Glazba kao ljepota i ljudskost

Nakon hvaljenih izvedbi Schönbergovih Gurre-Lieder i Brucknerove Sedme simfonije i Te Deuma, kojima su maestro Nikša Bareza 22. rujna i potom maestro Vladimir Kranjčević 22. studenoga prošle godine obilježili 80. rođendane, ciklus Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a zablistao je još jednim posebnim koncertom. Šef dirigent Zbora HRT-a i doista jedan od najsvestranijih hrvatskih dirigenata generacije koja preuzima vodstvo, Tonči Bilić, ravnao je 26. siječnja u KD Vatroslav Lisinski HRT-ovim uzdanicima za velika vokalno-instrumentalna događanja, Simfonijskim orkestrom i Zborom, te na opće udivljenje slušatelja vodio izvedbe Missa Maruliana za sopran, bariton, zbor i orkestar Frane Paraća (1948) i Prve simfonije u E-duru, Himne umjetnosti, za dva glasa, zbor i orkestar, op. 26 Aleksandra Skrjabina (1872–1915). Solisti su bili sopranistica Kristina Kolar i bariton Ljubomir Puškarić u izvedbi Paraćeva i mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović i tenor Peter Tantsits u izvedbi Skrjabinova djela. Dakako, i ovom je prigodom „u pomoć“ pozvan još jedan brojniji mješoviti zbor, pa je, kao i na Kranjčevićevu koncertu, sudjelovao Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, brojčano i svakako glasovno potencijalno i mladenački uvijek uzorno angažirano pjevačko tijelo koje pouzdano i agilno sada već četrnaestu godinu vodi dirigent Luka Vukšić.

Biografije velikih ansambala HRT-a valja uvijek ponovno čitati kako bi se osvijestilo njihovo značenje, osobito kada je riječ o hrvatskoj skladateljskoj produkciji prošlosti i sadašnjosti, kao i o dosada već zacijelo milijunima snimljenih radijskih i televizijskih minuta i stotinama objavljenih nosača zvuka s djelima hrvatskih autora na području klasične, jazz i tamburaške glazbe. A kada je riječ o Simfonijskom orkestru i Zboru valja se uvijek prisjećati i velikih hrvatskih dirigentskih imena koja su im stajala na čelu i u proteklim brojnim desetljećima bogatila hrvatsku glazbenu kulturu u domovini i afirmirala ju i u inozemstvu. U tom je kontekstu za koncert o kojemu je ovdje riječ posebno važan Bilićev izbor Paraćeve skladbe Missa Maruliana, jer to je velebno ostvarenje hrvatskog akademika, skladano 1993. na narudžbu HNK u Splitu u povodu obilježavanja 100. obljetnice njegova postojanja i praizvedeno 6. svibnja iste godine, dan uoči blagdana svetog Dujma, izvedeno prvi put u Zagrebu, a dosad još nije bilo trajno pohranjeno kao snimka. Ta činjenica može zapravo pomalo i čuditi, ali, eto, bolje i nakon dvadeset četiri godine nego nikada!

Missa Maruliana, slijed od sedam stavaka koji objedinjuju uglazbljivanje Molitve suprotive Turkom Marka Marulića (1450–1524) i tekst ordinarija rimokatoličke mise, ostvarenje je posebnoga nadahnuća. Za svakoga tko barem donekle poznaje glazbu iz pera Frane Paraća to je dodatna potvrda njegove iznimne inventivnosti, usidrenosti u tradiciju europske, dakle i hrvatske glazbe, čije su osnovne značajke visoka profesionalnost skladateljsko-tehničkih postupaka, komunikativnost u odnosu sa slušateljem, mediteranska pjevnost, humana blagost vokalno-instrumentalne fakture, ingeniozna strukturiranost svih dijelova izvođačkog aparata i, last but not least, trajna svijest o glazbi kao Ljepoti, Dobroti i Ljudskosti. Izranjajući iz dubina iskonske nadarenosti stavci koje donose solisti pjevajući domoljubne poruke pjesnika na hrvatskom jeziku, koje se uzdižu k nebu vapeći za slobodom, u glazbenome su smislu iskazi izražajne pjevnosti na kolorističkim „zvučnim tepisima“ orkestra. Misni je ordinarij dakako na latinskom jeziku, to su stavci Kyrie, Gloria, Sanctus/Benedictus i u završnom stavku s Marulićevim tekstom objedinjen Agnus Dei, i njih skladatelj povjerava zboru. U stavcima sa zborom orkestar je diferenciraniji, u Hosanni začudno uzbuđen, a harmonijsko bogatstvo i postupanje s orkestralnim sastavnicama otkriva bogatu imaginaciju zvukovnih kombinacija. Kada pak zbor na više mjesta pjeva a cappella, tako primjerice donoseći tekst „miserere nobis“, moguće je doživjeti sublimiranu duhovnost, reklo bi se snagu vjere i pouzdanja.

Izvedbeno svi su mnogobrojni sudionici na podiju očitom predanošću i tehničkim sposobnostima ostvarili interpretacije koje zavređuju svaku pohvalu. To se jednako odnosi na ansamble kao i na vrlo pomno odabrane soliste, jednako u izvedbi Paraćeve kao i Skrjabinove partiture. A oba su djela primjeri zahtjevnosti, kompleksnosti i velike vokalno-instrumentalne slojevitosti. Uz zahvalnost maestru Biliću za uvježbavanje Missa Maruliana, koja će sada biti i trajno snimljena, valja pozdraviti i stavljanje na repertoar Skrjabinove Prve simfonije, tog znakovitog primjera ruske glazbe s početka 20. stoljeća, koje tako zdušno uzdiže umjetnost slaveći moć njezine utjehe. Upravo su na tome tragu bila oba izvedena djela, na tragu kreposti, blagosti, smirenja, sklada i ushita koje glazba može dati. Dugotrajnim je pljeskom, pogotovo pozdravljajući nazočnog akademika Paraća, publika tu zahvalnost potvrdila.