Matica hvata zalet

1867.

U nastupima Matičinih dužnosnika osjeća se fascinacija Akademijom. Mnogi su skloni tomu da Matica svoju izdavačku djelatnost utopi u Akademijinoj, tek neka glavnica ostane u Matičinim rukama. Neki to smatraju nepotrebnim ujedinjavanjem (Ivan Filipo­vić, Petar Zoričić) i drže da Akademija treba izdavati znanstvena djela, a Matica popularnoznanstvena i druga korisna djela. U prvo vrijeme takvi su stavovi bili manjinski, ali su poslije pobijedili jer je i u Akademiji bilo sve manje onih koji su bili za objedinjavanje „književne radnje“ pa će iz Akademije 1872. doći dopis kojim se predlaže da Matica ilirska „primi svoj književni rad u svoje ruke“.

1869.

Izlazi prvi broj Vienca s podnaslovom Zabavi i pouci. Okuplja velik broj istaknutih hrvatskih pisaca. Prvi je urednik Đuro Deželić. Nema ni jedne otisnute knjige i tako će biti sve do 1875.

1872.

Sedamnaestog ožujka glavna je skupština za novoga predsjednika izabrala Matiju Mesića (1826–1878), povjesničara. On je od 1858. u Matici, a na njezinu je čelu ostao samo dvije godine jer je 1874. izabran za prvoga rektora novoutemeljenoga Zagrebačkoga sveučilišta.

1873.

Početkom veljače na Matičinoj glavnoj skup­štini skupina mlađih književnika predlaže da se Matica preustroji da bi njezina djelatnost bolje odgovarala potrebama vremena. Izabran je odbor koji će na sljedećoj glavnoj skupštini predložiti nova pravila, a Akademijin prijedlog da svaka ustanova djeluje samostalno prihvaća se.

1874.

U Viencu br. 30 iz 1874. Tadija Smičiklas ovako ocjenjuje dotadašnji rad Matice ilirske i njezinu budućnost (već pod novim, tj. hrvatskim imenom): „U ono prvo doba, kad je bilo moguće književnikom ilirskim, da se svi svaki dan nadju u Čitaonici u živu razgovoru o boljitku narodnom; u ono vrijeme, kad im je Matica bila jedini zavod, iz koga bi imale poteći knjige i nauke narodu hrvatskom; u ono je vrijeme bila Matica prava akademija. Drugačije bilo je Matici od onda, kada se je »kolo ilirsko« znamenito razširilo, a osobito onda, kada su se i druga društva podigla, kada se je cijelo narodno društvo sasvim promijenilo poslije godine 1848. Od onda je Matica puki nakladnik, ali kao puki nakladnik bila je ona glavni stup knjige hrvatske. Samo da spomenem ‘Neven’, ‘Književnik’, ‘Vienac’. Ali imade u životu njezinu i takovih praznina, kada nije imala u svojoj nakladi kakov periodičan list, da je gdjekoji član društva pitao: živi li Matica? Već je davno morila mnoge rodoljube misao, kako bi se imalo pomoći tomu, da se unese što življe djelovanje u Maticu ilirsku, da joj napredak nikad ne zapne, a da plodovi toga društva budu što bujniji i što plodonosniji – to je zadaća Matici hrvatskoj. Matica hrvatska ima biti ono, što je Matica ilirska bila u prvom svom početku, t. j. živa akademija, i nadajmo se, da će to i biti, ali sa opredijeljenim širim krugom i znatnijim brojem radnika.“

Posljednja je glavna skupština pod imenom Matice ilirske održana 29. studenoga 1874. Za predsjednika je izabran Ivan Kukuljević Sakcinski (1816–1889), političar, povjesničar i književnik. Matica ilirska postaje Matica hrvatska. Promjenu imena Smičiklas je ovako obrazložio: „Priznajemo imenu ilirskomu, da je prije trideset godina bilo kao i narodno, još i više, jer je potrgana uda naroda sklapalo u jedno živo tijelo; priznajemo, da je s imenom ilirskim poraslo najljepše i najzanosnije doba hrvatske povijesti. Ali sav je narod to ime pokopao pak mu ni mi ne mogosmo sada istom novi hram graditi. Ime je hrvatsko jače, ono zove Hrvata pod narodnu zastavu, ono promiče svu svijest narodu, ono se glasno javlja svakim dahom narodnim.“

Kukuljević nastoji i velikim dijelom uspijeva da Matica hrvatska postane djelotvorni pokretač umjetničkoga i znanstvenoga stvaralaštva, ustanova koja se ne zatvara, nego rado prima poticaje iz inozemstva. Već za dvije godine počet će procvat Matičina izdavaštva.

1875.

Na glavnoj skupštini predsjednik Ivan Kukuljević Sakcinski govori o zastoju u Matičinu djelovanju, ali i o hrvatskom kulturnom razvitku uopće i prigovara hrvatskom plemstvu i građanstvu za nemar, ističe kako književnici malo vremena mogu trošiti na književnost, hvali ljude iz vojne krajine i svećenstvo koji pomažu Matici i u zaključku kaže: „Nadajmo se, gospodo, da će i kod nas doskora svanuti ono vrijeme kad će svaki član naroda osjetiti da bez potpore i procvjetanja narodne knjige ne ima duga opstanka u kolu sadašnjih kulturnih naroda te da samo pravom i što većom prosvjetom naš narod može se popeti do one visine, na kojoj bi ga rado već sada naš mlađahni svijet.“

Za blagajnika i tajnika Matice hrvatske izabran je Ivan Kostrenčić (1844–1924) i na blagajničkoj dužnosti ostao 25 godina. Teško da se u Matičinoj povijesti može naći osoba koja se s njim može mjeriti u vještini prikupljanja sredstava i u mudrom gospodarenju.

1876.

U protekloj je godini objavljen prijevod knjige Izvanredna putovanja... Od Zemlje do Mjeseca Julesa Vernea, a u ovoj je Matica objavila i njegovo djelo Put oko Zemlje za osamdeset dana.

Matica je objavila i Šenoinu Antologiju pjesničtva hrvatskoga i srbskoga narodnoga umjetnoga sa uvodom o poetici. Taj je uvod objavila i kao posebno izdanje. Ali Matica tek hvata zalet, živo se razgovara o načinima kako da se bolje radi. U nekom trenutku 1876. održana je izvanredna skupština na kojoj su neki stariji odbornici dali ostavke s preporukom da se na njihova mjesta izaberu mlađi ljudi. Iz dokumenata nije vidljiv datum održavanja, niti se vidi tko je otišao, a tko došao. Vidljivo je, međutim, da i predsjednik Kukuljević Sakcinski nudi ostavku, ali je od nje na jednoglasan zahtjev starijih i mlađih odustao. Rekao je: „Želim učiniti pozornim mlade sučlanove ovoga društva na to, da je ovaj zavod kao i čitav preporodni pokret književni i politički u našoj domovini, u svom počelu samo zato veoma uspješno napredovao, jer se sa svih strana radilo s oduševljenjem, prijateljskim porazumkom, uzajamnim posavjetovanjem i otvorenim plemenitim postupanjem, a čim su, ako i pod koprenom i krinkom, počinjale pojavljivati se i razdražene strasti, prikrivena spletkarstva i zlobna bockanja i potkapanja pojedinih radnika, slijedilo je odmah svestrano malaksanje sila, a kadikad i potpuno rasulo.“

1877.

U siječnju ove godine zasjeda odbor i iz njegova zapisnika vidimo tko su odbornici Matice hrvatske. Ivan Kukuljević Sakcinski (predsjednik), članovi odbora: Ivan Kostrenčić (blagajnik), Hugo Badalić, Vjekoslav Klaić, Stjepan Kućak, Radoslav Lopašić, Concilije, Josip Eugen Tomić, Mijo Kišpatić, Tadija Smičiklas, Franjo Marković i Ladislav Mrazović (tajnik). U Književnom su odboru: August Šenoa, Franjo Koch, Josip Miškatović i Petar Zoričić. U Gospodarskom odboru: Ivan Benković, Đuro Deželić, Ivan Hoić, Ivan Zahar i Ferdo Becić.

To su odbornici koji će preporoditi Maticu hrvatsku. Književni odbor i Gospodarski odbor često zajedno zasjedaju da bi se izbjegli neki nesporazumi koji su se prije događali. Ako usporedite imena odbornika i imena autora Matičinih izdanja u idućim godinama, vidjet ćete da odbornici nisu samo upravljali, nego su svoja znanja i darove pokazivali kroz knjige koje je objavljivala Matica hrvatska. U lipnju zasjeda Matičin odbor i u goste mu dolaze Akademijin predsjednik Franjo Rački i s njim Armin Pavić. Razgovara se o izdavanju hrvatskih narodnih pjesama. Matica dobiva na dar brojne zbirke, prvi je darovatelj njezin predsjednik Kukuljević Sakcinski. Objavljuje se Poziv na sabiranje hrvatskih narodnih pjesama koji je sastavio Tadija Smičiklas.

Matica u svoj rad uvodi povjerenike, koji se brinu da se poveća članstvo i da se proda što više knjiga. U ovoj ih je godini 54, naredne već 81, a poslije ih je bilo i po nekoliko stotina.

Od djela domaćih autora objavila je Matica samo petu knjigu sabranih djela Stanka Vraza, ali i pet prijevoda (Andersen, Saint–Pierre, Sand, Kraszewski, Pfleger Moravsky).

1878.

Rusija je u Reichstadtu priznala pravo Austro–Ugarskoj da pripoji veći dio Bosne i Hercegovine. Ivan Kostrenčić odmah predlaže da Matica izda knjigu o Bosni i predlaže Vjekoslavu Klaiću da takvu knjigu napiše, što će se i dogoditi. Velik je uzlet Matičina izdavaštva. Uz tri prijevoda (Irving, Czajkowski, Andersen) objavila je i sedam knjiga hrvatskih autora, beletristička (Jurković, Tomić, Šenoa) i (popularno)znanstvena (Vj. Klaić, M. Kišpatić, I. Kukuljević Sakcinski). Klaiću su objavljena dva naslova (Prirodni zemljopis Hrvatske, Bosna).

1879.

Matica i dalje objavljuje prijevode (Fenelon, De Amicis, Irving), ali prednost, razumije se, imaju naslovi domaćih autora pa se pojavljuju Jurkovićeve drame, Tomićev Zmaj od Bosne, Šenoin Prosjak Luka, Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju u Istri i na Kvarnerskih otocih. Osjeća se pojačano nastojanje da se prikaže povijest i sadašnjost pojedinih hrvatskih krajeva, pa izlazi Karlovac. Poviest i mjestopis grada i okolice Radoslava Lopašića. Jednim od vrhunaca dotadašnje izdavačke djelatnosti možemo ocijeniti Smičiklasovu Poviest hrvatsku, dio drugi. Godine 1526. do 1848. na 500 stranica. Prvi dio izaći će 1882. Smičiklasovo djelo mnogi ocjenjuju kao prvu kritičku sintezu hrvatske povijesti. Matica će steći velike zasluge u objavljivanju hrvatskih, ali i povjesnica drugih naroda.

               (nastavak u sljedećem broju)