i podržavamo“, hrvatski (i ne samo hrvatski) „jugonostalgičari“ izgubili su tlo pod nogama i jednostavno nisu znali kako opisati novu društvenu stvarnost. Naime, u komunističkom svijetu bilo je moguće birati strane, mogli ste se, kao što to kaže bugarski filozof Dičev, „priključiti borbi u situaciji koje su stvorile želje. Ali kako se ponašati onda kada počnete sumnjati da je obje sukobljene reprezentacije (istočnu i zapadnu) generirao isti autor, odnosno ista moć? Onda se dvosmislenost vaše pozicije samo udvostručava, više ne znate koju od sukobljenih reprezentacija odabrati, i je li uopće nužno birati, je li izbor stvaran ili vas neki demon, nalik onom Descartesovu, sve vrijeme vara.“

Izgubljeni u demokraciji

U tom kontekstu, ponašanje naših „jugonostalgičara“ podsjeća me na one često viđene primjere iz svakodnevnoga života običnih ljudi, kako u Sovjetskom Savjetu, tako i u Jugoslaviji, koji su pred televizijskim kamerama na jednostavna pitanja novinara o tome što misle o trenutnim političkim i ekonomskim promjenama, o svojim svakodnevnim problemima vezanima uz te promjene, znali djelovati potpuno „izgubljeno“: ne zato što nisu imali što reći, već zato što nisu imali riječi kojima bi to mogli izreći. Osjetili su kako više uopće nisu djelatne one stare, medijima inspirirane fraze tipa „mi potpuno prihvaćamo i podržavamo“. Naime, to se i moglo dogoditi, jer je, u međuvremenu, „sindrom megafona“ (vlast odobrava što i kako govoriti) supstituiran „sindromom estrade“, gdje smo suočeni sa svojevrsnom kakofonijom političkih diskursa, istovremeno vlada više svjetonazora i građanima je ostavljena mogućnost izbora. I, kao što neki autori s neskrivenom gorčinom zapažaju: suočeni smo s političkom modnom revijom tipičnom za kapitalistički državno-politički ustroj, gdje svi politički manekeni tobože nešto jako ozbiljno promišljaju. A sva ta „promišljanja“ nisu ništa ino nego obične tlapnje o „političkom moralu“, koja prate do bola neukusne licitacije o našim „nevinim žrtvama“, dok za neke druge žrtve ne pokazujemo ni elementarnu empatiju. Naravno, ideološki nije moguće poistovjetiti fašizam i komunizam/boljševizam, ali ne vidimo nikakva razloga zašto bi se žrtve fašizma vrednovale na jedan, a žrtve komunizma/boljševizma, na neki drugi način. Kada bismo znali odgovor na to pitanje, onda vjerojatno ne bi bile potrebne sve one rasprave u Hrvatskom saboru, i javnosti, o svim onim pločama i popratnim simbolima na nekim „svetim“ mjestima. Doduše, u svim tim raspravama primjetan je ozbiljan teorijsko-politički deficit, odnosno posvemašnja neuznemirenost u odnosu na bit problema: što bi to, zapravo, trebao biti „pravi“ hrvatski identitet(i) u 21. stoljeću?