Može li BiH sama u Europu?

Podnošenje zahtjeva za pristupanje Bosne i Hercegovine Europskoj Uniji dalo bi naslutiti kako su u toj državi postignuti visoki demokratski standardi, kako već postoje instrumenti očuvanja i osobnih i kolektivnih prava i sloboda, a moglo bi se pomisliti i da je visok stupanj pravne sigurnosti. Nažalost, stanje nije na takvoj razini.

Dogovor o najbanalnijim temama prerasta u političke sukobe. Bez ozbiljnih političkih problema ne može se razjasniti ni koliko stalno nastanjenih stanovnika ima ta država, a objava rezultata popisa stanovništva čekala se tri godine, dok se na primjer taj isti posao u Nizozemskoj obavi za tjedan, a u Indiji za mjesec dana. Naime, prije same objave popisa nastao je spor oko metodologije obrade prikupljenih podataka u vezi s rezidentnosti stanovnika, što je umalo dovelo do proteka roka od tri godine od provedbe popisa, nakon čega bi objava rezultata bila nevaljana. Prijeporno je bilo to što se iz Zavoda za statistiku Republike Srpske, kao i iz drugih tijela tog entiteta, izražavala sumnja u metodologiju prema kojoj se broj građana sa stalnim prebivalištem u Bosni i Hercegovini preuveličava. Iskazivana je bojazan da Bošnjaci žele prikazati kako ih u Bosni i Hercegovini ima više od pedeset posto, što je takvom obradbom podataka i objavljeno kao relevantna informacija.

Svakodnevno se narušavaju demokratski standardi. Bošnjački politički predstavnici koji traže zaštitu prava svog naroda na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine vrlo su aktivni u izbornom procesu. Tako u svojoj političkoj grotesci, štiteći visok stupanj demokracije, pluralizam mišljenja, njegujući različitosti i multikulturalnost, a procjenjujući da na lokalnim izborima u Stocu neće odnijeti pobjedu, premlaćuju predsjednika i člana izbornoga povjerenstava te kradu i uništavaju izborni materijal. Umjesto da se takvi postupci najoštrije osude i najprimjerenije kazne počinitelji takvih djela, kao i svaki oblik nezakonita ponašanja, svjedoci smo riječi bošnjačkih političkih lidera koje obmanjuju ili zamagljuju vidike i zaštićuju izgrednike. Počiniteljima se ne određuju ni sudske mjere osiguranja, jer je prema njihovu tumačenju takav postupak sasvim opravdan. Naime, posumnjali su da bi moglo biti nepravilnosti na nekim biračkim mjestima pa nisu podnosili žalbe ni čekali odluke Središnjeg izbornog povjerenstva – sami su riješili problem.

Pravna nesigurnost konstanta je društvenog i političkog života u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud u kojem su po dva suca iz svakog od konstitutivnih naroda i tri strana suca često donosi odluke preglasavanjem. I to ne samo preglasavanjem sudaca iz jednoga konstitutivnog naroda, nego čak iz dva, što dovodi u pitanje poštovanje zakonitosti, profesionalnih standarda, političke neovisnosti, objektivnosti i nepristranosti. Takav slučaj bio je i s odlukom o ugrožavanju vitalnoga nacionalnog interesa Bošnjaka uspostavom kanala na hrvatskom jeziku u okviru Javnog RTV-sustava BiH, ali i s mnogim drugim pitanjima u kojima su Bošnjaci u sprezi sa stranim sucima osiguravali provođenje unitarističkih ideja zanemarujući višenacionalnost Bosne i Hercegovine. Isto se dogodilo i s Odlukom o danu Republike Srpske.

Mlake reakcije

Ipak, bosanskohercegovački Srbi koji uglavnom žive na prostoru Republike Srpske imaju adekvatniji mehanizam funkcioniranja u okviru Bosne i Hercegovine. Nadležnosti dobivene Daytonskim mirovnim ugovorom Republici Srpskoj daju mogućnosti uređenja odnosa na prostoru tog entiteta prema mjeri koja Srbima osigurava efikasnu zaštitu njihovih prava i bez obzira na sve sudske odluke, negodovanja predstavnika međunarodne zajednice i stranih veleposlanstava, vlast i oporba u Republici Srpskoj zajedničkim snagama brane stečene pozicije.

Prema Odluci Ustavnog suda o danu obilježavanja uspostave Republike Srpske, 9. siječnja obilježava datum kada je, bez sudjelovanja pripadnika bošnjačkog i hrvatskog naroda i ostalih građana, održana Skupština srpskog naroda u BiH i kada je donesena Deklaracija, kao izraz političke volje samo srpskog naroda, pa je stoga zabranjena njegova službena proslava. Takva odluka tamošnje političare nije spriječila da i ove godine obilježe taj dan. Iscrpljujući i zanemarujući sve rokove u kojima su trebali uskladiti Zakon o praznicima Republike Srpske s odlukom Ustavnoga suda, vlasti toga bosanskohercegovačkog entiteta taj referendum raspisuju, unatoč naknadnoj Odluci o privremenoj mjeri tog suda kojom se obustavlja primjena Odluke o raspisivanju republičkog referenduma. Prema njihovu tumačenju referendum ima „savjetodavni karakter“ i pomaže u pronalaženju rješenja o izmjenama i dopunama navedenog zakona. Republika Srpska donoseći izmjene i dopune spornog zakona kojim se samo vjerski segment i obveza obilježavanja mijenjaju, nastavlja s proslavom toga dana jer je „narod na referendumu odlučio da je to njegov praznik“.

U takvim okolnostima, i bez suglasnosti drugih dvaju članova Predsjedništva BiH, srpski član Predsjedništva Mladen Ivanić organizira svečano postrojavanje počasnog voda Trećeg pješadijskog puka Oružanih snaga Bosne i Hercegovine u okviru proslave Dana RS-a. Reakcije Ureda visokog predstavnika, stožera NATO-a u Sarajevu, kao i većine stranih veleposlanstava mlake su i neodlučne te nisu mogle omesti ni vladajuće ni oporbu u Republici Srpskoj u proslavi njihova dana. Tek administracija SAD-a donosi konkretnije mjere kojima se izriču sankcije predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku, koji taj potez koristi za učvršćenje pozicije u svom biračkom tijelu. Imajući u vidu reakcije na ranije poteze američke administracije u BiH, kao i na sadašnje odnose na relaciji Trump – Putin, te blijed i neuvjerljiv odnos administracije Europske Unije, te sankcije neće snažnije utjecati na političke odnose unutar Republike Srpske niti cijele Bosne i Hercegovine.

Kršenje Ustava na štetu Hrvata

Američka veleposlanica u BiH ističe da su mjere izrečene sukladno odluci bivšega predsjednika SAD-a Busha (mlađeg) te da se sankcije određuju, između ostaloga, osobama za koje je utvrđeno kako su aktivno opstruirale Daytonski sporazum ili pak predstavljaju bitnu opasnost vezano za opstrukciju njegove provedbe.

Prema tome možemo se zapitati jesu li visoki predstavnici i njihovi pomoćnici jednostranim mijenjanjem daytonskih odredbi na štetu Hrvata također zaslužili sankcije SAD-a ili je takav odnos prema Hrvatima u BiH bio pomno isplaniran kako bi Bošnjaci ostali „zarobljeni“ u višenacionalnoj državi, u kojoj će biti dominantni, a čime bi se, zapravo, spriječilo osnivanje islamske države u srcu Europe.

Posljednja odluka Ustavnoga suda u vezi s Izbornim zakonom ulijeva nadu u mogućnost opstanka hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Tom odlukom potvrđeno je kršenje ustavnih odredbi koje su nametnute Barryjevim amandmanima na Izborni zakon i utvrđeno da takve odredbe nisu u skladu s Ustavom BiH. U obrazloženju stoji da amandmani impliciraju da pravo na demokratsko odlučivanje, isključivo legitimnim političkim predstavljanjem, neće biti utemeljeno na demokratskom izboru predstavnika u Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine onog konstitutivnog naroda koji predstavlja i čije interese zastupa, što je suprotno načelu konstitutivnosti odnosno jednakopravnosti bilo kojeg od konstitutivnih naroda.

Pitamo se onda: kako ostvariti jednakopravnost? Na temelju navedenog vidljivo je da Srbi u Republici Srpskoj imaju mogućnost zaštite političkih, kulturnih, vjerskih, kolektivnih i pojedinačnih interesa. S obzirom na presudu Ustavnog suda BiH o Izbornom zakonu jasno je da Bošnjaci imaju mogućnost manipulacije političkom voljom Hrvata u Federaciji BiH, dok Hrvati nemaju nikakvu mogućnost institucionalne zaštite jednakopravnosti, odnosno Hrvati samostalno ne uspijevaju – legalnim putem – stvoriti okvir konstitutivnosti kroz državna tijela.

Federalizacija kao rješenje

Promjenama na čelu SAD-a željno se iščekuje i reakcija na stanje u Bosni i Hercegovini, posebno s obzirom na Trumpov odnos prema muslimanima. Nadu budi i priprema Rezolucije i Izvješća o napretku BiH za 2016. godinu Europskog parlamenta, koja kao put za izlaz iz sadašnjeg stanja predlaže federalizaciju Bosne i Hercegovine. Federalizaciju kao model državnog uređenja Bosne i Hercegovine priželjkuju i Hrvati. Naime, daytonskim ustavom predviđena konstitutivnost naroda ostvariva je isključivo uspostavom institucionalnog okvira. Takav oblik uređenja pridonio bi i smanjenju glomaznog aparata uprave, u kojoj sada imamo državnu vlast, dva entiteta, deset županija, distrikt, a u svima više od 180 ministarstava, od kojih svako ima velik broj odjela, agencija i uprava, a što bi federalizacijom bilo znatno smanjeno. Organizacijom Bosne i Hercegovine koja bi se sastojala od federalnih jedinica u kojima konstitutivni narodi mogu uživati sva predviđena prava moguće je izgraditi državu u kojoj bi se cijenile zajedničke vrijednosti, koja bi afirmirala kulturnu autonomiju svakog od konstituenata, vodila prema uspostavi sustava javnog informiranja u svakoj od federalnih jedinica, poticala pluralizam mišljenja u svakoj jedinici, a što bi konačno pridonijelo smanjenju međunacionalnih napetosti i povećanju razumijevanja među narodima na cijelom području države.

Ne budu li se i u ovoj „nedovršenoj državi“ primjenjivali standardi koji su proizišli iz dobrih praksi višenacionalnih europskih država, odakle u posljednjih dvadesetak godina zapravo i pristiže većina međunarodne administracije u BiH, među njima i visoki predstavnici kao „krajnji autoriteti“, njihova mišljenja, prijedlozi i kriteriji uspostave društvenih i državnih rješenja, i dalje će ostati uzaludnom nadom i ispraznim eksperimentiranjem na ovom multietničkom, multinacionalnom, multikulturnom političkom poligonu koji se zove BiH, na razmeđu Istoka i Zapada, gdje su se oduvijek sudarali različiti svjetovi sukobljavajući se provedbom zakulisnih, a često i otvorenih osvajačkih pretenzija. Zar to ne svjedoči i ovaj aktualni trenutak?!