Šmizle i brizle

Jasno je da ni šmizle ni brizle nisu baš pjesničke riječi, pa nikakvo čudo što ih nema u rimarijima. A ipak, savršeno udovoljavaju zakonima rimovanoga stiha. Recimo, te su brizle baš za šmizle. Ili: kud će šmizle neg’ na brizle?! U ovim primjerima ni smisao nije baš izvan pameti, dakle nije to samo rimarijska doskočica, jer možda ima (ili, vjerojatnije, bilo je) šmizli kojima nisu (bili) mrski ni brizli. Naravno, ako ne znamo njihova značenja, bit će to razgovor gluhog i nijemog.

Brizle su jednostavnije nego šmizle, pa ću početi od njih. Za divno čudo, Anić ih u svojim rječnicima nema, a Šonje ima samo oblik brizl, što mu znači jelo od telećih prsnih žlijezda. Čudno je što navodi jelo, a ne navodi da se tako zove i sirovina od koje je ono spravljeno. Brizli / brizle teleće su prsne žlijezde i negdašnje birtaško jelo od njih, a sve potječe od njem. Bries i deminutivnih oblika Briesel, Brieschen. Danas ne znam u kojoj bi se krčmi to jelo još moglo naći, no ne kanim se dati u potragu za njim. Neka i jelo i njegovi sastojci radije ostanu na papiru nego da su na (mojem) tanjuru.

Međutim, sa šmizlom stvar stoji potpuno drukčije. Njezino se značenje može razvlačiti poput kaugume. Da, još je zovem tako, kauguma, u spomen na prvo ime pod kojim nam je došlo to poslijeratno čudo neviđeno s holivudskim pošećerenim obiteljskim filmovima i u pokojem paketu nepoznatih dalekih rođaka. No u tom se izrazu vidi i nešto lingvistički zanimljivo. U ono davno poratno vrijeme engleske su nam riječi češće dolazile preko jezika posrednika nego izravno, što kauguma lijepo pokazuje. Naime, njem. kauen znači žvakati, a ta guma i jest za žvakanje. Srpska žvaka brzo je našla put do usta mnogih žvakača i ondje ostala, pa se chewing gum nije morala ni dati na put prilagodbe u jezičnom posuđivanju.

No vratimo se šmizli! Ona je pomalo neuhvatljiva, ni za glavu ni za rep. Obavijena je širokim dijapazonom svakojakih značenja. Jednima je to osoba ženskoga spola, gradskoga tipa, neodređenih godina. Lijepo se ponaša, ima fin odgoj, njegovan izgled, neodoljiv šarm. Šmizla rijetko psuje (neki kažu da uopće i ne psuje), ne poteže pivo iz boce, voli (ili barem na sva usta trubi da voli) umjetnost, neki misle da su to samo moderne, ekstravagantne žene koje ne naginju kiču, dok drugi misle kako je to tek paravan iza kojega ne stoji bogzna što. Za neke je šmizla osoba koja se pretjerano uređuje i šminka, koja je sklona kinđurenju i pomodarstvu. Bije ju glas i da je larfača (samo se larfa i vješa po sebi neke đinđe). Koliko god u jednoj definiciji šmizle dob nije bila određena, neki će najprije pomisliti na balavicu koja želi biti važna, koja ima sve što poželi, ukratko na razmaženo derište. No na takve osobe ne gledamo uvijek sasvim negativno, one mogu izazvati i prizvuk simpatije, kao kad djetetu tepamo: lopužo jedna mala, pri čemu Remetinec sa svojim stanarima ne interferira. S takvim gledanjem na šmizlu neće se složiti oni koji u njoj vide groznu žensku, svačiju i ničiju, finu samo na prvi pogled, a na drugi vidiš da je to laka žena, površna koketa, koja se poigrava ljudima oko sebe, ali pritom ne isključuje vlastitu korist. Uvećanica šmizletina već bez ikakve dvojbe sadrži pogrdan naboj, u njoj nema više ničega što bi bilo (bakama i didovima) djetinje simpatično, a muškarac koji se s takvom ženetinom srepi, i on je šmizla (što pokazuje kako šmizla ne mora biti samo ženskoga spola nego kao oznaka karaktera može biti i muškoga). No šmizla u svojim značenjima ni tu ne staje. Negdje je presudila očito zvučna sličnost, pa se šmizla počela miješati sa šmizdrom (slavonski govori, Martin Jakšić) i znači plačljivicu, cmizdravicu, plačljivo dijete, ali i takvu odraslu osobu.

Došli smo dotle da se sada počinju redati i sve odbojnija značenja. Šmizla je prenemagalica, ulizica, dodvorica, laskavica, ulagivačica (sve vrijedi i za muški rod), a zna se da je svrha takvih aktivnosti uvijek postizanje neke materijalne koristi. Uz karakter takvih osoba uvijek ide prijetvornost, licemjerje, kukavičluk, niskost. Zanimljivo je da Tomislav Sabljak u svojem rječniku žargona uz šmizlu bilježi (jedini on) i značenje vezena košulja, poveden (valjda i zaveden) fr. chemise (šmiz), košulja. Ističe kako je riječ tipična za Osijek (tipična je općenito za istočnu Slavoniju), pa je navodi i Eseker, rječnik tipičnih staroosječkih riječi, premda upućuje na francusko podrijetlo, što ne stoji. Riječ potječe od njem. schmusen, a objasnit će i početno dvojstvo simpatično : antipatično. Taj glagol znači brbljati, blebetati (zar i za slatko malo dijete koje još ne govori čisto ne kažemo da stalno nešto brblja, melje i blebeće?), ali i maziti se, pa (već i malo pogrdnije) laskati, ulagivati se, uvlačiti se, do­dvo­ravati se. Za takve Nijemci imaju imenicu Schmuser, razg. maza, ali znači i tipove koje smo još donedavno po nekom nepisanom građanskom moralnom kodeksu smatrali nečasnima: ulagivač, laskavac, ulizica. Da se žene ne bi osjetile zapostavljenima, Schmuserin je to isto, samo za žene. Opisana je i sama pojava, kao Schmus ili Schmuserei: maženje, umiljavanje, dodvoravanje, prenemaganje, laskanje, ulagivanje, uvlačenje, a sve to uz obilje blebetanja i naklapanja (da do daha ne dođu ni oni koji se ulaguju ni oni kojima se takvi ulaguju). I opet, ako se na taj način umiljava nevino dijete, ono će biti i ostati Schmusekatze, Schmusekater, mazna mačkica ili mačak. No čim se u to uplete neko lukavo koristoljublje, značenja skliznu među pogrdna.

Je li sve to bilo dovoljno da opiše šmizlu? Teško. A ni nekoliko dodatnih podataka neće ništa promijeniti. Čujem, šmizla može biti i kolač, a tim su imenom neki nazvali i svoj salon ljepote (koji se više ne zove salon ljepote nego beauty salon). Iz njega valj­da kao na traci izlaze prave šmizle, a njima ni kolačić nazvan istim imenom valjda neće naškoditi. Tko je uspio završiti ovu slalomsku utrku, shvatit će da je šmizla zapravo nešto neopisivo. Ja nisam žalila truda da joj se približim.