Mia Couto: Neiščezavanje Marije Sombrinhe

Naposljetku, koliko se strana
svijeta zrcali u očima kameleona?

Svašta je već viđeno na ovome svijetu. Ali nikada se nije zateklo ništa tužnije od malenoga lijesa. Unaprijed bi se moglo pomisliti da se u ovoj priči usuđuje govoriti o smrti djeteta. Vidjet ćemo istinu ove tuge. Kako kaže kameleon – sprijeda, da bi se dohvatilo ono što se nalazi straga.

Bio je to slučaj jedne siromašne obitelji, toliko siromašne da u njoj nije bilo ni bolesti. Jedne od onih u kojima se umire čak i zdrav. Dakle neće biti strašno ako pripovijedanje završi tužno. Na cijelome svijetu siromašni su zahvaćeni tim čudnim ludilom da puno umiru. Jedan od misterija izgladnjelih ognjišta je taj da tolika rodbina umire, a obitelji su sve veće. Sprijeda, rekao bi gmaz kameleončić.

Obitelj Marije Sombrinhe živjela je u takvu siromaštvu da nije htjela ni čuti za novac. Novac je zrno pijeska koje se rasipa kroz prste? Ali, tamo, ni kroz prste. Sve je započelo sa Sombrinhinim ocem. Jedne večeri sjeo je na čelo stola. Izrekavši molitvu zagledao se u praznu ploču stola.

– Hej, ovaj stol se smanjuje!

Ostali su, u tišini, na tu pretpostavku odmahnuli glavom.

– Zar vi ne vidite? Iz dana u dan nemamo gdje jesti.

Dok se spremao na počinak, pokazao je na postelju i dozvao ženu:

– Ovaj krevet je svakoga dana sve manji. Jednoga dana više neću imati gdje leći.

 S ocem su bojažljivo raspravili problem.

Natuknuli su da razlog može biti i obrnut: svijet je taj koji se povećava i zatire seoce. Ako je ta pretpostavka točna, onda je selu voda došla do grla. Ali starac nije napustio zamisao. Gunđao je protiv čudnog obrazloženja ustrajući na upornosti.

Napokon, njegova nesretna tlapnja obistinila se na Sombrinhi. Primijetio je da je njezin obujam narušen, da postaje sve manja i manja. Predosjetivši to, požalio se:

– Ova djevojčica usahnut će prije zalaska sunca…

Svi su se nasmijali. Otac je sve više zaoštravao. Od nasmijana lica, prepustio se odsutnosti.

Premjestio se straga, i povukao se u traćenja i pojašnjenja.

Kći je i dalje zahtijevala prisutnost najstarijega.

– Pusti oca. Tamo gdje je sad, nije nigdje.

Je li se isplatilo rastužiti malenu, smišljati joj presudu? No Sombrinha nije odustajala od radosnog sricanja rima. Uostalom, nije još ni izrasla u djevojku i bila je posvećena samo djetinjarijama. Još tako maloj djevojčici, uza sve to, jednog joj se dana ispupčio trbuh, napunio još jednom. Drugim riječima: ukazala se trudna. Devet mjeseci kasnije postala je majka. Ne stasajući još ni u kćer kako bi mogla ispuniti ulogu majke? 

Djetešce se rodilo tako majušno da je jednostavno iskliznulo. Djevojčica je bila toliko lagana da bi je majka posvuda zaboravljala. Ostajala bi na svakom uglu bez jadanja i plača. 

– Ova djevojčica samo šuti! – žalila se Sombrinha.

Djevojčicu su nazvali Maria Brisa. Jer nije podsjećala na vjetar, već lagani povjetarac. Gospođa majka je prigovarala, ali nikada bez osmijeha, na sve spremna. Sve dok se jednom nisu zagledali u Mariju Brisu. Jer njezin je trbuščić rastao, nalikovao je na pun mjesec. Sombrinha je još uvijek bulaznila. Vjerojatno je teško probavila prazan želudac. Nadimajući plinovi, dosadno podrigivanje. Zatim su joj se napele grudi. Zaključili su potreseni užasom: prinova je bila trudna! Uistinu, devet mjeseci nije potrajalo. Maria Brisa se porodila, a Maria Sombrinha postala je majka i baka gotovo istovremeno. Sombrinha je jednako skrbila za svoje potomstvo – kćer i kćer kćeri.

Svaka je visjela na jednoj malenoj dojci.

Obitelj je tada shvatila što je otac ranije nagovijestio: Sombrinha se, kada se sve uzme u obzir, neprestano krijepila smanjivanjem. Iz dana u dan bivala je sve manja. Nije bilo obmane – odjeća je postajala prevelika, postelja se povećavala. Sve dok nije dosegla veličinu kćeri. Ali nije se na tome zaustavila. Nastavila je slabjeti do razine da se mogla nadmetati s unukom.

Rodbina je bila uvjerena da je već dosegnula najmanju razinu, no ona se i dalje nastavila smanjivati. Sve dok nije zastala na veličini crnog nokta. Majka, sestrične, tete tražile su je kao iglu u plastu sijena. Pronalazile bi je usred neke rupe i ubacile bi joj kapljičicu mlijeka.

– Nemojte joj naliti previše da se ne utopi!

Sve dok se jednog dana djevojčica nije ugasila od nestajanja. Sombrinha je bila nevidljiva golim okom. Rodbina je nepomirljivo plakala. Što će ta dva siročića koja još sišu mlijeko? Majka je naredila da se iz dvorišta dovede zaboravljeni otac. Starac je ušao ne shvativši razlog poziva. Ali, kada je prešao prag, pogledao je u prazninu i stao dozivati, razdragano se osmjehujući:

– Sombrinha, što radiš u toj prašinici?

Zatim se stopio s nevidljivom svjetlošću i rukama obgrlio prazninu. Dođi, ja ću se brinuti za tebe, promrmljao je dok se vraćao prema dvorištu kuće, stražnjoj strani života.

S portugalskoga prevela
Dora Jelačić Bužimski

* * * * * * * *

O piscu

Mia Couto mozambički je pisac portugalskih korijena, jedan od vodećih autora afričke postkolonijalne književnosti, do danas preveden na više od dvadeset jezika. Rođen u Beiri 1955. u obitelji portugalskih doseljenika, profesionalni put započeo je studijem medicine, no povijesni događaj oslobođenja Mozambika od portugalske diktature 1975. usmjerio ga je ka novinarstvu, koje je nakon nekoliko godina zamijenio studijem biologije, specijalizirajući se za područje ekologije. Danas je profesor na nekoliko fakulteta, piše za mozambičke novine i surađuje s kazalištem.

U književnosti se javlja zbirkom pjesama Korijen rose (1983). Zatim objavljuje knjige pripovijesti Zanoćale priče (1986), Svaki je čovjek jedna rasa (1990), Blagoslovljene priče (1994) te Priče o rađanju zemlje (1997) iz kojih donosimo prijevod dviju priča: Neiščezavanje Marije Sombrinhe i Putovanje plačljive kuharice. Hrvatskoj čitateljskoj publici Mia Couto poznat je po romanima Mjesečarska zemlja (1992) i Pod stablom frangipanija (1996).

Rat za nezavisnost Mozambika i traume koje je ostavio na društvo duboko su ukorijenjeni u Coutovo književno stvaralaštvo. Coutova je zasebnost i njegov literarni idiolekt zasnovan na originalnom spoju portugalskoga jezika i mozambičkih dijalekata, kojim stvara novi oblik afričkoga portugalskog izričaja obogaćenoga neologizmima.

Mia Couto dobitnik je prestižnih međunarodnih književnih nagrada, a posebno nagrađivani roman Mjesečarska zemlja smatra se jednim od deset najboljih afričkih proznih djela dvadesetoga stoljeća.

D. Jelačić Bužimski