Tradicijsko je čvrst sustav vrijednosti

Tijekom 2017. godine Matica hrvatska obilježavat će 175. obljenticu osnutka i djelovanja. Njezina obveza čuvanje, njegovanje i promicanje hrvatske kulture povod je razgovoru s dr. Stipom Boticom, potpredsjednikom Matice hrvatske i redovitim profesorom hrvatske usmene  književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Profesore Botica, „Upoznaj sam sebe“ grafit je iz vaše formatom male, ali sadržajno bogate knjige Suvremeni hrvatski grafiti. Kako današnji Hrvat može upoznati sebe, s obzirom na sve čemu je izložen?

Vrlo teško. Ta starogrčka gnoma namijenjena je ljudima koji su pozvani da spoznavajući sebe upoznaju svijet i donesu sud koji će vrijediti i za mnoge druge. Obično ljudi upoznavaju druge, a bježe upoznati sebe. Poznavati sebe značilo bi zbilja dubinski ući u prosudbu sebe kao čovjeka koji ima duhovne, intelektualne i emotivne sastavnice. Upoznati sebe jako je težak posao.

Zbog nepoznavanja sebe Hrvati se opravdavaju i pred krivim mišljenjem?

Opravdavati se pred drugima Hrvatima kao da je postalo navika. Spuštene oči i sagnuta glava znak su naše nacionalne slabosti. Opterećuje stalno misliti što će drugi misliti o meni, a ne pitati se je li taj kojemu se opravdavam dostojan opravdavanja i sagibanja glave? Sagibati glavu pred svakim loša je navika, uz to ide i sagibanje mišljenja. Blizu tomu je i „kleknuti“ pred nekim. U pretežitom dijelu našega naroda, pak, kleči se jedino pred gospodom Bogom, ni pred kim drugim. No to bi trebalo promotriti dublje i šire u povijesnom kontekstu.

Je li to možda i posljedica ustaštva u Drugom svjetskom ratu, za što se danas optužuju i oni kojima nitko nije bio ustaša?

Nametnuta krivnja zbog ustaštva i danas je na djelu, bez obzira je li netko imao ili nemao nekoga tko je bio u ustaškom pokretu. To je, možda, i zato što kao narod u takvoj i sličnim situacijama nismo dovoljno odlučni reći: Sad je dosta! Nametnuta je krivnja nešto što bi trebalo riješiti argumentima.

Trebaju li to rješavati intelektualci, povjesničari ili političari?

Svi zajedno. Treba postići opći konsenzus da Hrvati u mnogočemu nisu krivi ili nisu krivi više nego drugi narodi. Presuđivati o tome i drugim povijesnim nedaćama mogu samo objektivni stručnjaci, ali i kolektivna svijest naroda mora reći: S tim je dosta! To nikako ne mogu raditi ideologizirani i napola intelektualizirani pojedinci, koji najčešće za nečiji interes remete mir u narodu. Hrvatski narod kao cjelina znao se tijekom povijesti časno oduprijeti mnogim nedaćama i ne smije biti žrtva povijesne krivnje, koja ni u kojem slučaju nije veća nego u drugih naroda.

Kako, kad lijevi političari krivnju nameću?

Lijevi političari imaju veću moć nego je zaslužuju. A glede političara, pogledamo li u povijest, vrlo je malo hrvatskih političara bilo doraslo povijesnim izazovima određenoga doba. Politički kadar od 19. stoljeća, od kada uglavnom postoje nacionalne države, među Hrvatima je uvijek bio dvojbena kategorija. Nije stvoren prototip političara Hrvata koji se zna postaviti i nositi s povijesnim izazovima kakve nameće određeno doba.

Tuđman je znao?

Naravno! I tko još?

Je li onda sluganstvo kreiralo političku svijest i strah od življenja vlastitog identiteta?

Da, upravo sluganstvo, ali i povijesne okolnosti sigurno su u tome bile važan čimbenik. Bez toga je teško razumjeti osjećaj nepovjerenje u sebe. Kako je moj stručni interes bio vezan uz ono izvorno narodno, hrvatski narod kao cjelina bio je svjestan svoga identiteta i živio je svoj identitet. Narod kao cjelina ne da se prigibati, ali predvodnici naroda često nisu dorasli izazovima određenog doba. Kada to promatram iz pozicije svoje struke, padaju mi na pamet primjeri iz Staroga zavjeta, kada je narod za vođe birao mudre ljude koji nisu potkupljivi niti će pokleknuti pred poteškoćama ma kakve one bile. Birali su vođe koji su izazovima vremena znali odgovoriti postojano i dostojanstveno. Hrvati su očito birali političare koji su se vrlo rijetko znali nositi s takvim izazovima.

Možda zato što u svim strukturama uvijek tražimo poslušnike?

Slušati mudroga dičan je i zahvalan posao.

Govorim o interesima.

Interesi su dobrim dijelom odlika sebičnoga ponašanja. To naravno ne znači da se nemamo pravo brinuti za sebe, ali ako je netko izabran ili postavljen da bude vođa u vlasti, tada bi vlastiti interes morao biti u drugom planu. Interes države, naroda i društva mora biti ispred privatnih interesa. Povijest potvrđuje da su tako radili naši stari Dubrovčani.

Narodni život i običaji utječu na identitet naroda. I danas?

Danas i uvijek. Narodni život i običaji su kategorije koje traju dugo, gotovo svevremenski. Dugo se i postupno uvlače u svakodnevni život i postaju nešto bez čega život ne funkcionira. U etnološkom smislu običaji su važna sastavnica ljudskoga življenja, čine cjelinu narodnoga života, a odatle su i važan pokazatelj nacionalne biti.

Koliko je to iskonsko uvaženo od kreatora naše suvremene kulture?

Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti. Ipak, to „iskonsko“ trebalo bi motriti i unutar pojmova ruralno i urbano. Ako govorimo o onome što zanima etnologiju i što je stvorilo tradicijsku kulturu, onda je ruralno važnije jer su naš narod i naša sredina bili izrazito ruralni. To osobito vrijedi za 19. stoljeće, kada su se život i običaji popisali, tumačili i usustavljivali u tradicijsku, običajnu kulturu. Pogled na tradicijsko danas je znatno drukčiji, ruralno iz sela i malih gradova transformiralo se u stanovito „urbano“ te se sve u globaliziranom svijetu ujednačava. Kulturni antropolozi ipak ne dvoje da običaji neće tako lako ustuknuti pred naletom tehnoloških i globalizacijskih trendova. Posebice ne običaji koje je dugovječno stvarao život neke sredine i koji se ne mijenjaju tek tako. Mnogi naši gradovi, i ne samo naši, poprime dio „starih“ običaja koje ljudi, bez obzira na intelektualni i društveni status, vole i prihvaćaju jer su izrasli iz duhovne biti naroda.

Ognjištarstvo će preživjeti?

Ne znam zašto bi ognjištarstvo, u etnološkom smislu, bilo nešto loše. Prinos tradicijske kulture sveukupnosti hrvatske kulture toliko je važan da nikomu pametnom ne pada na pamet to isključiti i omalovažavati. Kada smo popisali nematerijalna kulturna dobra, pa i ona koja su ušla na UNESCO-ov popis, začudili smo se kolike kulturne vrednote posjedujemo. Većina je tih dobara izrasla iz tradicijske kulture i svijet im se divi. I mi sami moramo postati svjesni da time dobiva cjelina naše kulture. A takvu kulturu ne mogu obezvrijediti oni koji to proglašavaju ognjištarenjem ili ne znam kakvim sve nedoličnim i podrugljivim izrazima. Ti koji napadaju tradicijsko prizemno misle.

Pa i oni povremeno kažu da nisu protiv ognjištarstva, nego protiv ognjištarenja.

U etnologijskom smislu ognjištarenje kao povijesna kategorija ima dolično značenje i smisao. Ako ognjištem nazovemo kuću, a ona to jest, onda to znači i obitelj, ljubav, prijateljstvo. Ognjištari bi bili ljudi koji cijene vrednote koje im je povijest namijenila. Ako običaj nije prirodno izrastao iz zajednice koja ga želi, neće zaživjeti. Sjetite se Titova Dana mladosti, koji je na sve moguće načine nametan i odjednom je nestao kao da ga nikada nije ni bilo. Jer nije bio prirodan. S druge strane pogledajte kako po Slavoniji funkcioniraju kirbaji ili u Zagorju proštenja. To su običaji koji su duboko urasli u dušu naroda i jednako ga doživljavaju i oni koji žive u Zagrebu, Berlinu, Sydneyu, New Yorku.

Koliko tradicijskoga ima u suvremenoj književnosti?

Ima dosta. Ako se suvremena književnost iščitava slojevito, tada ćete u mnogim našim romanima, pripovijetkama, esejima, dramskoj književnosti, pjesništvu, bez obzira na koji se način razvijalo, bez poteškoća vidjeti slojeve tradicijskoga. Veza suvremenoga, modernoga razmišljanja s tradicijskim toliko je komplementarna da se uočava na prvi pogled. Iščitamo li samo romane koji su nastali posljednjih dvadesetak godina, više od pedeset posto tih romana jako je oslonjeno na tradicijsko. Onaj tko u tradicijskome ne vidi i jednu od vrednota nacionalnoga taj naravno od toga zazire. No daleko je veći broj vrsnih pisaca kojima je tradicijsko čvrsta veza s iskonom književnog stvaralaštva.

Hoćete reći da je tradicijsko otporno na pomodno?

Međusobno se isprepleću. Hrvati slijede moderne tijekove, što je sasvim prirodno. Život koji se svakodnevno živi u Hrvatskoj ili u Lombardiji, Parizu, Londonu u mnogočemu je sličan. Ono što od života ulazi u književnost mora pokazivati tu sličnost, kao suvremeni trend. Prava će kultura itekako znati u taj moderni trend unijeti i neke kvalitetne autentične dijelove svojega kulturološkoga nasljeđa, koje je velikim dijelom i tradicijsko. To se, također, ne da zaobići.

Dakle, u suvremenoj hrvatskoj kulturi mjesto ima i usmena književnost?

Apsolutno. Usmena književnost su svi književni tekstovi koji su se najprije pojavili u svojoj usmenoj verziji, a poslije toga su i zapisani. Hrvati, primjerice, imaju zapisano više od dvjesto tisuća lirskih narodnih pjesama. Zapisanih! Od 15. stoljeća naovamo. Usmena književnost ugrađena je u povijesno trajanje našega naroda, ona je pratilac života pučanstva i s njim je srasla kao što je tradicija srasla s narodom.

Može li se usmena književnost poistovjetiti s folklorom, što mnogi čine?

Jedan je od naziva za usmenu književnosti verbalni folklor. Kada se sredinom 19. stoljeća pojam folklor pojavio, uključivao je cjelokupno narodno znanje i umijeće. Zato nema nikakva razloga da dio folklora ne vidimo u usmenoj književnosti kao verbalni ili govoreni folklor. Naravno da to ni približno nije sve ono što folklor jest.

Može li se biti protiv nacionalnoga, a ne protiv tradicije, je li to odvojivo?

Nije odvojivo. Možete biti protiv tradicije ili predaje ili predajne kulture i ne prihvatiti je, ali ona postoji i postojat će htjeli vi to ili ne htjeli. Ona ima povijesno ishodište i kao takva došla je do našega vremena i tu postoji, živi i funkcionira kao povijesna kategorija i predajna kultura usmenoknjiževnoga tipa. Zar ćemo zato što možda nismo skloni tradicijskome, predajnome, usmenoknjiževnome, to tek tako odgurnuti od sebe?

Onaj tko hoće vidjeti cjelinu naše materijalne i humanističke kulture: književne, likovne, glazbene, tada će vidjeti sloj tradicijskoga uglavljen u cjelinu hrvatske kulture, srastao s dostignućima autora čija djela poznajemo. Tako je u svim umjetnostima. Kako primjerice odvojiti autorsko glazbeno djelo Jakova Gotovca od tradicijskoga, kojemu se divio, redizajnirao ga i ugradio u svoje djelo. Kad je recimo skladao pjesmu Marjane, Marjane, tada je kao čovjek iz naroda i koji zna što narodu znači ta pjesma uporabio dva stiha koja su prava narodna pjesma.

Koja dva stiha?

Nakon dugoga talijanašenja, kada je osamdesetih godina 19. stoljeća gradonačelnik Splita postao svjesni Hrvat, Gajo Bulat, na splitskom brdu Marjanu izvješena je hrvatska zastava. Dva, tri dana trajala je utiha i barjak nije lepršao pa se u narodu pojavila pjesma: Marjane, Marijane ča barjak ne viješ / ol si prizlovojan ol te voja nije. Jakov Gotovac ta je dva stiha uglazbio jer je znao što narodu znače. Poslije se ta pjesma razgranala u brojne varijante, njih čak dvadesetak. Svako joj je vrijeme dalo nešto svoje.

Zbog nje se u komunizmu išlo u zatvor?

Da, ako se nisu pjevali dodani stihovi o Titu i partizanima. Kao kontrapunkt tomu pojavilo se u pjesmi i „ime Isusovo“, i „iz kuta viri / naprid splitski bili“. Pojavili su se brojni naši velikani, od Tomislava do Franje Tuđmana. Iz cjeline hrvatske usmene književnosti, iz obilja zapisanih tekstova, itekako se može nazrijeti svaka vrsta hrvatske politike i povijesti. Samo bi to trebalo prepoznati. Jeste li čuli za pjesmu Na Kordunu grob do groba?

Da, to je partizanska pjesma.

E nije. Malo tko ne misli da se pojavila tijekom Drugoga svjetskog rata na Kordunu i Banovini. Ali pjesma je ispjevana nakon Rakovačke bune, zapisana je negdje 1875. Kada se to zna, postaje jasno na koji su način ti krajevi doživjeli Eugena Kvaternika, njegovu bunu i kako je on oživio u narodu. Pjesma je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata oživljena. Neke se stvari moraju poznavati kako bi se o njima moglo ispravno suditi. Može li još jedan primjer?

Recite.

Titu se pripisivala, i to u uglednim knjigama, uzrečica Svoje ne damo, tuđe nećemo. No u povijesti našega narodnoga blaga u 17. stoljeću imamo dvaput zapisanu tu uzrečicu. Takvu jednu rečenicu ima i Gundulićev Osman, prva knjiga koju je otisnula Matica (ilirska) hrvatska.

Svojedobno ste objavili esej Usmenoknjiževni fragmenti u Andrićevim Znakovima pored puta. Ti fragmenti nisu narušili kvalitetu Andrićeva djela?

Andrićevo se djelo uopće ne može razumjeti bez poznavanja tradicijskoga života cijele BiH, dakle i katolika i muslimana i pravoslavnih. Andrić je pomno motrio život i običaje i birao ono što po vrijednosti zaslužuje izdvajanje. Odabrano je upisivao u svoje bilježnice i onda ugrađivao u svoje djelo, osobito u velike romaneskne strukture. Onaj tko ne poznaje tradicijsko i odlike tradicijskoga teško može razumjeti djelo Ive Andrića.

Dosta se pisalo, a i sada neki pišu, o istosti hrvatske i srpske usmene književnosti. Postoje li razlike?

Postoje znatne razlike! Izjednačavanje su nametnuli hrvatski vukovci i to se dugo vremena proučavalo kao naše, kao zajedničko, kao jedinstveno, bez uvažavanja specifičnosti. Ono što već dugo vremena radim pokazuje da je hrvatska usmena književnost, kao velika književna baština, izrasla iz autentičnoga hrvatskoga načina života, koji nije istovjetan srpskome.

Zašto se nametala zajedničkost?

Zbog toga što je najveći dio zapisa nastao na štokavskome jeziku. Primjerice, dio i lirskih i epskih pjesama ima tema koje su slične u Hrvata i Srba. Ali način kako su strukturirane pjesme, kakav je sustav vrijednosti u njima, nije isti. Sličan deseterac nije istost.

Vide li tu razliku i strani slavisti?

Kako gdje. U većem broju slavističkih proučavanja i dalje su jako vezana hrvatska i srpska narodna književnost. Nekadašnja kategorija srpskohrvatskoga ili hrvatskosrpskoga jezika ostavila je traga. Veliki trag ostavio je i Vuk S. Karadžić, koji je mnogim stranim slavistima i filolozima najveća veličina od koje polaze, a onda se kroz to prošverca i njegova velikosrpska krilatica Srbi svi i svuda, što je nanijelo veliku štetu Hrvatima, hrvatskoj filologiji i hrvatskoj usmenoj književnosti. No od osamostaljenja Hrvatske i raspada Jugoslavije stanje se polako mijenja.

Poznaju li strani slavisti djelo Bartola Kašića, njegov udio u normiranju hrvatskoga jezika koji su Hrvati, po mišljenja nemalog broja hrvatskih jezikoslovaca, darovali Srbima? A oni tvrde suprotno.

Filologija ima svoju povijest i temelji se na dokumentima. Hrvati mogu dokumentirati kako su od 16. stoljeća bili svjesni da je ilirski jezik hrvatski jezik koji je već tada, a osobito u 17. stoljeću, i normiran. Rječnici koje su Hrvati tada i od tada imali govore sami za sebe. Nisam dovoljno upućen u razvoj srpskog jezika, ali znam da je njegovo normiranje počelo u 19. stoljeću, malo prije Vuka. Sam Vuk s ponosom je isticao da se u jezikoslovnom radu ugledao u hrvatske gramatike i rječnike, čak je neke i navodio. Dakle, filologu koji je vjeran dokumentima i znanosti te dileme nisu upitne. Ako je nešto nastalo prije od onoga u što se netko ugledao, kao Vuk, tada taj koji se ugledao ne može biti prvi.

Jesu li sve njegove narodne pjesme srpske?

Poznajem Vukovih pet knjiga Srpskih narodnih pjesama, u koje je uključio najmanje dvadeset posto hrvatskih tekstova. Hoće li Hrvati imati snage uključiti te testove u korpus svoje književnosti i kulture, to ovisi o njima.

Uključujete li ih vi?

Naravno. To su tekstovi koji potječu iz hrvatskih krajeva ili su Hrvati bili kazivači i pripadaju hrvatskom narodnom blagu. Kako je Vuk to „prikupljao“ i uvrštavao u srpsku književnost, moglo bi se nadugo, ali znanstveno, razgovarati.

Srbi tvrde da im je književnost stara deset stoljeća i tiskaju Deset vekova srpske književnosti.

Starija hrvatska književnost nema nikakve veze sa Srbima. Osamdesetih godina prošlog stoljeća slavljena su Dva veka Vuka na području cijele Jugoslavije, izvodile su se razne parade, bilo je svega i svačega. Tada sam kao mlad asistent prijavio referat pod naslovom: Šest stoljeća hrvatske usmene književnosti. Stariji kolege na vrijeme su dobili pozivnice za sudjelovanje, a ja desetak dana prije nego će početi velika manifestacija dobijem pismo s potpisom srpskoga književnog povjesničara Miroslava Pantića u kojem piše: „Poštovani kolega, Vaša tema je lepa i zanimljiva, ali ne odgovara koncepciji.“ Ne odgovara koncepciji!? To odbijanje mi je drag dokument.

Pisali ste o Filipu Grabovcu, koji je doživio sudbinu brojnih naših boraca za hrvatstvo, i o Dalmatinskoj zagori, koja od 17. stoljeća do danas objedinjuje hrvatski martirij u otporu prema tuđinu...

To područje i cijeli naš dinarski masiv postojano čuva tradicijske vrijednosti i ne da se pokoriti. Vrlo se rado sjećam akademika Jerka Bezića kada je rekao da su ojkalica, ganga, rera i ne znam sve kakvo pjevanje, ilirskoga podrijetla. Znači prethrvatskoga, predrimskoga! I one su se u tom etnološkom arealu sačuvale sve do naših dana. Preci ili prastanovnici tih krajeva bili su Iliri pa smo po Ilirima nazvali veliki kulturni pokret.

I jezik?

Pa i ilirski jezik je lingua croatica. Vidite kakve sve vrijednosti čuva taj čvrsti, masivni prostor koji se nije olako prigibao pred moćnima. Obilje je ilirskoga ostalo u nama. Filip Grabovac je to znao pa je djelu dao naslov: Cvit razgovora naroda jezika iliričkoga aliti rvatskoga. Taj čovjek zaslužio je mnogo više nego se o njemu zna.

Objedinjuje li kršćanska vjera hrvatski identitet?

Jako. Važan je identitetski znak Hrvata i pripadanje vjeri koju su baštinili od pređa. Proučavajući hrvatske narodne pjesme, priče, dramske tekstove, poslovice, kojih ima više nego lirskih pjesama, uočio sam dva ravnopravna sloja. Prvo, oslanjanje na kršćanski svjetonazor, biblijsku komponentu, i drugo, pokazivanje autentičnoga narodnog življenja o kojemu smo govorili. Sloj vjerskoga, biblijskoga, kršćanskoga prožeo je hrvatsku kulturu do u tančine. Uopće se ne može odvajati komponenta izvorno nacionalnoga, pa možemo ga nazvati u vjerskom smislu i poganskoga, od kršćanskoga. To dvoje se prožima.

Muka kao nepresušno nadahnuće kulture naslov je vašega teksta o pasionskoj baštini koja govori o povezanosti hrvatskog naroda s Katoličkom crkvom.

Tom tekstu povod je znanstveni skup o pasionskoj baštini. U središtu je promatranja muka, manjim dijelom smrt i uskrsnuće Isusa Krista, kao važna komponenta koja je znatno prožela narodni život i običaje. Tomu su Hrvati stalno bili vjerni. Zar mislite da je u vrijeme korizme za komunizma u našim malim sredinama bilo svatovskoga veselja? Pa nisu se bome ni komunisti u vrijeme korizme odvažavali bučno slaviti bilo što. Osobito u Velikom tjednu, kada se slavi muka Isusa Krista. Običaji su uvijek bili filtar koji je nešto propuštao ili nije propuštao. Dakle, narod je savršeno dobro znao prakticirati svoje običaje i tradiciju.

Razlikujemo li se mi po prožetosti muke,
tradicije, vjere, Biblije, od drugih
naroda?

Svega toga ima i kod drugih naroda. No hrvatska je kultura isprepletena svim tim temama kao svojom temeljnom biti. Već duže vremena na Filozofskom fakultetu imam kolegij Biblija i hrvatska tradicijska kultura ili Biblija i hrvatska usmena književnost, koje studenti jako posjećuju. Ti kršćanski, biblijski, korijeni i naše i europske kulture značajke su koje potvrđuju da smo dio Europe.

Ipak EU nije u ustav ugradila preambulu da je nastala na kršćanskim temeljima.

To je politička odluka. Ali tradicijske vrednote i dalje žive. Štoviše, u europskome kulturnome krugu biblijska, kršćanska komponenta stožerna je sastavnica. Ona daje identitet Europi.

U svijetu se često Biblija pokušava prilagoditi nekim interesima. Je li to samo trend?

Biblija je civilizacijski zbornik knjiga koje su nastale u duljem razdoblju, od najranijeg Petoknjižja do zadnje knjige, koja se pojavila svršetkom 1. stoljeća. Petoknjižje je najprije nastajalo u usmenoj inačici, ako ne od samih čovjekovih početaka, a ono sigurno od 18. stoljeća prije Krista pa sve do Mojsijeva vremena. U Bibliju, kao zbornik knjiga, ulaze svi starozavjetni spisi i nakon njih novozavjetni. Biblija je ono najbolje što tvori temelje naše judeokršćanske civilizacije. Autori su Židovi, ali s pojavom Isusa Krista brišu se granice bilo kojeg etnosa i to postaje vlasništvo čovječanstva. Dakle, na jednoj strani Biblija je zbornik knjiga, a na drugoj, teološkoj, Sveto pismo ili riječ Božja.

Koliko je danas hrvatska kultura hrvatska?

Ne treba stvarati strah da nam našu kulturu netko drugi oduzima. Hrvatska kultura, u svom razvoju, slijedi trendove koje slijedi cijeli svijet i to novo, univerzalno, ugrađuje u naš kulturni identitet, u glavnu maticu. Kultura je iznimno dobar pokazatelj kontinuiteta naših pređa, svega onoga što je od njih ostalo kao duhovno, socijalno, materijalno i političko kulturno dobro.

Koliko Matica hrvatska, čiji ste potpredsjednik, čuva hrvatsku kulturu?

Sigurno je i postojano čuva. Spremamo se ove godine svečano proslaviti 175. obljetnicu osnutka Matice i u raznim će se manifestacijama moći sagledati što je u tih 175 godina Matica hrvatska učinila. Nadam se da će Hrvati biti ponosni na Maticu, kojoj je temeljna zadaća stvarati, njegovati, braniti, potpomagati i unapređivati hrvatski nacionalni i kulturni identitet. Uz poneka odstupanja Matica je vjerna tomu cilju sve do danas. Vjerujem da će biti i ubuduće.

Za kraj, u knjizi jedan grafit glasi Nacisti još žive. A što je s komunistima? Zašto Hrvati ne izjednače ta dva totalitarizma?

Nema dobre volje.

Je li to glavni razlog polarizacije našega društva?

Pa i to. Glede ranije spomenuta grafita i sličnih grafita, u mnogima se nalaze stilizacije koje izjednačavaju nacizam i komunizam, naravno na metaforičan način. Meni je draga metaforika, ali u raščišćavanju zločina metaforika nije mjerodavna. Naravno da treba osuditi zlo ustaštva i nacizma, i to osuđuje 99 posto Hrvata, a zlo komunizma izbjegava se osuditi i mnogi nastoje na sve moguće načine umanjiti zločine kojima je kumovao komunizam. Dokle god ta dva zla ne izjednačimo i na isti način tretiramo, mira neće biti. Bilo bi dobro da o tome razmisle i oni koji uporno brane komunizam i sve njegove zasade. Zlo je uvijek zlo! U narodnim bajkama bajkovita se struktura temelji na pobjedi dobra. Može na trenutak zlo dominirati, ali na kraju pobjeđuje dobro. Zato bi zbog duhovne čistoće hrvatskog naroda oni koji još nisu raščistili sa zlom komunizma morali reći zašto njima komunističko zlo, koje je učinilo zlo hrvatskom narodu i čovječanstvu kao takvu, nije zlo.

Oni tvrde da je njihovo zlo manje.

Zlo je zlo! Ono se ne komparira.