Površan pristup zanimljivim temama

Tatiana Salem Levy brazilska je književnica rođena 1979. u Portugalu. Danas živi u Rio de Janeiru, gdje je doktorirala književnost. Dosad je objavila tri romana i dvije dulje pripovijetke za djecu te više književnoteorijskih radova. Njezin debitantski roman Ključ osvojio je nagradu Sao Paolo i ušao u uži izbor za još dvije nagrade te doživio velik broj prijevoda.

U romanu Ključ pripovjedačica je djevojka rođena u egzilu, u Portugalu, odakle je stoljeće prije njezina obitelj bila prognana jer su bili židovske vjere. A u istom tom Portugalu njezini su roditelji nekoliko desetljeća prije našli utočište bježeći iz Brazila jer su bili komunisti. U Brazil je prvo stigao njezin djed, nekoliko desetljeća prije, u dvadesetoj godini, napustivši rodni Izmir u Turskoj kako bi izbjegao vojnu službu. Nakon dugotrajne bolesti pripovjedačicu susret s djedom koji joj daje ključ obiteljske kuće u Izmiru u kojoj je odrastao potiče na odlazak u Tursku, kako bi se upoznala s postojbinom predaka i istražila korijene te povezala prošlost sa sadašnjosti i tim putovanjem simbolički spojila vrhove toga geografskog trokuta. Istodobno želi preispitati svoj identitet, jer osjeća da se „rodila daleko od sebe, izvan svoje zemlje“ te se nada ovim putovanjem iznaći odgovore na pitanja „tko sam ja i koja zemlja je moja?”.

Tatiana Salem Levy roman gradi fragmentiziranom naracijom, nizanjem mnoštva vremenski nelinearno izloženih kratkih poglavlja. Unatoč raspršenosti narativnih dionica i čestom mijenjanju prostornih, vremenskih i pripovjednih perspektiva, usustavljenost rukopisne arhitektonike ipak se prepoznaje – naizgled nepovezani, brojni raspršeni dijelovi teksta zapravo tvore četiri fabularne cjeline. U dvjema od njih pripovjedačica rekonstruira životne putanje djeda (koji u mladoj dobi napušta Tursku i odlazi u Brazil, gdje pokreće trgovački posao i postaje uspješan poslovni čovjek) i majke, dok u preostale dvije pripovjedne cjeline naratorica opisuje posjet Turskoj izlažući i kroniku svoje strastvene, ali neuspjele ljubavne veze. Ljubavni fabularni ogranak obilno je garniran erotizmom, ali i nasiljem, i najdojmljivija je rukopisna dionica, zbog sugestivnosti opisa junakinjinih erotskih susreta s ljubavnikom i kompaktnosti i zaokruženosti toga ogranka fabule, što ga razlikuje od ostalih dijelova teksta, nepovezanih i kaotičnih. Tomu pridonosi i neimenovanje likova koji su ponekad, zbog promjena pripovjedne perspektive, međusobno neraspoznatljivi. U dionicama gdje pripovjedačica opisuje boravak u Turskoj njezine opservacije ne odmiču se dalje od predvidljive fasciniranosti došljakinje u Tursku,  i uz već mnogo puta pročitane slične elemente u okvirima putopisnoga žanra. Autorica tu niže tipičnosti i banalnosti (npr. fasciniranost šarolikošću Istanbula), uz klišejiziran prikaz kulturnih razlika, npr. kod opisa pripovjedačičina nesnalaženja pri obilasku džamije i turske kupelji.

Glavni je dojam površnost, jer autorica mnoge teme dotakne i brojne probleme otvori (povrijeđenost žena prisiljenih stupiti u dogovorene brakove, problemi državne represije i političkog nasilja, odnos tradicije i moderniteta, vjere i sekularizma, teškoće egzilantske prilagodbe novoj sredini, iskorijenjenost i identitetna rascijepljenost emigranata), ali nijednom od tih tema ona se ozbiljno ne pozabavi i sve ostaje spomenuto najčešće tek jednom rečenicom. Umjesto dubljega zadiranja u problematiku poseže za mistificiranjem pa se čitatelj često spotiče o kičaste iskaze, poput rečenice „osjetila je da u njoj postoji nešto jako staro što se ponovo rađa“. I problem junakinjine bolesti autorica mistificira ostavljajući nejasnim radi li se o stvarnim zdravstvenim problemima ili je bolest uzeta kao metafora, simbol junakinjine inertnosti i nepoduzetnosti. Iskazi naratorice u Ich-formi puni su proturječnosti, a pripovjedačica se i ne trudi razjasniti vlastiti stav (opisi njezinih podijeljenih osjećaja pri pogledu na žene u burkama i iskustava u turskoj kupelji). Čak i problem fluidnosti vlastitog identiteta, što ju je i potaknulo na putovanje u Turskoj, ostaje neobrađen.

Zbunjuje i autoričina nedosljednost u korištenju pojedinih postupaka (npr. naratoričino konfabuliranje razgovora s mrtvom majkom), što rabi nesustavno, kao da ni sama nije sigurna u svrsishodnost takva izbora. A svi likovi, djed pogotovo, a čak i sama pripovjedačica ostaju na razini skice, pa se čini da svi ljudi u romanu postoje samo kao utjelovljenje nekog simbola (egzilanta, teško bolesne osobe, žrtve političkoga progona) i ne uspijevaju zaživjeti kao osobnosti. Zaključno poglavlje, kojim se nastoji zaokružiti narativ svojevrsnim vraćanjem na početak obiluje dozama kičaste sentimentalnosti i patetike.

Sve što je mogla reći o brojnim temama koje je samo natuknula ostalo je zaključano, a Ključ  Tatiane Salem Levy nijednu bravu (ni metaforički, ali ni doslovno u fabuli) ne otvara. Ostaje dojam da je, potaknuta životnim iskustvima članova obitelji, ciljano zajahala planetarno popularan i s razlogom aktualan, zanimljiv val emigrantske/egzilantske književnosti, što joj je čak i donijelo određen uspjeh (prijevodi i književne nagrade), iako je njezin roman jako daleko od vrhunaca književnosti posvećenih problematici emigracije i egzila.