Višestruka provokacija i manipulacija

I u svom četrnaestom dugometražnom kinoprojektu, realiziranu desetljeće nakon izvrsne Crne knjige i četiri godine nakon srednjometražne humorne romantične drame Tricked, nekad kultni nizozemski filmaš Paul Verhoeven ostao je vjeran sebi. I u 79. godini on je podjednako izravan, izrazito sklon provokacijama, nespreman na kompromise, posvećen oslikavanju mračnih zakutaka ljudske psihe i prirode, usmjeren rušenju tabua, zaokupljen kontrastiranjem erosa i thanatosa opredmećenih u nerijetko psihopatskom seksu i nasilju te vođen željom za inteligentnim i promišljenim šokiranjem gledatelja i na idejnim i na izvedbenim razinama svojih djela. I u adaptaciji nagrađivanog romana Oh… francuskog pisca armenskog podrijetla Philippea Djiana, čiju su prozu ekranizirali i Jean-Jacques Beineix (Betty Blue prema romanu 37˚2 le matin) te André Téchiné (drama Neoprostivo iz 2011. prema romanu Impardonnables), Verhoeven je subverzivan i lucidan autor koji prikaze dekadentnih, amoralnih i perverznih međuljudskih odnosa nadograđuje neobičnim spajanjem apsurda i crnog humora s elementima groteske, pesimizma i ironije te ekstremnog nasilja i tendencije za zabavljanjem gledatelja. I čini to na gotovo nepogrešiv način, pomno dozirajući sve sastavnice, namjerno ne mareći za realnost i logičku utemeljenost likova i priče, sugestivno komponirajući kadrove te vodeći računa i o najmanjem detalju i najsporednijem liku. Središnji likovi i u Sirovim strastima i u Crnoj knjizi i u ovom filmu iznimne su, snažne, nepokolebljive, bez obzira na životnu dob vrlo privlačne te manjim ili većim dijelom pomaknutom i poremećenom seksualnošću obilježene žene (protagonistica Crne knjige Rachel Stein u tom smislu stoji najbolje, odnosno najmanje je mračna), a i središnji ljudski tj. humani lik u RoboCopu jest policajka Anne Lewis.

Protagonistica Elle u besprijekornoj interpretaciji zasluženo Zlatnim globusom nagrađene Isabelle Huppert (film je osvojio Zlatni globus i kao najbolje ostvarenje s neengleskog govornog područja) uspješna je poslovna žena Michèle Leblanc, ponižavanju svih oko sebe sklona šefica pariške tvrtke za dizajniranje računalnih igrica, kojoj kaos vlada i u privatnom i u poslovnom životu. Iza nje je propali brak s Richardom, u konačnici možda jedinim normalnim likom, kojega tumači Charles Berling, s kojim ima sina Vincenta, koji će s očito nevjernom suprugom dobiti tamnoputo dijete, ali to uporno odbija priznati. Michèle ima buran odnos s majkom Irène (izvrsna Judith Magre), koja je u vezi sa znatno mlađim muškarcem, a njezin karakter kao i možda čitav život presudno su obilježeni odnosom s ocem, masovnim ubojicom koji bi nakon tridesetogodišnje robije uskoro mogao izići na slobodu, a kojem je ona u djetinjstvu možda i pomogla u podmetanju požara u jednoj kući, prilikom čega je poginulo 37 ljudi. No to ni približno nije sve, jer je Michèle u površnoj seksualnoj vezi sa suprugom svoje kolegice i najbolje prijateljice, seksualno je privlači i novi susjed Patrick (odličan Laurent Lafitte), oženjen naglašeno religioznom Rebeccom, a u posljednje vrijeme netko iz njezine poslovne sredine šalje joj prijeteće SMS-ove i mailove te je čak i njezin lik aplicirao u iznimno nasilnu igricu. Ni to još nije sve, jer Michèle na samu početku bude brutalno silovana, a silovatelj će ubrzo opet provaliti u njezinu kuću. U svim odnosima i unatoč onomu što proživljava ona je stalno nad svima izrazito dominantna osoba, inkarnacija alfa-ženke kojoj je osobito zadovoljstvo (i seksualno) manipuliranje, unižavanje i povređivanje. No u maestralnom tumačenju Isabelle Huppert to čini često sa zavodljivim osmijehom, uvijek elegantno i koketno, gdjekad i s gotovo djetinje naivnim i nevinim gardom, otvoreno koristeći vlastitu seksualnost i status moći, a kombinacijom Michèlina seksepila, koketnosti i duha Verhoeven i scenarist David Birke spretno manipuliraju gledateljskom percepcijom te uspijevaju postići da protagonistica ne samo ne bude odbojna, nego i da bude simpatična, možda i draga, u najgorem slučaju da prema njoj budu ambivalentni, čak i kad u završnici vlastitoga sina pretvori u ubojicu.

Manipulacija je tako mnogostruka i višeslojna, jer autori gledateljima manipuliraju te ih provociraju i zavode na isti način na koji Michèle to čini sa svima oko sebe, s tom razlikom što je konačni rezultat u većini segmenata impresivno djelo koje hipnotički vezuje gledateljsku pozornost te koje je začudno šarmantno i zabavno.