Mia Couto: Putovanje plačljive kuharice

Antunes Correia i Correia, narednik u koloniji iz doba rata. Ako mu je ime i bilo preopsežno, kao čovjek bio je polovičan. Zakoračio je na izdajničko tlo i vinuo se u visine gdje se ostavlja duša i odlazi u vječnost. Correia nije ništa ostavio ni donio, nesposoban čak i da umre. Mina koja je eksplodirala bila je njegova vlastita. A njemu, tako debelom, tako voluminoznom, bile su potrebne dvije eksplozije.

– Napola sam mrtav. Posjetila me samo polovica smrti.

Izgubio je život samo na jednom oku i jedna strana lica posve mu je unakažena. Oko mu je služilo licu poput mrtve ribe u akvariju. Narednik je bio tako ravnodušan, tako nepomičan da se nije moglo razaznati je li cijeli bio od stakla ili tek oko. Podražaj za govorom svodio se na poluotvorena usta. Izbjegavao je razgovore koliko teško mu je bilo slušati samoga sebe. Nije nikome stiskao ruku da u stisku ne bi osjetio vlastitu prazninu. Prestao je izlaziti, plašeći se da će u mraku kuće zakoračiti u predvorje grobnice. Correia je izgubio volju za životom: biti ili ne biti, posve ga je razaralo. Žene su prolazile, a on ništa. Lamentirao je: „Napola sam mrtav.“

Tako otpisan, sam, osakaćen od rata i okljašten za mir, Antunes Correia i Correia posvetio se sjećanjima. I divio se dahu uspomena. Čak i bez druge polutke nije bilo trenutka koji bi mu umakao iz tog lova na prošlost. Od dva nastade jedan: ili je moj život bio uistinu golem ili mi je cijeli utekao na desnu stranu glave.

Kako su sjećanja izbijala na površinu, on bi saginjao vrat.

– Tako bi klizila direktno iz srca – govorio je.

Felizminha je bila narednikova službenica. Radila je za njega od njegova dolaska u vojnu četvrt. U kuhinjskim parama crnoputa Felizminha kolutala je očima. Uvijek bi prekasno obrisala suze. Već bi joj kap upala u lonac. Bilo je točno tako: suza je bila dodatak jelu. Zato kuharica nije koristila ni začine ni sol. Narednik bi kušao hranu te bi se pitao odakle dolaze tako slasni okusi.

– Hrana začinjena tugom.

Bio je to nepromjenjiv Felizminhin odgovor. Službenica bi uzdahnula: Kad bi barem mogao biti drukčiji, bilo kakav.

Štedjela je ono malo veselja što je u njoj preostalo.

– Želim sačuvati radost da je mogu potrošiti kasnije, kada budem starija.

Osuđena na polumrak, dim, pare. Nije pronalazila ništa ni u svojoj duši, zamagljenoj onime što je bilo unutra. Ruka joj je poskakivala po pultu. Prostorija je bila tamna, ondje su bile zatočene leteće polusjene. Kuhinja je mjesto na kojem se bazira čitava kuća.

Izvjesne noći gazda je ušao u kuhinju vukući svoj teret. Sudario se s polusjenom. 

– Zar ne želiš više svjetla u svinjcu ove kuhinje?

– Ne, ovako mi je dobro.

Narednik ju je pogledao. Debela Felizminha miješa juhu, oblizuje žlicu, dozira sol iz suze. Sudbina joj nije namijenila više: tek ovaj susret dvaju polovičnih života. Correia i Correia bio je svjestan koliko duguje ženi koja ga poslužuje. Netom nakon nesreće nitko nije razumio njegov gnjecast govor. Nije bilo pomoći majke koja bi zaštitila tog neuglednog bijelca, taj ostatak čovjekolikosti. Narednik bi otpiskutao neke zvukove, a ona bi razumjela što bi htio. Malo pomalo izgovor portugalskog se popravio, postao je tečniji. Trenutno ju je gledao kao da se još oporavlja. Dodir njezine kapulane^[1] pripitomljuje stare duhove, njezin glas umiruje strašne paklene muke proizašle iz usta vatre. Čudo je sačuvati ljude u doba kolere i rata.

– Mršava si, stisnulo ti se meso?

– Mršava?

Da je bar tako! Je li itko ikada vidio mršavu staru kornjaču? Same oči su je činile debljom, ispupčene od dobrote.

Debela Felizminha toliko bi stenjala dok se saginjala da bi se činilo da je zemlja puno udaljenija od stopala.

– Objasni mi jednu stvar, Felizminha, čemu toliko naricanja svakoga dana?

– Plačem samo da bih začinila jelo koje kuham.

– Ja još imam razloga za tugu, ali ti…

– S mjesta s kojeg dolazim nosim uspomene na kokosove palme, ono prelijevanje lišća podsjeća ljude da su stalno u blizini mora. Samo to, gazda.

Debela crnkinja pričala je dok je okretala hrđavi poklopac od burmuta. Gazda je uvukao ruku u džep i izvukao novu kutiju. Ali odbila ju je uzeti.

– Volim stare stvari, one koje istrunu.

– Ali ti, starice moja, uvijek si tužna. Želiš li povišicu?

– Novac je, gazda moj, kao oštrica… siječe s dvije strane. Kada govorimo o sjećanjima, razdire se naša duša. Što ljudi plaćaju novcem? Život nam ne oduzima papir, nego nas same. A kada navre sjećanje, život je već iza nas. Gospodin se oslanja na uspomene. Ja pribjegavam tuzi, da se odmorim.

Debela kuharica zaskočila je gazdu. Odgurnula ga je da ne spali odjeću:

– Imam ideju kako bi gospodin mogao iskoristiti preostalo vrijeme. 

– Imam tek polovicu života, Felizminha.

– Život nema polovica. Uvijek je čitav…

Razvezala se: jedan Portugalac bi mogao pozvati neku od gospođa da mu pravi društvo. Narednik još uvijek ima godine usklađene s tijelom. Štoviše, ima živih, jeftinih, odbačenih žena.

– Ali one su crne, a ja s crnkinjama…

– Nabavite si bijelu, ima ovdje i takvih za kupiti. Ustrajem na tome, gazda. Gospodin je ušao u život slijedeći ženu. Dozovite novu ženu da opet oživite.

Correia i Correia skromno se osmjehnuo i zamislio.

Jednoga dana vojnik je izašao i čitavo popodne proveo vani. Vratio se kući ushićen i uputio se u kuhinju. Pompozno je izjavio:

– Felizminha, večeras postavi još jedan tanjur.

Felizminhina duša je procvala. Prionula je na pospremanje sobe, postavila je stolicu desno od narednikove kako bi on u potpunosti mogao uživati u gošći. U kuhinji je probrala suzu namijenjenu za začinjavanje objeda.

Međutim, dogodilo se da nitko nije došao. Mjesto za stolom ostalo je prazno. Ovaj i svaki drugi put. Jedina promjena na mjestu radnje dogodila se premještanjem sjedala koje je pripadalo nezaboravnom posjetu, s desne na lijevu stranu, onu na kojoj nije bilo života za narednika Correija. 

Felizminha je posumnjala jesu li uopće postojale te koje je gazda pozivao, stvarne i prave?

Sve dok jedne večeri narednik nije pozvao kuharicu. Zamolio ju je da zauzme mjesto izjalovljenih posjetiteljica. Felizminha je oklijevala. Zatim se tromo iskušala u načinu kako da zauzme stolicu.

– Ionako sam odlučio otići.

Felizminha nije rekla ništa. Čekala je nastavak onoga što je trebalo biti izrečeno.

– Želim da pođeš sa mnom.

– Ja, gazda? – ja ne izlazim iz svojega mraka.

– Pođi i vidjet ćeš svijeta.

– Ali ići i raditi što, na toj zemlji...

– Nitko ti neće nauditi, obećajem ti.

Od toga trena počela se pripremati za put. Potaknuta idejom da vidi nova mjesta? Preplašena idejom da se nastani na tuđoj zemlji, zemlji bijelaca? Ni kuharičin izraz lica ni riječi nisu otkrivali jezgru njezine duše. Narednik je kušao objed i nije primijetio promjenu. Uvijek ista slanoća, uvijek ista finoća okusa. Određenog dana, vojnik je okrznuo kuharičin polumrak.

– Dođi, spakiraj kovčege.

Izašli su iz kuće, a Felizminha je pognula glavu od pogleda susjeda. Tada ju je narednik pred svima primio za ruku. Tako debeli nisu se pošteno ni isprepleli skrivajući prste poput sramežljivih žabica.

– Idemo – rekao je. 

Pogledala je u nebo, zabrinuta što će se uskoro ukrcati u nebeski avion i preletjeti svjetove i oceane. Ušla je u stara kola, ali obzirom na njezin strah Correia nije krenuo u smjeru aerodroma. Uputio se preko uličica, zavoja i pijeska. Zatim se zaustavio u jednoj slijepoj ulici i pitao je:

– U kojem smjeru je ta zemlja kokosovih palmi?

S portugalskoga prevela
Dora Jelačić Bužimski

^[1]* Vrsta odjevne tkanine živih boja koja se nosi prvenstveno u Mozambiku, ali i u drugim dijelovima jugoistočne Afrike.