Palača Matice hrvatske

Palača Matice hrvatske dvokatna je ugaona zgrada s dvama dvokrakim stubištima, smještena na Strossmayerovu trgu i u Matičinoj ulici u Zagrebu. Prema izvornim nacrtima, tlocrtno je organizirana u obliku slova L, s dvama uličnim krilima. Zapadno, najduže krilo (43 × 14,5 m) s deset prozorskih osi otvoreno je prema velikom prostoru Strossmayerova trga i prema palači Kemijskoga laboratorija (danas Knjižnica HAZU). Sjeverno krilo (23 × 14,5 m), zajedno s pročeljem dvorišnoga krila (9 × 19 m) nadograđena na mjestu nekadašnje Glazbene vojarne (smještene na uglu Matičine i Petrinjske ulice), okrenuto je prema Matičinoj ulici. Zapadnim i sjevernim pročeljem, ukupne dužine 75 m, dominiraju tri plitka bočna rizalita koji završavaju karakterističnim mansardnim krovištima, a kao središnja točka obaju uličnih pročelja istaknut je ugaoni rizalit s kupolastim krovom na vrhu. Matičinu je kuću 1886/87. kao najamnu stambenu zgradu u neorenesansnome stilu projektirao i izveo arhitekt i graditelj Ferdinand Kondrat. Današnji oblik zgrade definiran je dogradnjom zapadnoga krila 1891/92, također prema Kondratovim nacrtima, te dogradnjom sjevernog i dvorišnoga krila 1921. prema nacrtima zagrebačkoga graditelja Stjepana Uršića. Dok je Kondrat zgradu projektirao isključivo kao stambeni objekt, Uršić je krilo u Matičinoj, u širini dvije prozorske osi, projektirao kao stambeno-poslovni prostor s dućanskim i uredskim prostorijama u prizemlju i mezaninu te sa stanovima na obama katovima.

Kostrenčićev prijedlog gradnje

Ideju o izgradnji Matičine kuće radi bržeg i jačeg razvoja društva iznio je pred upravu Matice hrvatske njezin dugogodišnji tajnik i blagajnik Ivan Kostrenčić u listopadu 1882. Njegovi prijedlozi predviđali su postupnu izgradnju zgrade, u kojoj bi se osim Matičinih prostorija nalazili i stanovi za iznajmljivanje te prostorije književnoga kluba u kojem bi hrvatski književnici – autori, suradnici i članovi Matice hrvatske – držali svoja sijela. Postupnu izgradnju kuće opravdavao je Kostrenčić modelom financiranja gradnje isključivo onim sredstvima što ih je osigurala tadašnja uprava na čelu s predsjednikom Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim (izabrana na Glavnoj skupštini 1877), modela koji je po svaku cijenu nastojao izbjeći posezanje za glavnicom od 32.000 forinti, koliko je reformirana Matica naslijedila od Matice ilirske 1874.

Već iduće godine dobila je Matica ponudu društava Hrvatski sokol i Kolo za zajedničku gradnju Narodnoga doma, gdje bi Matica svojim sredstvima izgradila jedno krilo zgrade. Čini se da su Matičini zahtjevni uvjeti – da MH gradilište dobije besplatno od Grada, da Matičina zgrada bude potpuno samostalna od ostalih društava, da dohodak Matičine kuće odgovara dohotku glavnice koju bi MH uložila u gradnju te da se osigura dovoljan broj potpisa uglednih ljudi kojim bi se zatražila sigurnost i trajnost „obstanka jedne čitaonice u ‘Matičinoj’ kući“ za potrebe navedenih društava – s jedne strane pokolebali ponuditelje, a s druge strane i samu Matičinu upravu, koja je naposljetku odbila prijedlog, pa su Hrvatski sokol i Kolo prema projektu Aleksandra Seća i Ferde Kondrata sami podigli društvenu zgradu na današnjemu Trgu maršala Tita (dijelom prostorija te zgrade služi se danas Akademija dramskih umjetnosti).

Početkom 1886. nakon upornih Kostrenčićevih zahtjeva da uprava pokrene postupak izglasavanja gradnje, utemeljena je interna građevinska komisija (građevni pododbor), koja je na temelju Kostrenčićevih prvobitnih prijedloga o gradnji studiozno razmotrila potrebu, isplativost i svrhu izgradnje Matičine kuće, zaključivši kako je gradnja kuće strateški potez kojim se osigurava Matičin opstanak. Za potrebe komisije doradio je Kostrenčić prijašnje prijedloge izgradnje, priredivši „opću osnovu“ i zaključke o gradnji Matičine kuće. Svrha je gradnje: 1. da se osigura Matičina glavnica „koristonosnim ulaganjem“ u nekretninu; 2. da se društveno poslovanje ustali zbog razgranata književnog i gospodarskog rada po strogo poslovnim načelima (kad bi se na jednome mjestu ti poslovi okupili, mislio je Kostrenčić, moglo bi se „i samo družtvo u svom poslovanju konsolidovati i biti će tad i moguće, da se u upravu ‘Matice’ uvede njeki kontinuitet, koji neće moći biti poremećen ma bilo mu drago kakvom promjenom u upravi ‘Matice’“); 3. zbog književnog udruživanja i podizanja društvenog ugleda u interesu je i Matice i općega književnog napretka da „književni ljudi imaju svoj krov, gdje da se sakupljaju i medjusobno obće, jer od tog obćenja smije se očekivati i mnoga zrela misao i koristan čin za našu knjigu u obće, a i napose olakoćenje u književnom nastojanju i radu same ‘Matice’“.

Kostrenčić je ponudio i razrađeni model financiranja i nadzora gradnje te rentabilnosti izgrađene „kuće“: 1. zgradu treba sagraditi isključivo onim sredstvima koja je upravljajući odbor sam osigurao, što književnim radom što od prinosa članova (na taj se korak Matičina uprava trebala odlučiti kako bi konzervativnijim i prema upravi nepovjerljivim delegatima na Izvanrednoj skupštini pokazala ‒ Smičiklasovim riječima ‒ snagu „gospodarske privrede preporodjene Matice Hrvatske“. Tadašnjoj je upravi, naime, preuzimanje vlasti u Matici 1877. ostalo u gorkoj uspomeni zbog velikih otpora i negodovanja „iliraca“, posebice Ante Mažuranića, koji je smatrao da se reformiranoj upravi MH ne smije prepustiti briga nad imetkom što ga je osigurala uprava Matice ilirske; 2. budući da se za gradnju dvokatne kuće ne smije odjednom izdvojiti cjelokupna glavnica MH, koja je početkom 1886. iznosila 80.000 forinti u gotovu novcu i budući da je Matičina uprava u tu glavnicu uložila 47.000 forinti, odlučeno je da se u gradnju kuće u prvi mah uloži 50.000 forinti, a 20.000 prepusti „kasnijemu vremenu“, kad se Matičina kuća bude nadograđivala. Zato će se u početku izgraditi samo 2/3 zgrade; 3. kuća se mora podići „na dobrom, od svih strana pristupnom mjestu“, mora biti „liepo i solidno sazidana, al bez luksusa i u nj uloženi novac mora da nosi obične kamate, koje sada nose ‘Matici’ državni papiri, a mogući višak od toga se ima upotrebiti za amortizaciju uložene gradjevne glavnice“. Osim toga, dio kuće treba služiti književnim potrebama i to „ponajprije svrsi Matice i po mogućnosti njoj srodnim književnim svrham, nu tako da i ovaj dio bude nosio običnu stanbinu [tj. stanarinu, op. a.]“. No i taj se dio kuće mora sagraditi tako „da se uvijek za stanove upotrijebiti može“; 4) gradilište mora biti dovoljno veliko da se na njemu osim Matičine kuće u slučaju potrebe može podignuti i „družtvena tiskara, knjigovežnica i u obće potrebno koje skladište“; 5. za građevni fond mogu se po potrebi upotrijebiti i sredstva iz Matičinih zaklada (Draškovićeva i Koturova) kojima će se u slučaju uporabe osigurati petpostotni godišnji dohodak; 6) računi za gradnju kuće nakon zaključenja moraju se položiti Glavnoj skupštini i njezinu revizionalnom odboru.

Prema zaključcima komisije, Izvanredna glavna skupština Matice hrvatske sa 35 glasova u korist i s jednim glasom protiv odobrila je 2. svibnja 1886. gradnju najamne stambene zgrade na darovanu gradskom zemljištu uz uvjet da zgrada mora poslužiti „književnom udruživanju“, a da donosi pritom dobre prihode od stanarine.

Vodeći zagrebački arhitekt

Za projektanta i graditelja palače imenovala je Matičina uprava Ferdu Kondrata, opravdavajući njegov izbor višestrukim motivima: 1. među vodećim zagrebačkim graditeljima onoga vremena njegove su usluge bile najpovoljnije, tim prije jer je na račun angažmana nudio popust na građevni materijal i željeznu robu bečke tvornice Wagner, kojoj je bio zastupnikom s vlastitom trgovinom; 2. izgradio je tada najljepšu zgradu u Zagrebu ‒ palaču Dragutina Vranyczányja na Zrinskome trgu (1878–1879, danas Arheološki muzej) i niz drugih reprezentativnih zgrada, među njima i već spomenutu zgradu Hrvatskoga sokola na Trgu maršala Tita; 3. predsjedavao je Klubom inžinira i arhitekta, prve i najvažnije strukovne organizacije hrvatskih arhitekata i graditelja, zbog čega je bio posebno na cijeni kao stručnjak.

Kondrat je dakle, prema napucima Matičine uprave, morao projektirati funkcionalnu stambenu najamnu zgradu izgrađenu od kvalitetnih i trajnih materijala, „bez luksusa“, ali oku dovoljno ugodnu da bude „dostojna društvena ugleda“. Budući da se gradnja Matičine kuće podudarila s gradnjom susjedne kuće, raskošne stambene palače Mirka pl. Halpera na Strossmayerovu trgu br. 3, koju je prema nacrtima Hönigsberga i Deutscha gradio Janko Jambrišak, nastojao je Kondrat Matičinu kuću arhitektonski i dekorativno oblikovati što je više moguće u skladu s reprezentativnom Halperovom palačom. Tako je Kondrat zamislio ‒ prema sugestijama stručnih vještaka nacrta Matičine zgrade, Ruperta Melkusa i Josipa Vancaša ‒ da se Matičina kuća „spoji u jednoj façadi i sa budućom susjednom kućom“ kako bi se naglasio dojam cjeline „pošto bi tad impozantna zgrada stajala na Zrinjskom trgu“. Budući da Gradsko zastupstvo nije odobrilo takvu zamisao, Kondrat je ideju povezanosti i cjeline između dviju zgrada ostvario isticanjem drugih arhitektonskih elemenata, poput ugaonoga rizalita s kupolom kojem ugao u tlocrtu ima oblik polovine šesterokuta (kod Halperove palače ugaoni rizalit ima oblik polovine kruga). Kako su obje zgrade zamišljene i izvedene prema uzorima visokoga historicizma koje zagrebačka arhitektura toga doba nije posve poznavala, čini se da je Kondrat reprezentativnost Matičine palače nastojao ostvariti tada najsuvremenijim arhitektonskim rješenjima, sagledavajući tadašnju urbanističko-arhitektonsku prazninu istočne strane Akademičkoga trga kao jedinstvenu cjelinu. Ta cjelina ubrzo je arhitektonski i ostvarena gradnjama dviju reprezentativnih zgrada u produžetku Strossmayerova trga prema jugu, Spitzerove palače (Hönigsberg i Deutsch, 1892/93) i Amruševe kuće (M. Pilar, 1892), koje su izgrađene na zapuštenom i vlažnom zemljištu uz tada već nadograđeno zapadno krilo Matičine palače.

Pri izboru gradilišta Matičina je uprava osim tajniku Kostrenčiću i arhitektu Kondratu veliko povjerenje ukazala i svojem odborniku, gradskom vijećniku i zamjeniku gradonačelnika Gjuri Deželiću, osobi iznimno upućenoj u urbanističke i arhitektonske planove izgradnje Zagreba jer je godinama u Gradskom poglavarstvu određivao strategiju „poljepšavanja“ Zagreba. Deželić je dobro poznavao slobodna gradska gradilišta, preporučivši ono na Akademičkom trgu, u čijoj je blizini Grad namjeravao izgraditi Glavni željeznički kolodvor.

Tijekom ljeta 1886. otpočeo je Kondrat s kopanjem i polaganjem temelja. Gradnja je tekla bez većih problema i već nakon godinu dana raspisana je licitacija za unutarnje radove na koju su se prijavili ponajbolji zagrebački obrtnici (graditelj Franjo Klein ml., stolar Antun Kontak, bravar Gjuro Hammel, krovar Hinko Bauer, limar Aleksandar Maruzzi, slikar Eduard Hasse, soboslikar Dragutin Uhrl, staklar Antun Gnezda, pećari Josip Hochstädler i Dragutin Kepert, parketarnica Pongratz). S njima su ubrzo potpisani ugovor , a već u rujnu primila je zgrada prve stanare: vijećnika Banskoga stola Ivana Albrechta, veletrgovca Žigu Krautha, političara i pravnika Hinka Hinkovića te sveučilišnog profesora i Matičina odbornika Franju Markovića. Prema nalogu uprave u stan u prizemlju uselio se i tajnik Kostrenčić s obitelji (radnu atmosferu što je tada vladala u Matičinoj upravi i u novoj zgradi slikovito je opisao Kostrenčićev sin Marko u prilozima za biografiju Tade Smičiklasa).

Politika štednje

Nakon useljenja prvih stanara sastavljen je izvještaj o troškovima gradnje. Zahvaljujući Kostrenčićevu budnom nadzoru nad gradnjom i politici štedljivosti, ustanovljeno je kako je potrošeno ukupno 52.545 forinti, odnosno tek osamdeset više nego što je predviđeno građevnim proračunom! Građevna svota isplaćena je od unovčenih državnih papira (tj. prinosa Matičinih članova kojima je MH u deset godina podarila osamdeset knjiga u više od 350.000 otisaka i uz trošak od 170.000 forinti), od povraćenih glavnica privatnih dužnika, od glavnične gotovine (ukupno 47.197 forinti) te od dotacija novčarskih zavoda namijenjenih gradnji kuće (700 forinti). Matičini su odbornici stoga zaključili da je izgradnja kuće – posvećene „hrvatskoj knjizi i duhu“ – bila pun pogodak, jer su prvi godišnji prihodi od stanarina (2900 forinti) iznosili osminu tadašnjega godišnjeg prihoda Matice hrvatske, odnosno gotovo čitavu svotu namijenjenu za isplatu autorskih honorara.

Iako brzo i uspješno izvedena, s dobrim pokazateljima rentabilnosti, gradnja Matičine kuće tijekom idućih godina ponešto je izgubila na slavi zbog neuspjela pokušaja projekta „književnog udruživanja“ koji je u Matičinoj zgradi trebao zaživjeti u obliku Književnoga hrvatskog kluba, a što su Matičini odbornici smatrali jednim od glavnih argumenata u prilog izgradnji Matičine kuće. Naime, budući da je književno udruživanje prema Matičinim Pravilima iz 1874. postalo sastavnim dijelom njezina rada, Matičina je uprava isticala mogućnost da književnici u njezinim prostorijama napokon dobiju „svoj krov, gdje da se sakupljaju, medjusobno obće, jer od tog obćenja smije se očekivati mnoga zrela misao i čini za našu knjigu u obće i napose veliko olahkoćenje i u ‘Matičinoga’ književnoga rada“ (I. Kostrenčić). Prvotna Kostrenčićeva ideja književnog okupljanja u obliku „sijela“ Matičinih članova evoluirala je tijekom gradnje Matičine palače u ideju okupljanja svih književnih i stručnih društava bez vlastita doma koji bi, „uzev u ‘Matičinoj’ kući zajedničke prostorije gdje bi se sastajali, čitali novine i u ugodnoj i koristnoj zabavi vrieme osladjivali“, omogućili svojim odborima i članovima da se združe u „jednu zadružnu zajednicu“, tzv. Književni hrvatski klub. Za ostvarenje toga cilja u sjevernome krilu zgrade, osim Matičinih prostorija, izgrađene su i male dvorane koje je Matičina uprava namjeravala iznajmiti tim „književnim i patriotičnim krugovima“, poput Pravničkoga, Liječničkoga, Šumarskoga, Inžinirskoga, Planinskoga i Prirodoslovnoga društva, a zamišljeno je da se Matičina velika dvorana (tzv. Vijećnica) koristi kao zajednička čitaonica u koju bi „ova društva svoje časopise snesla“, dok bi MH za svoje publikacije „dobila iz slavenskoga svijeta razne časopise“.

Književni klub

Uprava MH smatrala je da bi ta dvorana uz male prinose mogla postati „najznamenitija čitaonica u našem glavnom gradu“ (po uzoru na Čitaonicu ilirsku u kojoj je Matica osnovana), gdje bi se „moglo naći do stotine književnika, a ne manje od stotine časopisa, osobito slavenskih“ (T. Smičiklas). Radi toga nauma odaslala je Matičina građevinska komisija u studenome 1886. okružnicu kojom poziva spomenuta „razna književna i ovim srodna društva da stupe u njeku zajednicu s ‘Maticom’, uzev u ‘Matičinoj’ kući potrebni im družtveni stan“. Nažalost, sva su pozvana društva do 15. veljače 1887. otklonila Matičin poziv te je projekt književnog udruživanja u obliku Književnoga kluba propao. Da bi pred upravnim odborom koliko-toliko opravdala taj neuspjeh, građevna je komisija zaključila kako se pozvana društva nisu znala „orientirati“ zbog nedovršene zgrade i da „ova zajednica društava bez skupnoga sastajališta – dotično naumljenog literarnog kluba ne bi imala smisla“ te da se takav Klub bez pravila potvrđenih od Vlade ni ne smije sastajati, a budući da bi se s potvrdom pravila vjerojatno trebalo duže čekati, ostale bi društvene dvorane prazne što znači da taj „dio kuće ‘Matice’ za mnogo vremena ne bi nosio kamata“. Stoga je komisija naložila Kondratu da društvene dvorane preuredi u stanove, čime je gradnja Matičine kuće opterećena dodatnim, nepredviđenim troškovima. Ipak, preporučila je komisija neka se ne odustaje od projekta književnog udruživanja, predloživši da se Matičine prostorije nakon dovršetka kuće ponude na porabu rečenim društvima te da svaki Matičin odbornik „u svom krugu oko tog udruživanja nastoji“, pa čak i da tajnik izradi „pravila i pribere književne prijatelje oko sebe da se, što se tako dugo želi, i izvede“.

No ideja Književnoga kluba, bez obzira na deklarativnu potporu Matičine uprave, nije više imala stvarnih zagovornika među Matičinim članovima i skupštinarima, koji su 1892. projekt književnog udruživanja zamijenili osnivanjem Zaklade za potporu hrvatskih književnika i umjetnika i njihovih udovica i sirota. Kao svojevrsni spomen na ideju Književnoga kluba otvorit će Sveučilišni i Građanski pododbor Matice hrvatske 21. prosinca 1939. čitaonicu u Matičinoj kući u Zagrebu.

Premda je MH pod pojmom „književnog udruživanja“ isprva zamišljala proces okupljanja i združivanja širih slojeva hrvatske književne, znanstvene i umjetničke inteligencije vođene idejom narodne prosvjete i kulturnoga razvitka naroda, osnivanjem Zaklade za potporu hrvatskih književnika i umjetnika započele su konkretne Matičine akcije za osnivanje strukovne organizacije hrvatskih književnika, koje će kulminirati potkraj 19. stoljeća. Pod nazivom Književni hrvatski klub, odnosno Klub hrvatskih književnika, djelovat će od 1897. u okviru Društva hrvatskih umjetnika pod vodstvom Milivoja Dežmana neformalna udruga hrvatskih književnika koja će uz Maticu hrvatsku inicirati osnutak Društva hrvatskih književnika 1900.

 * * *

Gradnja Matičinim novcem

Palača Matice hrvatske izgrađena je 1886/87. prema projektu zagrebačkog arhitekta i građevinskog poduzetnika češkoga podrijetla Ferde Kondrata. Prema njegovu projektu izvedena je i dogradnja zapadnoga krila palače 1891/92. Današnji oblik palače definiran je dogradnjom sjevernoga krila s dvorišnim aneksom 1921. prema projektu zagrebačkoga graditelja Stjepana Uršića. Gradnju Matičine palače predložio je, osmislio i organizirao dugogodišnji Matičin tajnik i blagajnik Ivan Kostrenčić, osoba najupućenija u Matičine organizatorske, poslovne i financijske sposobnosti. Izgradnja Matičine kuće na darovanu gradskom zemljištu financirana je novcem što ga je Matičina „reformirana uprava“ stekla u prvih deset godina rada (1877–1886), zahvaljujući članskim prinosima, odnosno iznimno plodnoj i kvalitetnoj nakladničkoj produkciji. Izgradnja Matičine zgrade vremenski se poklapa s razvojem građanskoga sloja i građanske kulture u Hrvatskoj, razvojem i primjenom novih ekonomskih načela te premještanjem središnjih državnih, gospodarskih, kulturnih i znanstvenih institucija, kao i cjelokupna društvenoga života, s Gornjeg u Donji grad.

 * * *

Otimačina bez presedana

Među historicističkim zgradama izgrađenim potkraj 19. stoljeća na istočnim obodima Strossmayerova trga u Zagrebu, arhitektonskom, urbanističkom, a ponajviše kulturno-povijesnom vrijednošću ističe se neorenesansno zdanje Palače Matice hrvatske. Premda je riječ o zaštićenom kulturnom dobru kojemu je – prema stručnoj ocjeni konzervatora Gradskoga zavoda za zaštitu i obnovu spomenika kulture i prirode – „prostorna struktura“ sačuvana „cjelovito, jednako kao i vanjština“, tragovi i znakovi ruiniranja zgrade vidljivi su već pri površnu pregledu njezine vanjštine i unutrašnjosti. No prijeko potrebna obnova zgrade u skoroj budućnosti nije izgledna, jer je od siječnja 2015. zgrada prvi put u 130 godina organiziranog Matičina rada dobila novog, nezakonita „društvenog“ vlasnika, koji možda i ne zna što ima, ali dobro služi grupici umreženih pojedinaca kao sredstvo ostvarenja usko privatnih interesa preko institucije kolektivnoga vlasnika, a sve zahvaljujući zakonsko-pravnim presedanima i apsurdima o kojima se na stranicama Vijenca već pisalo.