Dvadeset godina poslije

Tijekom razgledavanja izložbe Daniela Kovača Sredina, postavljene u Galeriji Matice hrvatske, svaki redoviti posjetitelj ovog izložbenog prostora koji se približio ili već zašao u svoje pedesete nužno će se prisjetiti i dojmljiva nastupa istoga autora na istome mjestu prije točno dvadeset godina. Bilo je to razdoblje druge polovice posljednjega desetljeća prošloga stoljeća, kada na hrvatskoj likovnoj sceni stasa nova generacija umjetnika rođenih u razdoblju od 1965. do 1970. Među njima mladi su se skulptori u odnosu na svoje ostale kolege zatekli u neprijeporno specifičnoj situaciji. Zbog čega? Devedesetih se godina umjetnička paradigma počela iznova mijenjati, a jedna od karakterističnih pojava u kontekstu spomenutih promjena podrazumijevala je i proces odricanja od svih konvencionalnih skulptorskih postupaka, a samim time i tretiranja skulpture kao samosvojna trodimenzionalna objekta koji svoj neposredni okolni prostor definira po principima odnosa između pozitiva i negativa. Spomenuti su mladi skulptori – ovdje uz Daniela Kovača osobito valja izdvojiti Vlastu Žanić, Niku Radić, Alema Korkuta i Božicu Matasić – na izazove vremena odgovorili različito. Neki od njih klasična skulptorska promišljanja počinju napuštati posežući ponajprije za različitim novomedijskim praksama, dok drugi skulpturu „razgrađuju“ nešto suzdržanije i postupno, pa će u sklopu svojih nadasve raznolikih stvaralačkih strategija ipak zadržati i nemali interes za čisto formalnu trodimenzionalnu problematiku.

Majstor forme

Daniel Kovač devedesetih je godina još stvarao djela koja su se mogla, zapravo morala, okarakterizirati kao skulpture. U središtu njegovih interesa nalazila se, dakle, skulptorska forma, odnosno načini i mogućnosti njezine realizacije. Kratkotrajno iskustvo sa studija arhitekture u Danielovoj se ondašnjoj poetici moglo itekako osjetiti, što će reći da je on svoje apstraktne skulpture ponajprije konstruirao, pa i projektirao, niječući pritom sve tradicijom uvriježene oblikovne principe. Volio ih je – uglavnom vješanjem za strop – postavljati u svojevrsnu labilnu ravnotežu, a materijali kojima se najradije služio na prvi su pogled bili teško spojivi, ali u njegovoj bi interpretaciji postajali izrazito atraktivni i sugestivni. Radilo se, naime, o umjetnoj koži, daskama, tankome limu i pleksiglasu. Izložba u Galeriji Matice hrvatske iz 1997. bila je, ukoliko me pamćenje dobro služi, posljednja iz upravo opisane Danielove najranije stvaralačke faze. Sačinjavale su je tri zasebne skulpture, lucidno i logično postavljene svaka u svome dijelu galerijskoga prostora. Iako apstraktne, te su skulpture posjedovale i stanoviti simboličko-narativan slijed. Prva od njih nazvana je, naime, Smrt, druga Život, a treća Rođenje. Tom prigodom u popratnom tekstu izložbe između ostaloga sam napisao: „Već na prvi pogled njegovi (Kovačevi) radovi fasciniraju svojom formom. Velikih dimenzija, agresivnih oblika i naglašenih suprotnosti unutar vlastite strukture – izrađeni su od blještavih metalnih ploha, crne umjetne kože, neobojenih dasaka i prozirnog pleksiglasa – oni su uronjeni u ozračje suvremene tehno-kulture.“ Pomalo paradoksalno, od te tri skulpture Život danas više nije sačuvan, Rođenje se nalazi u fundusu Galerije umjetnina u Splitu, dok je već otpisana Smrt neočekivano „uskrsnula“ prošle godine u Domu HDLU-a, na velikoj izložbi nekadašnjih studenata Nastavničkog odjela Akademije likovnih umjetnosti.

Od 1997. do danas Daniel Kovač priredio je, dakako, podosta izložbi, propitujući različite umjetničke postupke. U nekim radovima približavao se konceptualnim rješenjima, posezao bi i za videom, a jednom prigodom u otvaranje svoje izložbe uključio je čak i svojevrsni performans. Kod velike većine umjetnika takav bi medijski nomadizam bio shvaćen kao svaštarenje. Ne i kod Kovača! On uvijek polazi od neke jednostavne, ali istodobno nadasve životne ideje, koju realizira začudno sugestivno i – na samo njemu svojstven način – zavodljivo iskreno.

Pripremajući se za svoj povratak u Galeriju Matice hrvatske, Daniel ju je dugo obilazio, fotografirajući njezin prostor. Odmah mi je postalo jasno: izložba će dospjeti u vremenski tjesnac i bit će jako dobra. Dugo vremena Daniel mi je davao tek naznake svoje ideje, a i datum otvaranja bio je „klizan“. Znao sam i da muku muči s nekim novim materijalom… Napokon, tijekom postavljanja izložbe vidjelo se kako je autor i ovoga puta odlučio iskoristiti trodijelnost galerijskog prostora. Ali, za razliku od prve izložbe, kada je svakim od tri dijela galerije dominirala moćna skulptura postavljena u središte, ovoga puta cjelokupni je postav uglavnom decentraliziran i tretiran izrazito ambijentalno.

Posveta dragim ljudima

U proteklih dvadeset godina mnogo se toga promijenilo u svijetu umjetnosti, ali i u životu. Tri osobe koje su – svaka na svoj način – Danielu Kovaču mnogo značile, više nisu među nama. Ambijent u posljednjem galerijskom prostoru stoga je izravno i nedvosmisleno posvećen kustosici i teoretičarki umjetnosti Marini Viculin, umjetniku i organizatoru umjetničkih događanja Željku Zorici-Šišu te književniku Simi Mraoviću. U nedostatku zajedničkih fotografija s tim ljudima, Daniel poseže za fragmentiranim i intimnim sjećanjima što ih, u obliku kratkih natuknica, iznosi na malom tabletu. Uz dijagonalni zid prislonjena je bijela skulptura velikoga plišanog mede izrađena od umjetnog plastičnog materijala, u koju su nadasve diskretno, gotovo nevidljivo, ugrađeni i likovi spomenutih ljudi. Simbolika je jasna i nimalo patetična. Treći dio tog vizualnog ansambla čini ready-made sobne lampe, s jasnom sugestijom intimna i kontemplativna ugođaja. Ta soba predstavlja prošlost koje se pedesetogodišnji umjetnik, sada na sredini svoje umjetničke karijere, prisjeća.

U središnjem – ujedno i najmanjem – dijelu galerije Daniel smješta jedan jedini eksponat. Riječ je o ready-madeu žive mladice jasena. Na njegovu tankom deblu zakvačena je i bijela ploha izrađena od istoga materijala kao i medo u susjednoj prostoriji. Jasen je blago nakrivljen, čime se sugerira puhanje vjetra. Dojam vjetrovita ugođaja dodatno pojačava i već spomenuta bijela ploha, koja, zapravo, predstavlja list papira što ga je vjetar na trenutak „zalijepio“ za drvce. Taj „papir“ po sredini je perforiran, i to u obliku jedrenjaka promatrana sprijeda. Stoga i čitavo drvce s pripadnom bijelom plohom može djelovati i poput jarbola s napetim jedrom – jarboli su se izrađivali upravo od jasenova drva! – što simbolizira i prolaznost trenutka. Izravno nadahnuće za taj minimalistički rad Daniel je, naime, pronašao u jednom Hokusaijevu radu, u kojem umjetnik kao da zaustavlja djelić vremena u neumoljivoj prolaznosti sadašnjosti. Stoga je taj dio izložbe posvećen sadašnjosti, odnosno pitanju postoji li uopće nešto kao sadašnjost, ili je riječ tek o svojevrsnoj vremenskoj heterotopiji, odnosno (ne)trenutku, kada se budućnost prisjeća svoje prošlosti.

U trećem dijelu izložbe – a zapravo, po ulasku u galeriju, prvom – posjetitelj nailazi na videoprojekciju izravna prijenosa s jedne svemirske stanice, kao i na još jednu skulpturu plišanoga mede, ovoga puta crne boje. Kadrovi Zemlje promatrane iz svemira djeluju izrazito statično, iako svemirska stanica oko našega planeta kruži golemom brzinom. U takvim okolnostima svaki pokret itekako dobiva na značenju. Za razliku od prošlosti ili sadašnjosti, ovdje smo suočeni s budućnošću, ili još bolje, bezvremenošću na koju svemirska prostranstva nedvojbeno i asociraju. Plišani medo, umjetnikov autoportret, zagledan je u tu budućnost/bezvremenost…

Izložba Daniela Kovača u Galeriji Matice hrvatske, poput one prije dvadeset godina, svojevrsni je vremenski triptih. Ali dok se prva izložba doticala čovjekova egzistencijalizma općenito i s određene distance, ova sadašnja nimalo se ne libi emocije suprotstaviti vjetrometini tijeka vremena.