Spora pravda nije nikakva pravda

Do sredine veljače 1993. režim je raspolagao saznanjima o vrlo preciznim uzrocima o vrstama i opsegu gospodarskoga kriminaliteta u Hrvatskoj. Analiza kojoj ćemo se posvetiti u idućim redovima temeljila se na brojnim zaključcima i drugim informacijama koje su u vladinoj Koordinaciji za unutarnju politiku dostavila mjerodavna ministarstva unutarnjih poslova, pravosuđa, financija, državno odvjetništvo te drugi organi policijske i pravosudne represije. Detektirano je pet osnovnih „žarišta“ koja su generirala narušavanje koncepta pravne države, a s aspekta gospodarskog kriminaliteta: neprimjereni zakonski propisi i slične odredbe, s posebnim problemom u „velikim pravnim prazninama“ koje su omogućavale „masovne prijevare“ i „raznovrsne interpretacije određenih pravnih normi“, slabost i neučinkovitost postojećih kontrolnih mehanizama i „sporo“ uvođenje novih, „voluntarizam, oportunizam i arbitrarnost pri primjeni zakona i drugih propisa na svim razinama provedbe, nezadovoljavajuće stanje kadrovske popunjenosti, materijalne opremljenosti sudova i organa uprave te „nekonzistentni i često proturječni postupci“ različitih organa državne uprave koji su potirali „sami sebe ili rade tako da ne zna jedan dio što radi drugi“. Usprkos razumljivu birokratskom jeziku analize, bilo je očigledno da su počinitelji kaznenih djela gospodarskoga kriminaliteta najprije izvrsno uočili, a potom i iskoristili, pravo more prilika koje su im pružene: od zakonske regulative koja očito nije odgovarala stvarnosti gospodarskoga života države, slabosti u radu nadzornih organa poput inspekcijskih službi i sl., probleme koji su proizlazili iz činjenice što su i sami prolazili razdoblje tranzicije, izostanak funkcionalne koordinacije u radu organa državne uprave i, zasigurno ne na posljednjem mjestu, samodržačku primjenu postojećih zakona i propisa, a barem dijelom motiviranu nepotizmom i korupcijom. Posljedice navedenoga bile su porazne. Hrvatska je u prvoj polovici 1990-ih bila država povišenoga stupnja ugrožavanja prava i sloboda čovjeka, kompromitirana pravnog poretka, poremećenih socijalnih odnosa i evidentnoga potkradanja ratom ugrožena društva.

Početak lova na kriminal

Vlada je odlučila „u potpunosti mobilizirati svoje snage“ kako bi stala na kraj gospodarskom kriminalitetu. Stoga je krenula u operaciju širokih razmjera kojom je namjeravala usklađeno i istovremeno zaustaviti navedene negativne pojavnosti. Predstojeća kampanja zato će biti usmjerena na sinkronizirano rješavanje više problema: zakonodavnu reformu, uspostavu i opremanje novih nadzornih organa poput financijske policije, revizorskih službi i carine, uvođenje novih pravila „nagrađivanja i zarada“ u poduzećima u državnom vlasništvu te ažuriranju u radu organa pravosudne represije. Sva ministarstva i drugi državni uredi ubrzo su dobili poseban plan djelovanja koji su trebali ispuniti. U medijima je plan predstavljen kao „dekret“ koji je sadržavao precizne naloge „tko i što treba napraviti“.

Nasuprot raširenu mišljenju, lov na kriminal ostvario je neke uspjehe. Na prvoj razini promatranja ili razini konkretnih postupaka prema prekršiteljima, mjerodavna tijela progona i represije pokrenula su nekoliko kaznenih postupaka ili započela niz kriminalističkih istraga. Brojne nezakonitosti pronađene su u sektorima krijumčarenja alkoholom i cigaretama. Tek ustrojena financijska policija provela je, primjerice, nadzor nad nizom tvrtki koje su nezakonito koristile rad studenata i učenika te pronašla ozbiljna potkradanja državnoga proračuna, a ušla je u trag novom obliku kriminala koji je uključivao zapošljavanje na crno i isplatu u gotovini (time sharing). Tijekom listopada 1993, a temeljem upornih inzistiranja iz Vlade, MUP je počeo provoditi operativne akcije kodnog imena Štibra. Tako je Štibra 2, operativna akcija provedena od 15. do 17. listopada 1993, a usmjerena protiv gospodarskoga kriminaliteta, rezultirala zapljenom robe namijenjene nezakonitoj trgovini, a vrijedne više od dva i pol milijuna njemačkih maraka. Financijska policija izvršila je 3.709 kontrola pravnih i fizičkih osoba, pri čemu je evidentirala 149 prekršaja, 10 privrednih prijestupa i 17 kaznenih djela. Tržišna inspekcija provela je 1.430 kontrola, pri čemu je evidentirala 511 prekršaja, 32 privredna prijestupa i 28 kaznenih dijela. Do listopada 1993. obrađeno je 5.738 prijava za kaznena djela, od čega je prijavljeno 3.502 osobe.

Najagilniji saveznik Vladinoj koordinaciji u borbi protiv gospodarskoga kriminaliteta bilo je Državno odvjetništvo. Već početkom ožujka 1993. ono je Vladi predložilo donošenje niza zakonskih promjena usmjerenih prema ili preciziranju (pa onda i većoj učinkovitosti) postojećih zakona ili prema povišenju visine kazni. Primjerice, neovisno o visini novčanih iznosa, predviđenih kao kazne za pojedina kaznena ili prekršajna djela, rastuća inflacija oduzimala im je odvraćajući učinak. U svega nekoliko tjedana presuđeni počinitelj tako bi platio dosuđeni iznos kazne, čija bi stvarna vrijednost bila beznačajna. Državno odvjetništvo predložilo je i promjene Zakona o kaznenom postupku i Zakona o pretvorbi. Tako su vlasnici dionica, redovito ionako imućne osobe, nedvojbenim utjecajem koji je proizlazio iz njihova statusa, jednostavno „nagovarale“ bivše zaposlenike društvenih poduzeća na prodaju dionica, čime su dolazili do većinskoga vlasničkog udjela. Zakonska intervencija koja bi spriječila da osobe izvan kruga vlasnika registriranih i neuplaćenih dionica s popustom, na što su imali pravo aktualni ili bivši zaposlenici nekoga društvenog poduzeća, tako bi dovela do ravnomjernije raspodjele društvene imovine. Pored toga, Državno odvjetništvo pokrenulo je kaznene procese protiv optuženih zbog kaznenog djela „ostvarivanja posredničkih provizija“ u Hrvatskoj elektroprivredi i Fondu zdravstvenog osiguranja i zdravstva Hrvatske.

Problematika gospodarskoga kriminaliteta često je tematizirana i u Zastupničkom domu Sabora Republike Hrvatske. Prilikom rasprave u ožujku 1993. gotovo nepodijeljen stav svih zastupnika bio je da se proces pretvorbe i privatizacije mora nastaviti, pri čemu treba primjereno kazniti uočene nezakonitosti, ali i ugraditi komponente koje će jamčiti održavanje načela socijalne jednakosti. U tom smislu, Zastupnički dom poduzeo je nekoliko konkretnih koraka. Najprije je u srpnju 1993. posebnim zaključcima proglasio ništavnim ugovore o osiguranju osoba i ugovore o kreditima kojima su banke kreditirale fizičke osobe za kupnju poduzeća, dijelova poduzeća ili dionica poduzeća (menadžerski krediti i osiguranje menadžera). Ako su takvi ugovori bili utanačeni nasuprot novim kriterijima (otkupljena stara devizna štednja, javno objavljeni natječaj, kredit uz uvjet najviše 50 posto od iznosa ugovora o kupnji dionica, razdoblje ne dulje od pet godina, iznos kredita ne viši od 70 posto procijenjene vrijednosti nekretnine na kojoj je upisana hipoteka…), proglašeni su nevažećima. Navedeno je nekoliko mjeseci poslije poslužilo kao osnova posebnog zakona o ništavosti određenih vrsta ugovora o osiguranju i ugovora o kreditu. Prvi članak tog zakona proglasio je nezakonitima menadžerske kredite i ugovore o osiguranju menadžera. Ili suhoparnim rječnikom zakonskih tekstova: „pravna osoba u društvenom ili pretežno društvenom vlasništvu kao ugovaratelj osiguranja“ nije smjela „s osiguravajućim društvom sklopiti ugovor o osiguranju svog djelatnika, a u slučajevima da je pravo na otkup police osiguranje pripadalo korisniku osiguranja ili ako se otkupna vrijednost police isplaćivala korisniku osiguranja“ te nije smjela ugovarati „osiguranje otpremnine svog djelatnika“ temeljem kojeg je imao pravo na isplatu premije. Tim koracima Sabor je financijske instrumente menadžerskih kredita i osiguranja menadžera proglasio suprotnim moralu društva ili javnom moralu.

Sabor je vršio i stalni pritisak na Vladu. Primjerice, u srpnju 1993. naložio joj je izradu zakonskih prijedloga koji su trebali pospješiti pretvorbu i privatizaciju. Uostalom, s razlogom, jer se pokazalo da je odnos pojedinih ministarstava prema kampanji iz ožujka 1993. bio jedan od otegotnih čimbenika. U skladu s „dekretom“ pojedina većina ministarstva izvijestila su o poduzetom Vladinu Koordinaciju za unutarnju politiku, ali ono što je upadljivo izostalo bila je tražena koordinacija između pojedinih ministarstava i drugih državnih organa. Iznimka od navedenog bile su jedino prijave „određenih protupropisnih ponašanja“, a i one su uglavnom išle preko Državnog odvjetništva. Kako će se vidjeti, to vjerojatno nije bilo slučajno.

Navedeno nije ni izbliza bilo u skladu s očekivanjima domaće javnosti. Početke i danas postojeće slike Hrvatske kao društva premrežena gospodarskim kriminalitetom, nekažnjenim kriminalcima, neprincipijelnim vezama između političkih struktura i poslovnog svijeta, bahatim „elitama“, dominacijom načela starih običaja poput „snađi se“, „špaga“, „vraćanje dugova“, „bijeli telefoni“ i sl., vidnim raslojavanjem na bogate i siromašne te rastućim siromaštvom, treba tražiti upravo u događanjima koja su analizirana u ovom feljtonu. Ne ulazeći ovdje u čimbenike kontekstualne naravi, poput stanja nezavršenoga rata, međunarodne intervencije u Hrvatskoj i stupnja demokratskog razvoja društva, čini se da nekoliko osnovnih razloga treba uzeti kao najvažnije.

Politički i medijski pritisci

Na prvom mjestu, dio članova Vlade, očito dobro povezan s privatnim kapitalom i uobičajeno nazivan tehnomenadžerima jednostavno je blokirao akciju. Prema kasnijem svjedočenju, a nakon izglasavanja obvezujućih zaključaka iz veljače 1993, više ministara, načelnika i direktora javnih poduzeća zaprijetilo je Tuđmanu ostavkama. Kako bi to izazvalo vjerojatan pad Vlade i posljedičnu političku krizu, Tuđman je odstupio pa je čak i u medijima bilo očigledno da njegova potpora akciji slabi. Dosljedna provedba istražnih i kaznenih postupaka zasigurno bi vodila do barem nekih utjecajnih političkih ličnosti režima, pa Tuđman nije bio spreman riskirati udar na jedinstvo vladajuće stranke. Potom, glavni nositelji borbe protiv gospodarskog kriminala etiketirani su kao nositelji nedemokratskih metoda: redovito kao radikalni desničari i/ili samoupravni boljševici protivni pretvorbi i privatizaciji, razvoju slobodnog poduzetništva i sl. Primjerice, prema riječima tadašnjega predsjednika Zastupničkog doma: „Međutim, neki koji očito ne razumiju problem žele zadržati tehnologiju samoupravljanja, a naređivanje zadržati iz boljševičkog perioda.“ Etiketiranje usmjereno k napadu na vjerodostojnost prihvatili su pojedini novinari i kolumnisti. Zaogrnuti navodnim plaštem neovisnosti i stručnog mišljenja takvi su pojedinci svoje neosporne spisateljske vještine nažalost upregnuli u podzemne političke svrhe. A one su bile svrstavanje na stranu jedne od grupacija u rastućem podvajanju unutar vladajuće stranke pa su isti ljudi, nakon što su napadnuti kao neprijatelji slobodnog poduzetništva, ubrzo „postali“ radikalni desničari usmjereni na puč u HDZ-u, uvođenje autoritarnoga poretka u Hrvatskoj i podjelu BiH. Tuđman je s vremenom spoznao tko su stvarni nositelji pokušaja promjene odnosa unutar vladajuće stranke, ali je istodobno slijepo ustrajavao na njezinu jedinstvu, bojeći se međunarodne recepcije potencijalnoga raspada. Stoga je borba protiv kriminala ubrzo dospjela u drugi plan. 

Konačno, još dvije pojavnosti treba uzeti u obzir. Nije uopće dvojbeno da su pojedinci unutar vladajuće stranke dolazak na vlast shvatili kao priliku za postizanje statusa koji je upadljivo podsjećao na komunističko razdoblje: od brojnih materijalnih i društvenih privilegija pa do klijentelizma i nekažnjene korupcije. Rat i drugi problemi tranzicije potom su uvjetovali da vrh HDZ-a ipak prioritet stavi na očuvanje jedinstva stranke kao nužan uvjet očuvanja projekta državnosti pred stvarnim i imaginarnim neprijateljima, a zanemari kadrovsko pročišćavanje stranke. Upadljiva značajka svih HDZ-ovih kampanja protiv gospodarskoga kriminaliteta u predstojećem razdoblju stoga će postati načelo „tek napola završena posla“. Poput odraza, navedena nedosljednost materijalizirala se u radu sudstva i pravosudnih organa. Svi ostvareni uspjesi režima ostali su u sjeni činjenice čije se posljedice nisu dale ublažiti nikakvim objašnjenjima, pa ni onima „nacionalno važnog“ karaktera: nije bilo pravomoćnih presuda protiv počinitelja kaznenih djela ili je do njih dolazilo tek nakon dugo godina. Nepostojeća ili spora pravda u najvećoj je mjeri uzrokovala dubinsko razočaranje širokih slojeva stanovništva u vjerodostojnost svih kampanja protiv gospodarskog kriminaliteta u ratnoj Hrvatskoj.