Zar je moguće da se Mogućnosti šaptom gase?

Prošle 2016. godine nije se pojavio nijedan broj splitskog časopisa za „književnost, umjetnost, kulturne probleme“ nakon ravno šezdeset godina izlaženja. Sadašnji mu izdavač, Književni krug iz Splita, nije se oglasio, ni itko iz matičnoga mjesta, koje toliko, inače, galami kada je posrijedi Hajdukov grad. Tako je Marulićev grad ostao bez ijednoga časopisa, ili periodika. Adrias, godišnjak HAZU-ova splitskoga Zavoda za znanost i umjetnost, inače neodgonetljiva ritma izlaženja, nije se pojavio već poldrug desetljeća. Svaka čast izvrsno uređivanoj Crkvi u svijetu! Vidik ne izlazi od 1980. Nema naznaka da bi se pojavilo kakvo slično gla­silo, samo dnevnik Slobodna Dalmacija stoji postojano kano klisurine. Takva pustoš usporediva je jedino s razdobljem šestosiječanjske dikta­ture viteškoga kralja ujedinitelja i talijanske okupacije 1941–1943.

Ako su to preteške kvalifikacije, neka me netko opovrgne, ruži do mile volje. Facta loquntur. Specijalistički „polugodišnjak za proučavanje čakavske riječi“ Čakavska rič zapravo je godišnjak: 1–2/2016. ima u podnaslovu Split, siječanj–prosinac.

Mogućnosti su se pojavile 1954, u nakladi splitskog ogranka Matice hrvatske, a pokrenuli su ih splitski intelektualci humanističkog smjera. Najdugovječniji i najutjecajniji urednik bio je akademik Živko Jeličić (1954–1979), a sastav uredništva pod njegovim vodstvom višekratno se mijenjao. Po ukorijenjenoj splitskoj navadi oko Mogućnosti bilo je trzavica, razmirica, objeda i ogovaranja. Nakon glavosijeka Matice hrvat­ske i njezina časopisja 1971. Mogućnostima posta izdavač Katedra za književnost i kulturu Čakavskog sabora (od 1973), premda Čakavski sabor nije u Splitu postojao, a Splićani su odavna prešli na štakavštinu, osim puk u Velom Varošu. Čakavski se beštimavalo istina po kalama i konobama, u klapama pjevalo. Od 1979. nakladnik je donedavno prosperitetni Književni krug. Mogućnosti su se mogle dičiti s vrijednom bibliotekom nazvanom po časopisu. Ali i ona je presahnula. Prosperitet Književnoga kruga zaustavila je pretprošla ministrica kulture Republike Hrvatske, drastičnim smanjivanjem novčane potpore, što se odnosilo i na potporu Mogućnostima. Književni krug gospođi ministrici uputio je uljudan pro­svjed. Bez odgovora. Potpisnik ovih redaka savjetovao je uredništvo da taj prosvjed objavi u časopisu, što ravnateljstvo izdavača nije prihva­tilo. Sljedeće godine zauzvrat potpora je bila još manja, pripomoć grada izlaženju Mogućnosti, što je inače redovita kod drugih izvansplitskih književnih časopisa, bila je na razini socijalne pomoći te logično nije prihvaćena. Časopis je u međuvremenu dobio peteročlano uredništvo s odgovornim urednikom, čija je uloga obično formalna, glavnog urednika nema u impresumu, no tu je ulogu stvarno obavljao jedan od članova iz elitne uredničke svite, Bratislav Lučin, što jako dobro znam iz suradni­čkih odnosa s Mogućnostima. On je animirao suradnike, raspoređivao priloge, lektorirao, ispravljao, davao imprimatur, opravdavao se što su suradnički honorari bivali sve manji i napokon izostali. Izostali su i novi brojevi. Kolega Lučin uređivanje Mogućnosti nije naplaćivao, a bio je zaposlen pri Književnom krugu kao voditelj Centra (Zavoda) za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkog kruga, koji je pod „Bracinim“ vodstvom razvio razgranatu djelatnost i nametnuo se s godišnjakom Colloquia Maruliana kao ugle­dan svjetski časopis za proučavanje zapadnoeuropskoga humanizma.

Kao savjestan djelatnik priklonio se, naravno, prvotnoj profesionalnoj ob­vezi.

Klasici i modernisti

Glede curriculum, zahvaljujući Ž. Jeličiću na prvom mjestu, Mogućnosti su nadmašile mjesne i krajevne okvire, preobrazile su se u hrvatski mjesečnik u kojem su surađivala sva slavna nacionalna imena s predmetnog područja, osobito iz zagrebačkoga kruga. Mogućnosti su njegovale i prepjevnu aktivnost te su se u njima objavljivali klasici i moderni pjesnici, budući nobelovci. Mene je, primjerice, iznenadilo što su tiskale prepjeve portugalskoga velikana, danas po općem sudu ponajvećega europskog modernista. Nekoliko njegovih pjesama prepjevao je suptilno Ante Cettineo, onda kad je Fernando Pessoa jedva bio poznat i u matičnoj zemlji. Časopis mladih Vidik, prvi broj iz 1954, dakle, vršnjak Mogućnosti, pokrenut je za početničke radove, ali kao stanovita alternativa Mogućnostima, a djelomice i korektiv njihova tobožnjega tradicionalizma, dok je zbiljski poslužio kao uzlazno im stubište. Najpoznatiji su naime autori iz Vidika (Zvonimir Mrkonjić, Tonko Maroević, Jozo Laušić, Zvonimir Buljević, Mate Ganza, Tonči Petrasov Marović posebice) istinsku afirma­ciju stekli suradnjom u Mogućnostima. Animozitet kadšto i iracionalni iz­među Živka Jeličića i Tomislava Slavice, „gazda“ Mogućnosti i Vidika, imao je i plodnu stranu, jer je „Slave“ pokrenuo zapaženu bibli­oteku Vidik (dvadesetak naslova), usporedivu sa slavnim zagrebačkim edi­cijama Razloga. Među njih ubrajam zapažene antologije hrvatske suvremene poezije (sastavljač Slavko Mihalić) i proze (sastavljač Bruno Popović), Vidik, br. 5/68, Vidik, br. 11–12/68.

Drugi je čimbenik Vidikove važnosti što su u njemu surađivali znameniti autori hrvatske književnosti. Navodim samo: akademici Ivan Aralica, Pavao Pavličić, Goran Tribuson, već spomenuti Mrkonjić i Maroević, Boris Senker, moja malenkost kasnih je šezdesetih prošloga stoljeća redovito u mjesečniku Vidik obja­vljivala recenzije knjiga, kojih se bogme ni sada ne odričem, pače uvršćujem ih u svoj znanstveno-stručni opus. Što se tiče tog opusa, Mogućnostima dugujem mnogo više nego Vidiku. Oba su časopisa na stanovit način susljedna, organski povezana. Danas su dva „mila pokojnika“. Nažalost!

Suradnička sjećanja

U broju 12/69. objavio sam, naime, prepjeve – desetak Soneta za gospoju Lauru. (Kao student poslao sam uredništvu pregršt stihova Paula Verlainea, nisu objavljeni. Zahvalan sam mu, jer su, koliko se sjećam, bili grozni. U istom godištu, XVI, recenzirao sam knjigu Hrvoja Morovića te priopćio veću traduktološku raspravu Od Marulićevih prepjeva do Čaline antolo­gije (broj 11, str. 1277–1313), na koju sam bio vrlo gizdav.

Radio sam tada u splitskom škveru i potajno žudio za asistenturom na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, što mi se ostvarilo 1971. Na natječaju sam prošao u vrlo oštroj konkurenciji. Plenum me odsjeka jednoglasno iza­brao premda je utemeljitelj odsjeka zagovarao drukčiji izbor. Rečena studija u Mogućnostima, čini se, bila je presudna, jer je tada na Filozofskom postojao pravi pokret prevođenja starotalijanske poezije u znaku Kombolove jedanaesteračke verzije Danteova spjeva (profesori Frano Čale, N. Milošević, asistenti Tonko Maroević, Pavao Pavličić). Kad sam se već uputio memoarskom stranputicom, objava u Mogućnostima nagovijestila je moju traduktološku opsesiju, koja me ne napušta do danas, užežin osamdesete obljetnice veselog života. Od 1969. redovito sam su­rađivao u Mogućnostima raspravama, polemikama, prijevodima, osvrtima. Posljednji mi rad u splitskom časopisu „za književnost, umjetnost i kulturne probleme“ bijaše doradba Kombolova prijevoda dvaju pjevanja Danteova čistilišta (br. 4–6/2014). Od tada: „Addio, Mare...“

U navedenom broju, kad ga sada prelistavam, nailazim na rad neumornoga Nepe Kuzmanića, Splitski građani: prezime i etnos i na str. 119 nahodim Matu Tomasovića iz 1475. kao stanovnika predgrađa. Oprostite na ovoj digresiji: u mojoj obitelji iz sela u okolici Omiša postojala je već izblijedjela legenda o rečenom Mati da su sinovi prvorođenci po njemu dobivali krsno ime.

Još jedna pripomena u čast Mogućnostima. Časopis je njegovao i prijevodnu književnost modernih europskih književnika. Spominjanom iz 1969. povrh mojeg Petrarke Zvonimir Mrkonjić je priopćio svoju verziju glasovite Claudelove Kantate za tri glasa, a u istom godištu dvije proze Samuela Becketta, dok je Ton Smerdel pohrvatio glasoviti starogrčki Esej o uzvišenom... Pohvala Mogućnostima imam u pohrani još, ali bih možda bio u napasti subjektivnosti. Jednu neću: grafička oprema, rokovi, korektura, prijelom (jedino su honorari malo štekali). Sadašnja splitska intelektualna elita prema svemu tome potpuno je bešćutna. Ja bih glede Mogućnosti najradije zapjevao jadikovku Bernardina Splićanina (Lekcionar, 1493): „Puče moj što učinih Tebi...“