Mađerove lirske naracije

Miroslav Slavko Mađer pjesnik je per ecce­llenza, usprkos bogatom, kreativnom i osebujnom proznom stvaralaštvu. Njegova četiri romana (Asser savus, 1978, Gdje lopoči cvjetaju, 1996, Lirski susjed, 2003, i Snovi, 2006) nemaju čvrstu romanesknu konstrukciju, jer se on, po vokaciji pjesnik, odaje svojim zanosnim poetskim trenucima koji često djeluju kao male lirske oaze što izmiču klasičnom fabuliranju. Njegove lirske kontemplacije ukomponirane u fabulativno tkivo razmiču granice njegova proznog viđenja. Ono tako postaje svojevrsni lirski monolog koji pjesnik kontrapostira surovostima svijeta, upornom i svenazočnom zlu. U tako strukturiranim lirskim naracijama iznimna je raskoš misli i riječi koje zavode svojom duhovnošću.

Miroslav Slavko Mađer, pjesnik po pozivu, razdaje svoj pjesnički senzibilitet opirući se tako konciznosti i dinamici romansijerskog kazivanja, jer on vjeruje pjesmi koja, citiram: „sve časti i čisti od nečisti“.

Lirsko-narativna proza koju promiče Mađer u svojim romanima uspješno zaobilazi kompozicijsku strukturu romana: uvod, zaplet, kulminaciju i rasplet. Njegova poetička rečenica kulminira svojom vlastitom putanjom usprkos osmišljenim poglavljima, koji ne pridonose značaju i motiviranosti zamišljene fabule, jer ona, fabula, meditativno koncipirana, ima svoj vlastiti tijek i posustajanja.

Književna kritičarka i muzikologinja Hrvojka Mihanović Salopek, koja je napisala nadahnut i znanstveno fundiran predgovor Mađerovoj knjizi Izabrana proza (U vrenju unutarnjeg života), osmislila je vrsnu odrednicu za Mađerove proze: „U svim svojim prozama Mađer daje prednost refleksivnoj i književno-esejističkoj intelektualističkoj debati, a suprotstavlja se fabulativnoj dinamičnosti i zbog toga njegova ‘beletristička’  djela nisu lako odčitljiva i pristupačna.“

Ipak, kad je riječ o prozi u širem smislu, o književno-kroničarskim radovima, posebnu pozornost zavređuje Mađerov kritičarski rad. U knjizi Pjesnikova lektira, 2004, pjesnik je sakupio kritičke prikaze, osvrte i komentare spasivši tako od zaborava bogat cvat hrvatske književnosti 1950–2004. Pjesnik je postao kritičarom, što je u današnjem globalističkom vremenu koje nije naklonjeno književnosti ni književnicima uistinu više no vrijedan pothvat. To je pedeset godina rasta hrvatske književnosti. U zapaženom pogovoru Miroslav Slavko Mađer ističe fenomen autocenzure i autorski pristup, istaknuvši da on kao „autor nema običaj pisati takozvane negativne kritike“.

Važno je istaknuti da Miroslava Slavka Mađera, pjesnika i zaljubljenika u dobru knjigu, ne zanimaju trendovi ni medijska halabuka, već je u suglasju sa svojim kriterijem i izborom.

Tako i njegove lirske naracije, kojima nije strana istinska i iskrena emocija, nose pečat osebujna vitaliteta.

„Dan koji je nešto po ljudima, po njihovoj prirodi. Dan je divno plavo jezero, široko more, velebna gora  i parobrod uz obalu. S tim  je danom čovjek. I kad umire i kad živi.

Stalno čovjek. Uvijek čovjek!“(Asser savus, Boja čovjekovog dana)