Povratak osobnim korijenima

Danski filmaš Thomas Vinterberg još je najpoznatiji, a možda i najvažniji kao suutemeljitelj umjetničkog pokreta Dogme 95, čije je postulate objeručke prihvatio u svom drugom dugometražnom kinofilmu Proslava, ujedno prvom službenom Dogme-filmu realiziranu 1998. U tom je djelu kreirao intrigantnu i provokativnu priču o raskošnoj hotelskoj proslavi 60. rođendana strogog patrijarha i biznismena kojeg tijekom večeri sin optuži za seksualno zlostavljanje njega i njegove sestre, koja je nedavno počinila samoubojstvo. Dok se u svom dugometražnom prvijencu, kod nas nedistribuiranoj humornoj krimi-drami Najveći junaci, u storiji o dvojici pljačkaša banaka kojima društvo u bijegu pravi kći tinejdžerica jednog od njih, izrazitije oslanjao na žanrovske odrednice, Vinterberg je u Proslavi definirao svoje dominantne tematske preokupacije te stilsko-izvedbene odrednice. Ono što Vinterberga ponajviše zanima jest elaboriranje života u službenoj i neslužbenoj obitelji odnosno manje ili više obiteljskoj zajednici, intenzitet i složenost međuljudskih odnosa u njoj, lomovi koji se pogonjeni osjećajima, strastima i nagonima javljaju u relacijama među obrazovanim i civiliziranim ljudima iz visoke ili više srednje klase te traume i drame koje iz narušenih odnosa izrastaju. Vinterberg je veći dio djetinjstva proživio u komuni, to razdoblje naziva intenzivnim te istodobno emotivnim i konfuznim, i ono je na njega očito ostavilo snažan trag, možda ga i presudno obilježilo te moguće prouzročilo određene traume kojih se oslobađa odnosno pokušava osloboditi kroz filmove.

U ukratko opisanu tematskom i izvedbenom kontekstu drama Komuna, za izvrsnu ulogu u kojoj je Trine Dyrholm (U boljem svijetu, Sve što trebaš je ljubav) nagrađena Srebrnim medvjedom i nominirana za Europsku filmsku nagradu, nadovezuje se na humornu romantičnu dramu Zajedno Lukasa Moodyssona, Idiote Larsa Von Triera, Ledenu oluju Anga Leeja te donekle na Proslavu. Priča dijelom temeljena na istinitim zbivanjima iz Vinterbergova djetinjstva smještena je u Kopenhagen 70-ih, u vrijeme sveopćih pa i seksualnih sloboda, a protagonisti su supružnici Erik i Anna koje tumače Ulrich Thomsen i Trine Dyrholm. On je uspješan arhitekt, a ona voditeljica televizijskih vijesti, roditelji su pomalo šutljive i senzibilne tinejdžerice Freje, a isprva ih zatječemo u idiličnim odnosima za koje slutimo da neće potrajati. Kad Erik od pokojnog oca naslijedi veliku kuću, on i Anna zaključe da si ne mogu priuštiti samostalan život u njoj te kao sustanare pozovu neke prijatelje, ali i nepoznate ljude. Među njima je i par s teško bolesnim djetetom, nezaposleni arapski imigrant te dvoje osamljenih sredovječnih ljudi koji će nakon nekog vremena započeti vezu. U suradnji sa suscenaristom Tobiasom Lindholmom Vinterberg se potpuno usredotočuje na Erika, Annu i Freju, a ostale likove ostavlja na razinama skica, klišeja te za zaokruživanje dramske slike nužnih dodataka i privjesaka. To je prilična šteta i najveći nedostatak filma, jer je barem segment o roditeljima s bolesnim devetogodišnjim dječakom koji će u završnici preminuti te naglasiti melodramsku komponentu djela prilično zanimljiv i zaslužuje detaljniju razradu.

Zajednički život u neformalnoj proširenoj obitelji isprva se čini vrlo skladnim, iako neki od stanara ne mogu financijski pridonositi zajednici, hipijevski duh i svjetonazor zamjetni su premda zbog obrazovanosti protagonista te njihovoj pripadnosti višoj srednjoj klasi donekle zatomljeni i podigrani, a osobne se ambicije i afiniteti uglavnom uspješno prilagođavaju kolektivu. Tako je sve dok Erik ne započne vezu sa svojom znatno mlađom studenticom Emmom, koja će se naposljetku također doseliti u kuću. Vrijeme je formalno slobodne ljubavi i neobveznog seksa, koji su uglavnom deklarativni, ali ne i stvarni, pa se ispočetka čini da će se Erik i Anna moći stoički nositi s novom situacijom. No ubrzo će oboje početi pucati, najprije Erik, koji u jednom trenutku zatraži da svi sustanari napuste kuću, a onda i Anna, koja usred televizijskog nastupa doživi živčani slom koji dovede do njezine suspenzije. Tada postaje jasno da je jedna strana osuđena na poraz, a gledatelj ispravno sluti da je to krhkija, fragilnija i u cjelini ipak submisivna Anna.

Seksualnost, pa i ona devijantna, čest je i vrlo važan motiv u Vinterbergovim djelima, od optužbe za seksualno zlostavljanje u krugu obitelji u Proslavi, preko neutemeljene optužbe za pedofiliju u Lovu do preljuba i raspada obitelji s jedne te suptilno predočena buđenja seksualnosti kod povučene tinejdžerice Freje s druge strane u Komuni. Dok se brak njezinih roditelja raspada, Freja kroz prvu ljubav otkriva seksualnost i ulazi u svijet odraslih, time se mijenja kao osoba, stječući samosvijest i određenu neovisnost te se u završnici pokazuje i zrelijom od roditelja. Sa svojim čestim suradnikom Tobiasom Lindholmom (Rat) Vinterberg polagano i nenametljivo kreira intrigantnu dramsku situaciju nelagode i dramske napetosti, s fokusom na stanja i duševne mijene dominantno Anne i Erika, ali i Freje. Imponiraju krupni planovi vrlo izražajna lica Trine Dyrholm, koja sjajno dočarava Annine emotivne mijene, vrlo dobar je i Ulrich Thomsen kao Erik, a debitantica Martha Sofie Wallstrøm Hansen u ulozi Freje osvaja mirnoćom i naslućivanom čvrstinom. U cjelini, Komuna je derivativan film koji ne donosi mnogo novog i u kojem se Vinterberg kreće utrtim stazama, koji je i zbog toga osjetno slabiji od autorova prethodnog ostvarenja Lov, no koji je unatoč tomu dovoljno zanimljiv i intrigantan.