Kako preživjeti mir

Izuzme li se vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća, Stjepan Tomaš cijelim je svojim životom i radom – pa i onim književnim, nama ovdje najzanimljivijim – vezan uz Slavoniju. Rođen je u Novoj Bukovici 1947, školovao se u Đurđenovcu i Našicama; poslije studija radio je u Belom Manastiru, a potom je prešao u Osijek, gdje i danas živi. Prvu knjigu, zbirku fantastičnih pripovjedaka Sveti bunar, objavio je 1972, upravo u vrijeme kad je na književnu scenu stupala generacija tzv. hrvatskih borhesovaca. Od tada pa do danas, a već gotovo pola stoljeća, prozaist i dramatičar Tomaš, koji je fantastiku uskoro napustio u korist realističke naracije, tiskao je sedam zbirki pripovjedaka (uz dva izbora), šest romana, jednu knjigu dramskih tekstova i sedam knjiga za djecu. Opus sada proširuje novom knjigom – Razgovori s obraćenikom i druge priče.

Slavonska zbilja

Riječ je o zbirci od petnaest priča – jednom dužom i četrnaest kraćih, većinom prethodno objavljenih u novinama: najviše u okviru natječaja Večernjeg lista (u kojem ih je, u tijeku nekoliko desetljeća, tiskao više od dvadeset) te u Vjesniku i Glasu Slavonije. Priče uvrštene u ovu zbirku tematski su vrlo različite, ali im je zajednički prostor zbivanja (Osijek, Mederovac /dio Đurđenovca/ ili, nešto šire, istočna Slavonija i Baranja), pa i prepoznatljivi signali novijeg vremena u koje je radnja smještena. U pozadini je gotovo svih priča, najčešće nenametljivo, povremeno pak eksplicitno, ali u svakom slučaju neumoljivo urastao u svakodnevicu Domovinski rat: gotovo sve što se Tomaševim književnim junacima događa u životu, i lijepo i tragično, na neki je način proizašlo iz njega.

U najduljoj priči – Razgovorima s obraćenikom – koja svoju jaku poziciju ističe uvrštenjem na prvo mjesto i dodatno je ojačava time što svoj naslov „posuđuje“ cijeloj zbirci, pripovijeda se o dvojici prijatelja, predratnih profesora u Belom Manastiru. Marko je predavao hrvatski i preselio se u Osijek, a Ivan, koji je predavao marksizam, zadržao se u Belom Manastiru, ali su ostali u vezi i povremeno se viđali. Za jednoga takva susreta Ivan povjeri Marku da mu je „došao Isus“. Uslijedila je nevjerica: Marko je znao komunistički i partizanski pedigre Ivanove obitelji, a i Ivan je bio politolog, svojedobno partijski sekretar i zastupnik SDP-a u Hrvatskom saboru. S druge strane Ivan se morao nekom povjeriti, a kako mu je Marko bio dugogodišnji prijatelj, smatrao je da to povjeravanje neće zlorabiti. I dok jedan nije znao što da misli jer mu je sve izgledalo fantastično i nestvarno, drugi je „u nastavcima“ i s mnogo detalja pričao o svojim viđenjima i o svome potpunom preobraćenju. Rješenje te velike i delikatne teme devedesetih koju je, među ostalima, zakotrljala promjena ideološke paradigme, u Tomaševoj priči ostaje otvoreno. Ali to rješenje zapravo nije važno – za pisca (Marka) važno je da riješi svoju dvojbu: krvavi život ili priča o krvavom životu? Ivan jednog dana dođe u Markov ured s književnim časopisom u kojem je bila tiskana Markova priča o Ivanovu obraćenju naslovljena Razgovori s obraćenikom. Bio je silno razočaran što je prijatelj iznevjerio povjerenje i bezočno otkrio javnosti njegovu duhovnu intimu. Marko ne može u isto vrijeme biti i prijatelj (bez ostatka) i pisac (bez ostatka), zna da nema pravo propustiti pravu („bizarnu“) temu, da se mora „polakomiti“ za njom makar i po cijenu izdaje prijateljstva. Ivan to ne shvaća i ljutit odlazi, a Marko se nada da on izlazi samo „iz njegove kancelarije, ne i iz njegova života“.

Smrt u zrcalu

Vrlo je zanimljivo komponirana priča Dragoljubov san, zasnovana na fabularnom načelu kakvo je u filmu Rashomon svojedobno razvio japanski redatelj A. Kurosawa, gdje više likova iznosi različita, pa i posve oprečna mišljenja o istom događaju. U Tomaševoj priči u središtu je pozornosti mladić Milutin iz etnički čistog srpskog sela negdje u Slavoniji, koji je prisilno mobiliziran u srpsku vojsku za akcije Bljesak 95 i čiji je kostur nekoliko godina poslije našao njegov otac Dragoljub na brdu iznad sela. Čak osam likova – majka, susjed, pripadnik srpske paravojske, hrvatski časnik, predstavnik međunarodnih mirovnih snaga, stanovnik Mrežica (susjednog sela), Milutinov brat, predstavnik hrvatske policije – u kratkim izjavama iznose različita svjedočenja ili pretpostavke o tome kako je mladić poginuo. U ključnim stvarima jedni drugima proturječe, sve što se iznosi, osim nekih nevažnih detalja, nepouzdano je i nevjerodostojno i problem se čini nerazmrsivim. Zadnji, deveti svjedok jest sam Milutin, koji se obraća ocu i iznosi mu neku dosta suvislu sliku o svojim posljednjim trenucima. Ali upravo u času kad se priča trebala razmrsiti mladićev otac Dragoljub se budi i njegov san puca, „sve mu se više činilo da sna nije ni bilo“.

Za Barišu, glavnog junaka priče Na kraju dana, njegova žena Janja kaže da je jedan od onih koji su „lakše preživjeli rat nego mir“. Kad se vratio iz rata, ostao je bez posla, a trebalo je hraniti i četvero djece. Njegov socijalni status generira velike obiteljske probleme, a pisac raznim detaljima, postupno i vrlo pomno, pokazuje kako se čovjek psihički opterećuje i slama pod stalnim udarcima. Vrativši se još jednom praznih ruku iz poduzeća gdje su mu bili obećali posao, Bariša je na kraju dana zasadio ruže koje „donose sreću za cijeli život“, a potom je iz ostave za alat Janja začula pucanj iz njegova pištolja koji je kupio polazeći u rat. Čitatelja svojih kratkih novinskih priča Tomaš često iznenadi kakvom neočekivanom, efektnom poentom ili retoričkim pitanjem, u čemu je pravi majstor. Dva slučajna suputnika na kratkom putovanju kroz život priča je o dvoje luzera, muškarcu kojemu je žena otišla s drugim, a on se propio i ženi koja se premlada i neiskusna udala, a muž je ubrzo zanemario. Upoznali su se u kavani gdje je ona bila konobarica, a on se opijao, ispričali jedno drugom svoje priče i pomislili kako su se našli. Ova bi proza ostala na granici banalnosti da autor nije napisao ovu završnu rečenicu: „Nisu ni pomislili kako čovjeku malo treba da ponovi istu grešku.“

Pripovjedno umijeće

Priča Krletka pravo je malo zanatsko savršenstvo, sagrađeno na minuciozno postavljenu paralelizmu ponašanja oca i sina u vječnoj priči o „ponavljanju povijesti“. Juraj promatra svog oca Luku kako se priprema za putovanje vlakom u Požegu, kamo ide svaki mjesec starijem sinu, koji je po mišljenju mlađeg brata niškoristi. Nosi mu novac od svoje male mirovine, jer sin višestruko veću penziju spiska na piće i žene. Juraj ocu stalno prigovara zbog toga, podsjeća ga da ponese krletku s kanarincima, vozi ga na kolodvor. Potom se fokus prebacuje na Luku, koji vidi sebe kao mlada čovjeka. Ponavljaju se sve radnje i svi rituali oko putovanja kao oni u vremenu sadašnjem, samo što Lukina majka putuje sinu u Viroviticu. I Jurjev i Lukin segment imaju identičan završetak: „Dugo je gledao za vlakom koji se udaljavao, omamljen sparinom i nelagodom. Razmišljao je o svom ostarjelom ocu / majci, ne shvaćajući, koliko se god trudio, smisao njegove / njezine žrtve.“

Iako ste možda neke od ovih priča već čitali – Čovjek koji je volio ptice, Prosjak, Le petite mort, Na Grobniku, Priča o ljubavi… – vrijedi svakog truda uzeti ih ponovo u ruke. Prošlog je ljeta, u razgovoru za Večernji list o svojoj trećoj nagradi Ranko Marinković za kratku priču, Tomaš rekao da su mu Razgovori s obraćenikom i druge priče „vjerojatno zadnja knjiga“. Nadam se da će u dogledno vrijeme opovrgnuti tu najavu novim romanom ili zbirkom kratkih priča.