Slikar koji osvještava vedrinu

Slikar Drago Jančić (Prigorje Brdovečko, 1937), koji sa svakim novim ciklusom iznenađuje snagom stilskih pomaka i tek naznačenim motivskim inovacijama, ali i s velikom ćutilnošću za lirsku apstrakciju, ovaj put radove izlaže u Galeriji Prica u Samoboru. Riječ je o slikaru koji pokapa svaku polemiku o slobodi stvaralaštva, dapače, pomičući njezine granice nadovezuje se na koloristički tradiciju hrvatskog slikarstva i aktualnog apstraktnog ekspresionizma.

No njegova slikarska avantura započela je s apstrakcijama stvarnoga zagorskog krajolika koji emotivno nasljeduje, poput Otona Glihe, na svoj osobit način slijedeći topografiju zavičajnoga tla. Slijedio je interes za ikonografsku simboliku kršćanstva (Bogorodice, Isusa, križa) pa je slijedom toga posebno uspio ciklus iz 2009, gdje se kao likovni pedagog predstavio kao vrsni  poznavalac dječje likovne logike i gdje će, uz elementarnu blistavost boje, pučkoga baroka i nudeći nam plošnost bez aluzija i ugrožavanja dječje slobode, premostiti jaz između dvaju svjetova – odraslih i malih. Potom će 2014. i zaključno s 2016. usmjeriti sav svoj interes strukturama slikarske površine u čvrstim okvirima nefigurativnoga, tek s naznakama neke signalne naracije u igri tvarnosti i nesputane mašte.

Spontanom iskrenošću, bez romantičkih očitovanja, ali s društveno socijalnim krikom (konceptualno aplicirane riječi: DOSTA, dosta, DOSTAA te grafemi AAA – koji prenose informacije promatraču), izložba je zamišljena kao svojevrsna posveta velikom hrvatskom povjesničaru umjetnosti i likovnom kritičaru Vladimiru Malekoviću. Stoga je na izložbi istaknuti portret tog velikana s enformelističkim potezima, u pozi svečane ozbiljnosti, koji naglašavaju dramatični efekt psihizma ličnosti. Figuralnost se na toj slici tek atribuira u neku kodiranu poruku koja naprosto isijava u čitavoj pikturalnoj strukturi. To je ujedno važna odlika cijele izložbe – negiranje tradicionalne kompozicije u prostodušnoj zaigranosti spontanog i studijskog. Uvijek je posrijedi živa struktura u kromatskim ritmovima, dakle, apstraktni potezi iznimne kolorističke vrijednosti. Pritom se ne stječe dojam da je Jančić zbog toga napustio tragove etnografskih područja zavičaja kao ni očitovanje europske neomoderne.

Bez obzira želi li prodrijeti u misterij prirode oštrih rubova (konačnosti) ili u svijet kozmičkih promišljanja (beskonačnosti) ili tek u neka egzistencijalna stanja (slika Težak dan), autor uz vlastitu energiju ruke održava dinamičnost, napetost geste i znaka. Primjerice, glave koju pokušava situirati smješta u irealni prostor – nimalo hedonističan kao onaj u Ede Murtića – taj je prostor za njega posve suzdržan i studiozan. Upravo zbog rečenoga slikar je ponekad na rubu figurativnog ekspresionizma i višeslojne površine slike na kojoj nastaju simbolički znakovi i aluzije na svakodnevne mitologeme opstanka. Groteskni oblici glava, ponekad skicozno naznačeni, elementi su autorova znakovnog jezika ili su pak dijelom arhetipskog karaktera.

Jančić je ipak slikar organskih asocijacija (zavičaja), ali i slikar koji odjednom želi interferencijom svoga slikarskog jezika prodrijeti u različite metode umjetnosti pa čak i književnosti, primjerice, ne nadjeva tipično radne, već metaforičke naslove slikama, a tu su i sintagmatski ulomci na radovima koji bi nešto artikulirali. Na jednoj je slici prepoznatljiva Kniferova meandarska forma, koja u svojoj minimalističkoj pojavnosti nimalo ne zbunjuje, čak pospješuje ukupnost intermedijalne nakane (dojma). Njegovo slikarstvo traži se u mnoštvenosti drugih i u otkrivanju njegove vlastite samobitnosti. Boja, ritam, kompozicija i pikturalna materija – sve se odaje kao asocijativna apstrakcija, ali s određenim zaključcima i kontroliranim trzajima ruke. I još, kada je intiman, tada je istodobno profinjen i poetičan.

Ono što Jančić posebno uvažava jest konfrontacija elemenata slike koji se ne žele pripitomiti te se čini da slikar uvijek počinje iznova – lirskim nabojem pokušava obuhvatiti više svjetova (ne robujući konvencijama), i mikrokozam i makrokozam. Struktura kompozicije uvažava mrlju koja se pretvara u liniju te iz svakog elementa kompozicije pulsira živa slika koja oplemenjuje apstrakciju. Između Jančića i tzv. nove slike, koja teži elektronskim medijima, postoji stroga crta koja čuva slobodno slikanje, rekli bismo, kontrolirane apstrakcije. To je ona apstrakcija koja kontrolira emociju pa tako i ruku.

Sa svakom novom izložbom Drage Jančića promatrač (posjetitelj) mijenja stajalište. U tome je izazov njegova stvaralaštva. I dok svi govore o poderanom optimizmu suvremene umjetnosti, Drago Jančić slikar je vedrine, dapače, on osvještava vedrinu.