Na kraju – početak

Objavljen davne 1956, roman Uzbuna na Zelenom Vrhu književnika Ivana Kušana ne samo što je bila prva autorova proza za djecu nego je riječ i o djelu koje se drži ključnim i prijelomnim u novom, suvremenom razdoblju hrvatske dječje književnosti. Posrijedi je, dakle, prvi domaći roman za djecu koji je u odnosu na dotadašnje kanone i standarde dječje proze bio velika novina i odmak, ponajviše u kontekstu tematskih, stilskih, poetskih i pedagoških osobina. Lako je detektirati glasovite naslove dječje književnosti pod utjecajima kojih je nastao Kušanov roman, od Emila i detektiva Ericha Kästnera preko Pustolovina Toma Sawyera Marka Twaina do Junaka Pavlove ulice Ferenca Molnára, a pisac je u hrvatsku prozu za djecu, kojoj se u vrijeme objavljivanja sasvim pogrešno prigovaralo da ne posjeduje ni umjetničke ni pedagoške vrijednosti, unio snažnu dozu autentičnosti, tretiranja malih junaka s velikim suosjećanjem i razumijevanjem, u tom kontekstu intrigantna karakterno-psihološkog profiliranja protagonista te zanimljivu notu pesimizma i nelagode. Posljednje je posve logično i razumljivo, jer se zbivanja u romanu odigravaju neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u vrijeme komunizma i lošega gospodarskog stanja te s njima povezanih nesigurnosti, pesimizma i nepovjerenja u budućnost. Dok depresivni i nedostatkom perspektive mučeni odrasli izlaz iz takve situacije pokušavaju pronaći okrećući se životu na selu, za njihovu djecu takvo je stanje plodno tlo za beskrajne mogućnosti igara i pustolovina.

U opisanu kontekstu posve je razumljivo zašto su producenti serijala adaptacija Kušanovih romana o dječaku Ratku Miliću zvanom Koko Uzbunu na Zelenom Vrhu ostavili za sam kraj. Ne samo što je posrijedi ostvarenje koje u odnosu na ostatak ciklusa najslabije korespondira s današnjim vremenom (dijelom i duhom, no to je ipak manji problem), nego je riječ i o romanu čija se priča, za razliku onih u Koku i duhovima, Zagonetnom dječaku i Ljubavi ili smrti, ne odigrava u Zagrebu, odnosno što nije urbana, što su mladi protagonisti redom desetogodišnja djeca, a ne tinejdžeri koji bi bili prikladniji za ciljanu publiku, te što je otegotna okolnost i spomenuto vrijeme zbivanja, neposredno nakon Drugoga svjetskog rata.

Scenaristica filma Hana Jušić, koja je kao suscenaristica surađivala i na Zagonetnom dječaku, te je probleme riješila i izbjegla dosta elegantno i nenametljivo. Predložak je oblikovala koliko je god moguće vremenski neodređeno, smjestivši ga u neko nedefinirano prošlo vrijeme – ali početkom Koka i duhova jasno zadano kao kraj 70-ih ili početak 80-ih – koje se od današnjega razlikuje tek po starim modelima televizora te izostanku mobitela i računala, dok su složenija vremensko-scenografska odstupanja izbjegnuta već samom činjenicom da se priča odvija u scenografski i ikonografski u vremenu „zamrznutu“ i „neutralnom“ zagorskom selu. S obzirom na vrijeme radnje filma Koko i duhovi, i Uzbuna, koju je kao dugometražni prvijenac režirala Čejen Černić, autorica crtića Cura koja je voljela bajke te pomoćnica Zrinka Ogreste u Iza stakla i Projekcijama, kao i Igora Mirkovića u Noćnim brodovima te Zvonimira Jurića u Koscu, tako je elegantno izmještena u vrijeme drukčije od onog u prozi, čime je posve izbjegnut kontekst poslijeratne nesigurnosti i tjeskobe iz romana. Izbor nove mlade glumačke postave trajao je oko pola godine, rad s njima i nekih godinu dana, a konačni rezultat sasvim zadovoljava, jer su i Marko Tocilj kao novi Koko te ostatak dječje glumačke postave u kojoj Alex Rakoš jedini posjeduje prethodno iskustvo, sasvim zadovoljavajući, dovoljno uvjerljivi i energični.

U kvalitativnom smislu, Uzbuna na Zelenom Vrhu u cjelini se ipak ne izdvaja od prosjeka ostatka serijala, i u pozitivnim i u negativnim aspektima. Među pozitivne valja ubrojiti opet šarmantnu infantilnost usporedivu s onom u Koku i duhovima, spretno kreiranje ozračja bezbrižna djetinjstva skupine prijatelja, atmosferičnu fotografiju Danka Vučinovića, koja u nekim segmentima posjeduje dijelom pseudobajkovit odmak, ispravno ostavljanje odraslih u drugom planu na račun djece, koja su nužno u prvom, zgodno pomaknuto i karikaturalno prikazivanje određenih odraslih (lik pjesnika i boema kojeg tumači Krešimir Mikić, stari klošar s psom koji u sjećanje priziva Tošu Jelića) te učinkovito međusobno razlikovanje djece, i karakterno i po dramskim funkcijama. U negativne, pak, pripadaju razmjerna dramaturška neurednost s povremenim gubljenjima dramskog i narativnog fokusa (ponekad je teško definirati što djeca rade i zbog čega), nepotrebna realizacija uvodne sekvence s klincima koji pored vatre slušaju Kokovu priču s horor-detaljima na način da se kamera brzo seli s jednog lica na drugo, što nije ugodno gledateljsko iskustvo, a i riječ je o postupku koji je snimatelj Vučinović na sličan način i s posljedično podjednakim osjećajem nelagode primijenio i u jednoj sekvenci serije Novine, donekle ishitreni rasplet koji zbog zanemarivanja odraslih ne posjeduje poželjni dramski intenzitet pri otkrivanju negativaca i njihove rabote, te općenito svođenje odraslih na stereotipe i konvencije i u karakternom i u dramsko-funkcionalnom smislu, na brižne, požrtvovne i zabrinute roditelje, odnosno u određenoj mjeri okrenute kriminalu, ali svjesne vlastita skretanja na pogrešan put.

U cjelini, Uzbuna na Zelenom Vrhu benigno je, pohvalno nepretenciozno, lako gledljivo i dovoljno zabavno ostvarenje, osobito za mlađu publiku, i s obzirom na novu dječju glumačku postavu šteta je što producenti zasad ne planiraju adaptaciju još kojega Kušanova romana, u kojem bi Koko mogao biti i sporedni lik, primjerice Lažeš, Melita.