U potrazi za muzom Klio

Iznenada, u petak navečer 16. prosinca, u 89. godini napustio nas je povjesničar Ive Mažuran. Supruzi Mariji, kćerima Ljiljani i Branki te ostaloj obitelji i prijateljima izražavamo iskrenu sućut.

Ive Mažuran rođen je 23. studenoga 1928. u Brušanima u Lici. Djetinjstvo je proveo u Gospiću i Karlobagu, u Osijek s obitelji dolazi u proljeće ratne 1942. U Osijeku nastavlja školovanje u gimnaziji te počinje plodonosnu suradnju s Josipom Bösendorferom, tadašnjim ravnateljem Muzeja Slavonije. Mažuran kao gimnazijalac često odlazi Bösendorferu na povijesne razgovore te mu pomaže u selidbi Muzeja. Upravo taj kontakt najviše je utjecao na Mažurana u izboru budućeg zanimanja. Upisao je studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali studij, kao ni gimnazijsko školovanje, nije prošao bez teškoća. Studira u teškim materijalnim uvjetima, a 1948. biva na jednu godinu udaljen sa studija. Njegov znanstveni rad, dug više od šezdeset godina, počeo je 1954, kada se zaposlio kao kustos u Muzeju Slavonije u Osijeku. Tada mu veliki uzor, mentor i prijatelj Josip Bösendorfer postaje kolega na poslu. Tada je počela njegova suradnja u Osječkom zborniku, koja je trajala sve do Mažuranove smrti. U Historijski arhiv u Osijek na poziv Kamila Firingera prelazi 1960. U Arhivu zatječe brojne arhivske spise „složene“ po podu te zahvaljujući mladenačkoj snazi i viziji gradi suvremeni arhiv kakav danas poznajemo. Od 1969. do 1970. bio je ravnatelj Arhiva. Zbog progona izazvanim agažmanom u Matici hrvatskoj u vrijeme Hrvatskog proljeća, u želji da sačuva egzistenciju i budućnost, odlazi u Zagreb na radno mjesto urednika za povijest u Školsku knjigu. Na tom radnom mjestu ostaje do mirovine 1994.

Cijeli svoj život Ive Mažuran bio je vezan uz Maticu hrvatsku, često je u šali znao reći da je najdugovječniji Matičin član. Njegovo djelovanje u Matici počinje u Osijeku. Pripada krugu istaknutih osječkih kulturnih i javnih djelatnika koji su zaslužni za utemeljenje pododbora Matice hrvatske u Osijeku. U sklopu pododbora počinje bogata izdavačka djelatnost, koju pokreće osječka perjanica, Revija – časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja. Tijekom Hrvatskog proljeća Mažuran je aktivan u osnivanju pododbora Matice hrvatske u Valpovu, Iloku, Orahovici te u ostalim gradovima u Slavoniji. Nakon obnove rada Mažuran je ponovno aktivan član Matice. Od 1994. do 1996. bio je potpredsjednik Matice, član upravnog odbora od 1968. do 1971, od 1989. do 1990. te od 1994. do 2006. Najveći doprinos Matici Mažuran je dao objavom Spomenice Matice hrvatske 1842–2002. (u suradnji s akademikom Josipom Bratulićem). Mjestima u kojima je osnivao ogranke Matice hrvatske dr. Mažuran se vraća ponovno početkom 21. stoljeća, ovaj put kao povjesničar. U izdanju Matice hrvatske Ive Mažuran napisao je vrijedne monografije Osijeka, Valpova i Orahovice.

Rođenjem i djetinjstvom Ličanin, mladenaštvom Osječanin, radom i mirovinom Zagrepčanin. Tako se ukratko može sažeti život Ive Mažurana. No najveća ljubav njegova života bio je Osijek, njegova Drava, njegovi Esekeri te duga i bogata povijest njegova grada. Iako je većinu života proveo izvan Osijeka, Osijek je bio i ostao njegova najveća tema i inspiracija. Osijeku i Slavoniji odužio se objavom poreznih popisa stanovništva s kraja 17. te početka 18. stoljeća, monografijom o srednjovjekovnom i turskom Osijeku, monografijom o Tvrđi te brojnim drugim knjigama, raspravama i člancima.

Voljeni Osijek Mažuranu nije ostao dužan. Državni arhiv u Osijeku, Ogranak Matice hrvatske u Osijeku te Društvo za hrvatsku povjesnicu u njegovu čast u prosincu 2013. godine organizirali su znanstveni skup Doprinos dr. sc. Ive Mažurana hrvatskoj historiografiji. Tom prilikom Mažuran je za Dan grada Osijeka dobio najveće priznanje za svoj dosadašnji rad, postao je počasni građanin grada na Dravi. Na znanstvenom skupu izložena su ukupno 23 rada, u tim radovima valorizirani su doprinosi Ive Mažurana hrvatskoj historiografiji. Ive Mažuran sa suprugom tada je posljednji put boravio u Osijeku. U svom govoru bio je nadahnut i sretan jer je hrvatska historiografija ostvarila veliki pomak u odnosu na sredinu prošlog stoljeća, kada je on krenuo u potragu za muzom Klio. Zbornik radova sa znanstvenog skupa objavljen je 2014. u Književnoj reviji – časopisu za književnost i kulturu, istom onom koji je Mažuran pokrenuo pola stoljeća prije.