Osman ponovljen

Novo izdanje Gundulićeva Osmana, uz Marulićevu Juditu najvažnijega epa starije hrvatske književnosti, što ga Matica hrvatska priprema povodom 175. godišnjice osnutka, prigodna je gesta kojom ta najstarija hrvatska institucija podsjeća na svoje početke.

To izdanje simbolično upućuje na dugu izdavačku tradiciju, odnosno na nakladništvo kao najvažniji i najvidljiviji oblik njezina rada. Od samoga početka naime Matici je najprečom zadaćom bila briga za tiskanje i promicanje knjiga na narodnom jeziku. I upravo je takvim djelovanjem presudno obilježila hrvatsko društvo proteklih 175 godina. Svojim izdanjima ona je uvelike sudjelovala u stvaranju modernoga hrvatskog društva i u oblikovanju nacionalnoga identiteta. U krajnjem slučaju, Matica je jedini izdavač koji, katkada u boljim, katkada u lošijim vremenima, a potonjih je tijekom njezine povijesti bilo mnogo više, kontinuirano djeluje od sredine 19. stoljeća. Već i letimičan pogled u bibliografiju njezinih izdanja (a gruba računica kaže da je od početaka do ranih 90-ih godina 20. stoljeća prosječno svaka dva tjedna objavljena po jedna knjiga) pokazuje da je Matičina nakladnička djelatnost neobično razvedena te da je, nakon prvih desetljeća uhodavanja, u posljednjoj četvrti 19. stoljeća uhvatila solidan izdavački tempo, pokrivajući različita područja, teme i žanrove. Promovirala je ona domaće autore, suvremene i stare, hrvatsku je kulturu obogaćivala prijevodima iz grčke i rimske književnosti, kao i klasicima i suvremenicima iz germanskih i romanskih književnosti, a poseban je afinitet pokazivala prema slavenskim literaturama. Vrlo je rano počela voditi i brigu oko prijevodne literature za djecu. Skrbila se i za znanstvenu knjigu, kako humanističku tako i iz drugih područja, pa vjerojatno nema ni jedne struke koja ne bi bila zastupljena s barem nekoliko važnijih naslova. Svakako treba naglasiti da je vodila računa o različitoj publici, od obrazovane do posve neuke, na što upućuje i raspon njezinih knjiga koji se kreće od vrlo zahtjevnih do pučke poučne literature.

Oduševljenje epom

Na početku toga dugog i plodnog izdavačkoga puta stoji, nikako ne slučajno, Gundulićev Osman, koji je, nakon nestrpljiva iščekivanja, s malim zakašnjenjem u odnosu na planiran datum, objavljen 1844. godine. Ostavimo li po strani organizacijske, financijske i ine poteškoće, taj je pothvat bio posebno složen i zbog toga što ep nije bio tiskan za autorova života, nego je sve do novijega vremena – točnije, do 1826. – kolao isključivo u rukopisima, kao i zato što nije bio cjelovit. Gundulić ga je naime pisao posljednjih petnaestak godina svoga života. Isprva je on, kako je posvjedočio u posveti knjižice Pjesni pokorne kralja Davida (Rim 1621), kanio prepjevati tada vrlo popularan Tassov Oslobođeni Jeruzalem i posvetiti ga poljskome kralju Sigismundu III, koji se istaknuo u borbama protiv Osmanlija. No Bitka kod Hotina 1621, u kojoj su Poljaci, predvođeni mladim poljskim kraljevićem Vladislavom, pobijedili Osmanlije, na čelu s još gotovo djetetom, Osmanom II, te svrgnuće i smrt mladoga sultana sljedeće godine u Carigradu, ponukali su ga da napiše vlastiti ep, koji, doduše, u načelu nasljeduje Tassa, ali dijelom od uzora i odstupa. Premda se godinama bavio svojim najvažnijim djelom, Osmana Gundulić, po svemu sudeći, nije nikada dovršio. Od zamišljenih 20 pjevanja napisano je naime 18. Nedostaju dva središnja pjevanja (po najstarijem rukopisu 13. i 14, po mlađima 14. i 15. pjevanje).

Premda su mnogi željeli vjerovati da su ta dva pjevanja izgubljena ili uništena, argumenti u prilog pretpostavci da ep nije dovršen mogu se izvući iz samoga Osmana: u prvih dvanaest pjevanja, u kojima se pripovijeda o Osmanovim nastojanjima da sanira posljedice izgubljene bitke i da sredi stanje u vojsci (a usto se triput u opsežnijim pripovjednim digresijama evocira sama bitka), otvara se nekoliko fabularnih linija, u sklopu kojih se uz povijesne i pseudopovijesne likove veže niz romantičnih likova i epizoda, koje se nisu mogle razriješiti u skladu s logikom povijesnih zbivanja u Carigradu i padom mladoga sultana, na što je usredotočeno posljednjih pet pjevanja. Više važnih likova iz prvoga dijela (Ali-paša, Kazlar-aga, Sunčanica, Krunoslava, Korevski, Sokolica) jednostavno „ispada“ i nestaje, i to jednostavno zato što su, barem neki od njih, u prvome dijelu profilirani tako da bi mogli promijeniti tijek zbivanja i utjecati na puč u Carigradu, u kojem je Osman svrgnut s vlasti i ubijen. Nedovršenost fabularnih linija i nestanak važnih likova, odnosno „rupa“ u Osmanu, ipak nisu omeli dubrovačke čitatelje da ep koji je govorio o suvremenim, za Dubrovnik uvijek važnim zbivanjima u osmanskoj prijestolnici i na kršćansko-turskom bojištu, prihvate s oduševljenjem. Usprkos necjelovitosti i slabostima na razini fabule, plijenio je on čitateljsku pažnju ne samo zanimljivom suvremenom političkom tematikom (a bilo je posve neobično za ep uzimati suvremene, aktualne događaje) i romantičnim epizodama nego i misaonim uvidima univerzalna značaja.

Putovi rukopisa

Kako je već istaknuto, ep se do 19. stoljeća čitao isključivo u rukopisima, odnosno u prijepisima. Poput mnogih drugih, danas kanonskih dubrovačkih djela, ni Osman naime nije bio tiskan. No ta činjenica, kao ni u slučaju mnogih drugih djela stare dubrovačke književnosti koja su danas reprezentativni tekstovi hrvatskoga književnog kanona, nije u doba njihova nastanka bila prepreka recepciji. Dubrovčani su naime bili navikli na rukopisnu transmisiju. U Gradu nije bilo tiskare, pa je, da bi se djelo objavilo, trebalo potegnuti do talijanskih gradova, Venecije, Rima, Ancone, što je bilo i skupo i zahtjevno. A s obzirom na to da su dubrovačko društvo, pa onda i književno „tržište“, bili minijaturni, veći se dio dubrovačkih potreba za domaćom „lijepom“ knjigom mogao namiriti prepisivanjem.

Premda se u književnoj historiografiji još od 19. stoljeća zdvajalo zbog činjenice da je veći dio dubrovačke književnosti, pa tako i Osman, ostao netiskan, to nije spriječilo njegovu ranu „kanonizaciju“. Usprkos rukopisnoj transmisiji, koju su književni historiografi redovito komentirali kao anakronizam, Gundulićev se ep nametnuo kao mjerodavan i smjerodavan, pa je utjecao i na mnoge mlađe dubrovačke pjesnike, među kojima su Junije Palmotić, Vladislav Menčetić, Jaketa Palmotić Dionorić, Petar Bogašinović, Lukrecija Bogašinović i dr. Za razliku od nekih drugih djela staroga Dubrovnika koja su danas dijelom kanona, a koja se u svoje vrijeme nisu mnogo čitala ni u Dubrovniku, a nekmoli izvan njegovih granica (takvu je sudbinu imao primjerice Držićev Dundo Maroje), Osman je, kako je zapisao Francesco Maria Appendini u drugome svesku svoje knjige Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de Ragusei (Dubrovnik 1803), bio poznat i izvan granica male Republike. Premda svoju tvrdnju nije potvrdio konkretnim navodima, zabilježio je taj Talijan, zaljubljenik u narodni jezik, da Osman „već jedno i pol stoljeće kruži neobjavljen po dalmatinskim kulturnim gradovima, a u ovo novije vrijeme poneki je primjerak prodro čak u neke sjeverne gradove, gdje mu se silno dive“. I doista, recepcija rukopisnoga Osmana i izvan Dubrovnika može se pratiti od druge polovice 17. stoljeća pa sve do u 19. stoljeće. Čitali su ga primjerice Splićani Jerolim Kavanjin (1641–1714) i Ivan Dražić (1655–1739), o njemu se pohvalno izrazio Sinjanin Ivan Lovrić (1754–1777), u Slavoniji ga je poznavao i nasljedovao Joso Krmpotić (oko 1750–1797), a u Zagrebu su prijepise posjedovali Baltazar Adam Krčelić (1715–1778) i Adam Alojzije Baričević (1756–1806).

Osman se dakle učestalo i kontinuirano prepisivao. Danas, doduše, nije poznato što se dogodilo s autografom: zna se tek da ga je sa sobom iz Dubrovnika ponio pjesnikov sin Frano, koji je službovao u austrijskoj vojsci; brat Šiško, koji je ostao u Dubrovniku, pismom je Frana zamolio da mu ga pošalje, što je ovaj i učinio, no rukopisu se izgubio trag. Najstariji sačuvani prijepis epa načinio je, boraveći prvo u Biskaji, a potom u Beču, Nikola Ohmučević. No prema riječima Milana Rešetara, taj prijepis, kao ni ostala četiri prijepisa iz 17. stoljeća, nije nastao prema autografu. Do novijega je vremena sačuvano i više desetaka prijepisa iz 18. i 19. stoljeća (možda i sedamdesetak, o čemu je opširno pisao Đ. Körbler 1919, priređujući drugo, promijenjeno izdanje Gundulićevih djela u ediciji Stari pisci hrvatski tadašnjeg JAZU-a).

Kada je u Dubrovniku 1783. konačno otvorena tiskara, postojao je plan da se tiskaju djela starih dubrovačkih pjesnika, a među njima i Osman, no to se nije dogodilo još više od četiri desetljeća. Potkraj 18. stoljeća za tisak ga je, uspoređujući rukopise, sastavljajući komentare, rječnik i kratak sadržaj svakog pjevanja, počeo priređivati malobraćanin Ivan Luka (Džanluka) Volantić (1749–1808), zasigurno najvažniji priređivač do danas, no u tome ga je prekinula smrt. Njegove je bilješke preuzeo malobraćanin fra Ambroz Marković (1775–1834), a pjevanja koja su nedostajala ispjevao je Pjerko Sorkočević (1749–1828), i tako je, 188 godina nakon pjesnikove smrti, u tiskari Antuna Martecchinija, 1826. objavljeno prvo cjelovito izdanje Osmana. Izašlo je ono u tri sveska, s predgovorom u prvome svesku te s rječnikom i sadržajem svakoga pjevanja. Njemu je prethodio pokušaj Luka Stullija (1772–1828) da ep tiska privatnom prešom, no uspio je otisnuti samo prvih pet pjevanja. A onda je uslijedilo nekoliko izdanja: godinu dana nakon Martecchinijeva izdanja kod istoga tiskara objavljen je talijanski prijevod epa (prevoditelj je bio Nikola Jakšić), a iste godine u Budimu izlazi Osman na ćirilici, u knjizi Razna djela Jevte Popovića, zajedno sa spjevom Milošijada. Godine 1838. Petar Martecchini tiskao je novi talijanski prijevod epa (Marc-Antonio Vidović).

Prije nego što se pojavilo prvo izdanje, kajkavac Antun Mihanović je, znajući iz Appendinijeve knjige da je Volantić kanio, ali nije uspio u Dubrovniku tiskati Gundulićev ep, u nekom antikvarijatu u Veneciji naišao na jedan rukopis Osmana, kupio ga i, hoteći ga objaviti, u Padovi 1818. tiskao poziv „znanostih i narodnoga jezika prijeteljom“ da se u tu svrhu prikupe sredstva. U tome nije uspio jer, kako je četvrt stoljeća poslije komentirao Vjekoslav Babukić, „[u] preduboku snu ležaše uboga domovina. Izabrani sveštenik vile slovinske podigo je bio glas u doba gluho!“

Gundulić u Zagrebu

Dvadeset godina poslije Mihanovićeva poziva – 1838 – u Zagrebu je upriličeno obilježavanje 200. obljetnice bardove smrti, sa svečanom misom zadušnicom, izvedbom Mozartova Rekvijema i prigodnim govorima, a cijelu proslavu u nekoliko nastavaka pratili su prigodni prilozi u Danici. Oslanjajući se dijelom na predgovor iz dubrovačkoga izdanja, Dimitrija Demeter objavio je tako 15. prosinca 1838. emfatičan sastav o dubrovačkome pjesniku, „koi jasnimi svojega visokoga duha zrakami ime roda ilirskoga prosveti i slavu njegovu sladkoglasnom svojom trubljom do najdalečiih pokrajinah razširi“. Premda bi se po navedenim riječima moglo zaključiti da je Gundulić tada već bio notornom činjenicom hrvatske kulture, iz komentara uz kratak životopis dubrovačkoga pjesnika što ga Demeter prilaže jasno je da i tu kulturu i toga klasika tek treba uspostaviti, jer, kako ilirac kaže, „neće mnogo naših čitateljah biti, koji su u prilici bili o njemu izvan imena išta više čuti, budući da je veoma trudno do njegovih dělah doprěti, koja su jošte k tomu u směšanom, na polu italianskom pravopisu složena, koi je u većoj strani naše domovine sasvim nepoznat, i najvažnii uzrok svedjer bio, zašto su dubrovačke knjige izvan Dalmacie sasvim malo poznate, premda čine najjasnii ures našega knjižestva.“

Da bi taj ures, odnosno „vile slovinske umna diela“ (Babukić) bila dostupna svim „do­morodcima“, trebalo ih je tiskati u prikladnim izdanjima, pa si je tada još mlada Matica uzela u zadatak objaviti stare dubrovačke pjesnike. Za preporoditelje je naime upravo dubrovačka književnost, kao štokavska, usto i poetički najzrelija i estetski najdojmljivija, imala posebno značenje, a u njoj je Gundulićev Osman zauzimao najvišu poziciju. Prikladan zbog slavljenja i idealiziranja Poljaka, protumačen kao glasonoša slavenske ideje, stavljan uz bok s Homerovim, Vergilijevim i Danteovim epovima, Osman je postao nacionalnom epopejom, a Gundulić utjelovljenjem narodnoga genija.

Mažuranićeva dopuna

Temelj Matičinoj nakladničkoj djelatnosti postavljen je nastojanjem Janka Draškovića da se ustanovi glavnica koja bi služila tiskanju starih dubrovačkih pisaca i ostalih knjiga na narodnom jeziku „organičkim (glasoshodnim)“ pravopisom. Izbor prvoga naslova bio je posve neupitan. On je bio jedini koji je, kako je Babukić zapisao u predgovoru toga izdanja, hrvatskoj književnosti mogao donijeti buđenje: „Bože daj, da se pod kriepkim i blagim’ njegovim’ zrakami duh naroda našega oporavi i osviesti!“ Odbor koji se brinuo za izdavanje Osmana činili su Ljudevit Gaj, Dimitrija Demeter, Pavao Štoos, Antun Mažuranić, Ljudevit Vukotinović i Vjekoslav Babukić. Na priređivanju teksta radili su Babukić, Antun i Ivan Mažuranić. Kao polazište za transkripciju priređivačima je poslužilo dubrovačko izdanje iz 1826, a usto su se koristili i sa sedam rukopisa, od kojih je četiri pribavio Gaj (tri za putovanja u Dubrovnik 1840–41), jedan je pripadao Adamu Baltazaru Krčeliću, a jedan je rukopis Antun Mažuranić dobio 1841, boraveći u Crnoj Gori, od Petra Petrovića Njegoša. O načinu na koji se pristupilo tekstu i o intervencijama u dubrovačko izdanje Babukić je ponešto napisao u predgovoru, a najkrupnija je, programatska intervencija svakako bila uvođenje novoga pravopisa. Za razliku od rječnika dubrovačkoga izdanja, u kojemu je svako pjevanje opsežno komentirano, a u rječniku se donose samo nepoznate ili slabije poznate riječi i njihova talijanska inačica, zagrebačko izdanje donosi samo kratak sadržaj svakog pjevanja, što je sastavio Antun Mažuranić, te rječnik cijeloga Osmana s njemačkom i talijanskom inačicom, na kojemu su radila oba Mažuranića. Dva pjevanja koja nedostaju ili, kako je to napisao Babukić, most kojim je trebalo prevaliti „onu jazovitu jamu“, za Matičino je izdanje ispjevao Ivan Mažuranić. Premda se Sorkočevićeva dopuna u novije vrijeme smatra bližom Gunduliću, Mažuranićev je dopjev u preporodno vrijeme uživao veliku slavu. Odbor je bio iznimno ponosan što knjigu krasi i Gundulićev portret, litografija naručena u Beču prema dubrovačkom portretu Ivana Gundulića (odnosno portretu za koji se vjerovalo da ga predstavlja).

Politička poruka

Danas je gotovo nezamislivo koliki su posao obavili Babukić i dvojica Mažuranića. Uza sve ostale poslove kojima su se bavili, u vrijeme kada je filološki pristup bio u povojima, kada nije bilo sličnih domaćih izdanja u koja bi se priređivači mogli ugledati i iz njih preuzimati prikladna rješenja, a priređivači su usto imali prilično kratak rok, to je zaista bio golem trud. No na znatno veći iskorak ukazuje činjenica da se Osmanom, u novom, još posve mladom slovopisnom ruhu, u kajkavski Zagreb, koji se prometao u novo središte Hrvata, ali u kojemu mnogi nisu znali čitati, a većina onih koji su znali čitali su na njemačkom, na velika vrata uvelo djelo koje je i vremenom nastanka, i jezikom, i poetikom, i estetskim senzibilitetom bilo prilično udaljeno. S jedne strane pripadalo je ono po mnogočemu nepoznatoj prošlosti, a s druge strane trebalo je iznijeti zahtjeve suvremena doba, odnosno oblikovati budućnost. U tome je smislu, koliko god se vodstvo ondašnje Matice zbog teških političkih okolnosti deklarativno odricalo političkih ciljeva i na prvo mjesto stavljalo „knjižestvo“, objavljivanje Osmana bilo i politički čin.

Tri godine nakon Osmana Matica je izdala i ostala Gundulićeva djela. Da je pak izdanje Osmana bilo traženo, pokazalo se vrlo brzo: drugo Matičino izdanje, kojemu je predgovor sastavio Andrija Torkvat Brlić, objavljeno je 1854. u nakladi od 2 000 primjeraka, što je za onodobne hrvatske krajeve doista impresivna brojka.

Ovo pak izdanje najopsežnijega i najvažnijega djela stare dubrovačke književnosti i djela koje je istodobno predstavljalo kamen zaglavni hrvatskoga narodnog preporoda može se čitati kao posveta velikome, pionirskom izdavačkom pothvatu koji je imao presudno značenje i za jezičnu standardizaciju i za književnu kulturu 19. stoljeća. Ono je, kako je rečeno na početku, i podsjetnik na sjajan početak Matičina nakladništva. Dok je dubrovačko izdanje, važno već i samom činjenicom da je prvo, imalo važnu ulogu u recepciji Gundulićeva epa jer je činilo sponu između rukopisne epohe staroga Dubrovnika i novih vremena u kojima se bez tiskane knjige više nije moglo, Matičino izdanje Osmana odigralo je presudnu ulogu u hrvatskoj kulturnoj povijesti. Nedoletna visina Ivana Gundulića, u čijemu je opusu Osman najveće i najvažnije djelo, koje je moglo po(d)nijeti i ideološke i estetske zahtjeve vremena, bila je jednim od potpornja na kojima se stvarala moderna hrvatska nacija.