Intimno suočavanje s tragedijom

Pored Alejandra Amenábara, koji je posljednjih godina donekle pao u drugi plan, producent, scenarist i redatelj Pablo Larraín najpoznatiji je i najzanimljiviji čileanski filmaš, ujedno jedan od najzanimljivijih suvremenih južnoameričkih sineasta uopće. Riječ je o inteligentnom, promišljenom i angažiranom autoru spretnom u sugestivnom te manje ili više stilski nenametljivom oblikovanju intrigantnih i zaokruženih cjelina. Larraín je filmaš čija karijera traje tek nešto više od desetljeća, što se po njegovoj zrelosti, hrabrosti i ozbiljnosti autorskog pristupa ne bi reklo, koji se u okvirima domicilne kinematografije redovito bavi neuralgičnim događajima i ključnim temama novije nacionalne povijesti, kojemu nisu strane provokativne teme poput zlostavljanja djece u okrilju Katoličke crkve u čileanskoj provinciji, čemu se posvetio u nagrađenoj drami Klub iz 2015, kojeg privlače priče iz biografija poznatih ljudi uhvaćenih u prijelomnim događajima njihovih života, a koji te sklonosti nerijetko kombinira s adaptacijama djela glasovitih književnika. Larraín je tako autor veoma uspjele trilogije o čileanskoj diktaturi, pri čemu je za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma nominirana povijesna satirična politička drama Ne, slobodna prilagodba hvaljenoga kazališnog komada Referendum čileanskog pisca, scenarista, glumca i esejista hrvatskih korijena Antonija Skarméte, jednog od najvažnijih suvremenih hispanoameričkih književnika. Larraín je u posljednje vrijeme i vrlo produktivan autor, pa se tako u hrvatskoj kinodistribuciji trenutno prikazuju čak dva filma snimljena 2016. u kojima se on bavi segmentima biografija glasovitih ljudi, a to su biografska drama Neruda te žanrovski srodan naslov Jackie, nominiran za tri Oscara, Zlatni globus i tri nagrade BAFTA.

Film za naslovnu rolu u kojem je sjajna Natalie Portman nominirana za sve tri nagrade raskošno je producirano, u svim segmentima impresivno rekonstruirano, zavodljivo estetizirano, sjajno glumljeno, iznimno sugestivno i ponekad gotovo hipnotički režirano te u profiliranju naslovne protagonistice dojmljivo karakterno slojevito ostvarenje koje nikad ne prelazi rub patetike kojim se povremeno kreće. Larraín je iznimno spretan i obziran autor koji uspijeva suptilno i nenametljivo zaći „pod kožu“ Jackie Kennedy u trenucima njezine najveće tuge te gotovo psihofizičkog sloma, dok joj se čitav svijet raspada i dok razmišlja o smrti i suicidu. Tjedan nakon atentata u Dallasu na samu kraju studenog 1963. nju u njezinu domu u Hyannis Portu u Massachusettsu posjećuje novinski reporter (Billy Crudup kao neimenovani novinar magazina Life Theodore H. White), kojemu će Jackie prisjećajući se atentata te vremena neposredno uoči i nakon njega otkriti detalje vlastite traume suočenja sa suprugovom pogibijom i njezinim posljedicama, detalje za koje ne želi da budu objavljeni. JFK je pametno sve do završnice ostavljen duboko u pozadini, lice mu nikad nije prikazano jasno i u cijelosti, on je onaj koji je sveprisutan u vlastitoj kobnoj odsutnosti, i za Jackie i za Bobbyja (primjereno suzdržan Peter Sarsgaard) i za djecu koja ne razumiju što se događa. Dok se razdoblje koje će Jackie po naslovu Johnova omiljenog brodvejskog mjuzikla nazvati Camelotom bliži kraju, shrvana prva dama biva prikazana mnoštvom krupnih i blizih planova, a njezinu unutarnju dramu kao i onu u njezinu okruženju autor naglašava skokovitom dramaturgijom u kojoj se dominantno u skladu s njezinim intimnim kaosom, no ipak pregledno i učinkovito izmjenjuju vremena zbivanja tijekom ključnog tjedna, vremena koja se očituju i u krvi na njezinu licu i odjeći, u pripremama za sahranu u kojima ne želi odustati od ispraćaja na gradskim ulicama.

U maestralnoj interpretaciji Natalie Portman Jackie je istovremeno shrvana, slomljena i na rubu ponora, ali i čvrsta i dostojanstvena koliko god može biti, a njezin portret Larraín i scenarist Joshua Oppenheim učinkovito zaokružuju umetanjem crno-bijelih isječaka u kojima ona dvije godine prije ekipu CBS-a vodi u razgledanje Bijele kuće. Ti isječci posjeduju izrazitu dokumentarnu uvjerljivost i dojam autentičnosti, a Larraín tijekom čitavog filma vrlo uspješno uporabom filtera, posebnim koloritom, osvjetljenjem i fotografijom Stéphanea Fontainea (Prorok i Hrđa i kost Jacquesa Audiarda, Elle Paula Verhoevena) kreira začudan i vrlo učinkovit dojam pseudodokumentarizma.

Ukratko, filmom Jackie zacijelo najpoznatija američka prva dama dobila je dostojan celuloidni spomenik.