Njemačka više nije oaza sigurnosti

Postoji više razloga zašto su vladajući u Njemačkoj, ali i veći dio naroda, vjerovali da će njihova zemlja ostati pošteđena većih islamističkih atentata i ostalih prijetnji tzv. Islamske države. Ponajprije savezna kancelarka Angela Merkel riječima ohrabrenja afroazijskim izbjeglicama (Wir schaffen das – mi ćemo to svladati) prije nešto više od godinu dana širom je otvorila vrata svoje zemlje, tako da su oni koji stoje iza ove selidbe naroda vjerojatno zaključili da bi Njemačku trebalo poštedjeti islamističkoga nasilja kako bi postala utočište za buduće „vojnike“ tzv. Islamske države. Kao drugo, Njemačka nije bila kolonijalna sila kao što su bile Velika Britanija, Francuska, Belgija i Nizozemska, pa stoga nije „uvezla“ njihove probleme koji se očituju u društvenoj marginalizaciji i vjersko-civilizacijskoj izolaciji bivših useljenika, većim dijelom njihovih državljana, nego je proklamiranom i spontanom dobrodošlicom, barem u početku, smirila napetosti izazvane dolaskom oko milijuna bjegunaca. Kao treće, u Njemačkoj živi oko sedam milijuna stranaca, od toga više od četiri milijuna muslimana, koji su velikim dijelom integrirani, neki i asimilirani, pa su odgovorni u Berlinu vjerovali kako će oni kod pridošlica djelovati kao uzoran primjer društvene uspješnosti, što se dosad ni izdaleka nije ispunilo, ali taj proces još nije završen.

Prvi udarac njemačkoj kulturi dobrodošlice (Willkommenskultur) dogodio se na Silvestrovo 2015, kad su mladi izbjeglice iz arapskoga Magreba na iznenađenje domaćega pučanstva masovno napastovali, a neki čak i silovali, žene na Kolodvorskom trgu u Kölnu, u samu središtu grada, a da to policija nije znala spriječiti, premda su mnogi nazočni ne samo njemačke nacionalnosti (među njima je bio i jedan Hrvat) upozorili čuvare reda da se događaju nevjerojatno brutalne stvari, tako netipične za „najsjeverniji talijanski grad“, kako se tepa Kölnu, metropoli njemačkoga Karnevala, gradu otvorenu prema strancima, s katoličkim i istodobno veselim pukom, širokogrudnim i bogatim svim vrstama međuljudskih kontakata, sa svojih oko milijun stanovnika od kojih su barem njih sto tisuća došljaci iz inozemstva, dobro integrirani i sretni što žive u kozmopolitskom megalopolisu koji je po mentalitetu više francuski nego pruski. Može se pretpostaviti da su seksualni nasilnici, mahom useljenici iz sjeverne Afrike i s Bliskog istoka, bili pod pritiskom testosterona i potpuno neupoznati s izvanjskim sloboštinama ovdašnjega ženskog svijeta koji se u zabavljačkim situacijama poigrava svojim dražima, ali kad kaže ne, onda to svaki muškarac mora shvatiti kao ne. Bio je to svojevrsni sukob civilizacija koji je izazvao veliko razočaranje u mogućnost suživota Nijemaca i afroazijskih izbjeglica u Kölnu, Porajnju i Njemačkoj. No to je neusporedivo s onim zločinom koji je dogodio u Berlinu pred sam Božić, u također veoma otvorenu megalopolisu, danas vjerojatno za strance isto tako zanimljivu i poželjnu za trajni boravak kao što su Pariz ili London.

Atentat kamionom

U Berlinu se 19. prosinca prošle godine zbio zločin sličan onom u francuskoj Nici. Počinitelj je Tunižanin Anis Amri (tragično jer Tunis je arapska zemlja donekle na putu prema demokraciji), koji je oteo teretnjak i usmrtio njegova poljskog vozača kako bi s višetoncem uletio među ljude na božićnom sajmu u Berlinu u blizini tradicionalne crkve sjećanja na cara Wilhelma, pogubivši dvanaest ljudi, pedesetak ozlijedivši, i vjerojatno će biti uzročnikom dugoročnoj promjeni političkog ozračja na štetu useljenika. Njemački organi sigurnosti bili su zatečeni. Prvi „krivac“ morao je biti pušten na slobodu jer nije bilo nikakvih znakova da je upleten u zločin. Drugi osumnjičeni, Anis Amri, ubijen je u oružanom sukobu s talijanskom policijom u Milanu, kojom prigodom je ozlijeđen talijanski redarstvenik. Velika šteta jer bez ubijenoga neće biti moguće sve saznati o pozadini krvoprolića u Berlinu. Amri je bio više puta zatvaran zbog kriminalnih radnji u svojoj domovini i Italiji, gdje je bio fanatiziran islamističkom ideologijom, ako se takvom može nazvati. Nakon toga došao je bez valjanih dokumenata u Njemačku. Stravično je i to da je mogao šetati po Europi zahvaljujući otvorenosti njezinih državnih granica (jedno od postignuća europske integracije), šlamperaju njemačkih organa sigurnosti i nespremnosti njegove zemlje da ga primi natrag. Bio je pred skorim izručenjem, ali Tunis je odlagao sa slanjem odgovarajućih osobnih dokumenata. Njegov atentat kamionom ima posebnu simboliku u zemlji iskonskog automobilizma i veličanstvenih autocesta koje služe civilizaciji života, a ne smrti. Toga nisu bili svjesni ni Nijemci.

Promjena političke klime

Tragični događaj u Berlinu poslužio je nekim njemačkim strankama, primjerice antiuseljeničkoj Alternativi za Njemačku i bavarskoj Kršćansko-socijalnoj uniji (CSU) da, kako se to slikovito kaže, „kuhaju svoju juhicu“ protiv vladajuće koalicije u Berlinu, kojoj pripada i CSU, odavno nezadovoljan useljeničkom politikom vlastite vlade. „Alternativci“ su čak rekli da su ubijeni „mrtvaci gospođe Merkel“, dok Bavarci traže preorijentaciju njemačke useljeničke politike kao „dug prema ubijenima“. Sve su to bile preteške riječi u tadašnjoj tragičnoj situaciji, koja zahtijeva sućut prema rodbini i prijateljima poginulih te trezvenost u političkim razmišljanjima. Čak su i inače prema crno-crvenoj koaliciji kritični ljevičari, stranka Die Linke, bili umjereniji u ocjenjivanju posljedica brzog i nerazumnoga reagiranja nekih političara pozivajući sve javne djelatnike da budu suzdržaniji u nastupima. Gotovo se svi odgovorni za sigurnost građana i države slažu u tome da apsolutna sigurnost nije moguća, ali mnogi su morali priznati da postoje „rupe“ u odnosima prema useljenicima kroz koje prolaze kriminalci i politički fanatici pa bi ih trebalo zatvoriti. Pitanje je kako.

Unatoč navedenom može se već sada reći da će zločin u Berlinu biti jedan od uzroka moguće promjene političkog ozračja u Njemačkoj u korist onih koji odavno zagovaraju odustajanje od useljeničke politike savezne kancelarke Angele Merkel. Šefica njemačke vlade suočena sa slikama bijede afroazijskih izbjeglica na istočnom kolodvoru u Budimpešti prije više od godinu dana izgovorila je fatalne riječi kako Njemačka može podnijeti njihov dolazak. Prije toga nije se posavjetovala sa svojom vladom, a još manje s parlamentom, koji u Njemačkoj igra veliku ulogu u vanjskoj politici. Mnogi su nastojali saznati zašto je gospođa Merkel izgovorila te posljedicama vrlo dalekosežne riječi premda je poznata kao nadasve racionalna, gotovo hladna političarka. Išlo se pritom u psihologiju žene, koja, navodno, drukčije reagira nego muškarac ili, zalazeći duboko u privatnu sferu, da je kao nerotkinja odveć osjećajno reagirala na bijedu izbjegličke djece. Analitičari obrazlažu odluku gospođe Merkel da Njemačka bez zadrške prima afroazijske izbjeglice njezinim pokušajem da se uvrsti u red slavnih saveznih kancelara posebnom prepoznatljivošću. Spomenimo samo važnije: Konrad Adenauer ušao je u povijest kao državnik koji je Nijemce priklonio Zapadu, Willy Brandt kao autor „istočne politike“, a Helmut Kohl kao otac njemačkoga ujedinjenja, pa bi onda Angela Merkel bila „majka humanosti u prihvaćanju izbjeglica“.

Neki su isticali kako Nijemci, kojih ima oko 82 milijuna, mogu svladati probleme udomljenja jednog „milijunčića“ izbjeglica s obzirom na činjenicu da su nakon Drugoga svjetskog rata uspjeli dobro riješiti smještaj i integraciju više od dvanaest milijuna sunarodnjaka, bjegunaca i protjeranih iz bivših njemačkih istočnih pokrajina te oko sedam milijuna tzv. gastarbajtera. Te su usporedbe promašene jer nove izbjeglice pripadaju posve drugom kulturnom i civilizacijskom krugu, sa svim praktičnim posljedicama, od onoga istočnih Nijemaca i europskih gastarbajtera. Potpuno je shvatljivo da među došljacima ima mnogo ratom traumatiziranih pojedinaca, kao i terorističkih spavača, koje zloglasna Islamska država može aktivirati kad god poželi.

Krive procjene kancelarke Merkel

Kancelarka je u svome ocjenjivanju njemačkih mogućnosti u zbrinjavanju oko jednog milijuna afroazijskih došljaka pošla s dvije krive pretpostavke. Rekla je kako treba ukloniti uzroke bijega milijuna ljudi, te njihov dolazak i boravak svladavati uz suradnju njemačkih saveznika unutar Europske Unije. Prva je pretpostavka konglomerat zadataka koji zahtijeva golema financijska sredstva i vrlo dugo razdoblje djelovanja uz suglasnost zemalja iz kojih ljudi bježe, a druga zahtijeva pristanak svih država Unije, koje, svaka pojedinačno, reagiraju drukčije od Njemačke, konkretno ne žele ispuniti ni one kvote bjegunaca na koje su pristali. Sažeto rečeno: gospođa Merkel ostala je na cjedilu s objema pretpostavkama kako rješavati probleme izbjeglica kojih će biti sve više i više kada dani postanu topliji i vjerojatno se ponovno otvori tzv. balkanska ruta. U međuvremenu je ona prilično promijenila mišljenje o tome da ne bi trebalo odrediti gornju granicu broja izbjeglica koji žele živjeti gotovo isključivo u Njemačkoj i skandinavskim zemljama, kako to odavno traži bavarski CSU. No od toga zasad nema velike koristi. U Njemačkoj je već smješteno oko milijun izbjeglica, ali ne baš optimalno. Pravo na azil ima vjerojatno njih samo nešto više od trećine, oko dvjesto tisuća trebat će vratiti u njihove zemlje, po prilici pedeset tisuća dobilo je samo privremeni boravak, tzv. Duldung, brojnima još nije moguće odrediti status, a više od pedeset tisuća, uglavnom iz država bivše Jugoslavije, vratilo se dragovoljno s malim njemačkim džeparcem u svoje zemlje. Vjerojatno ih ima na stotine, ako ne i tisuće, s vrlo sumnjivim osobnim dokumentima. Nažalost njemački organi sigurnosti u mnogim slučajevima nemaju pojma koga je Njemačka primila „u goste“. Iz tih tamnih redova vjerojatno se regrutiraju oni koji su spremni izgubiti vlastiti život kako bi kaznili „nevjernike“.

Neizvjesna budućnost
novih izbjeglica

I što sad? Nakon žalobnih ceremonija u Berlinu započela je nova rasprava o problematici primanja, smještaja i integriranja izbjeglica. Njemačkoj je industriji navodno potrebno godišnje oko 250 do 300 tisuća radnika, ali uglavnom kvalificiranih i po mogućnosti sa znanjem njemačkoga jezika. Njih ona može bez velikih poteškoća angažirati u siromašnijim zemljama Europske Unije. Dakle, afroazijske izbjeglice, pa makar bili i vrhunski stručnjaci, nisu nužni njemačkom gospodarstvu. Računa se da među sadašnjim izbjeglicama u Njemačkoj njih samo deset posto ispunjava uvjete za brzo zaposlenje. Ostale treba stručno osposobljavati i učiti njemačkom jeziku te, što je još važnije, navikavati na to da su njemački ustav i zakoni važniji od Kur‘ana časnog. Promjene mentaliteta došljaka teške su i moguće tek dugoročno. Može se sa sigurnošću tvrditi da su nemili događaji na Silvestrovo u Kölnu prošle godine, kad su Sjevernoafrikanci seksualno zlostavljali njemačke žene, velikim dijelom bili rezultat neshvaćanja ovdašnjih običaja i ponašanja ženskoga spola. To se više ne smije dogoditi, tvrde njemački sigurnjaci, što je moguće postići, ali nitko ne zna kako spriječiti one koji su spremni žrtvovati vlastiti život jer na njih čekaju 72 djevice u dženetu, raju.

U Njemačkoj vlada prilična zabuna glede reagiranja na islamističke zločine. Za razliku od Francuske, koja je nakon mnogo krvavijih atentata u Parizu i Nici proglasila izvanredno stanje koje je na snazi do danas, u Njemačkoj se razmišlja i raspravlja samo o pooštrenim policijskim mjerama, ali i o smirivanju strasti u pučanstvu suočenu s tim zločinima, pogotovo u istočnom dijelu zemlje, u kojoj prosvjedni pokret pod kraticom Pegida ili u prijevodu punoga naziva Patrioti Europe protiv islamiziranja Zapada (kakav bombastičan naslov!) demonstriraju protiv ugrožavanja Njemačke od strane islamista, hrleći u naručje antiuseljeničkoj stranci Alternativa za Njemačku, koja se sve uspješnije širi i u zapadnoj Njemačkoj. Nitko u Njemačkoj ne zna kako bi trebalo trajno integrirati novopridošle izbjeglice iz afroazijskih zemalja ako dio njih nije voljan ili sposoban uključiti se u njemačko društvo.

Odgovor na ugrozu

U njemačkom birokratskom jeziku stvorena je riječ Gefährder, što bismo mogli prevesti kao „onaj koji ugrožava“ ili „ugrožavalac“, a to su došljaci za koje policija smatra da bi mogli počiniti kažnjivo djelo. Njih u Njemačkoj zasad ima registriranih kod policije oko 550. Na prvi pogled to nije mnogo, ali da bi ih se nadgledalo 24 sata dnevno potrebno je imati više od 22.000 državnih službenika, a njih Njemačka nema ni izdaleka toliko. I atentator u Berlinu bio je Gefährder, no zahvaljujući manjku „nadglednika“ mogao se slobodno kretati po zemlji, mijenjajući imena i državljanstva na svojim privremenim dokumentima po miloj volji, čak i u inozemstvu, jer nije bilo koordinacije između europskih ureda koja izdaju te papire. Ni njemački federalizam nije baš pogodan za kontrolu opasnih ugrožavalaca jer policijska suradnja između pokrajina (Länder) ne funkcionira uvijek besprijekorno, a još manje unutar Europske Unije. Nakon krvoprolića u Berlinu razmišlja se o boljem osiguranju božićnih sajmova raznim preprekama; sajmovi su okupljališta sa štandovima prepunim božićnih darova, a takvih sajmova ima u Njemačkoj nekoliko tisuća i prastara su tradicija, isto kao i božićna drvca, koja su se prvi put pojavila u toj zemlji i potom širila diljem svijeta. Stoga je atentat u Berlinu imao i bolnu simboličnu dimenziju u zemlji s većinskim kršćanskim narodom, premda je broj tamošnjih kršćana u stalnom opadanju.

S druge pak strane liberalizam kao sloboštine za sve, pa i nevjernike, sastavni je dio zapadne demokracije, a pravna država ne smije se koristiti svim sredstvima prisile čak ni protiv terorista jer bi time izgubila legitimaciju dragovoljne zajednice slobodnih ljudi koja se mora pridržavati vlastitih zakona i neizbježno skliznula u diktaturu. Uvodničar lijevo liberalnog Spiegela Dirk Kurbjuweit komentira: „Sloboda ima svoju cijenu jer proširuje prostor mogućnosti, također i onih štetnih... Ali za društva vrijedi i to da su one države, u pravilu diktature, koje najviše drže do sigurnosti istodobno one koje najsnažnije podliježu maniji gonjenja. One imaju svoje mrtve, njih mnogo više nego demokracije, posebno u staljinizmu i nacionalsocijalizmu. S obzirom na to sa slobodama se povećava i sigurnost građana. To, međutim, ne znači da bi se demokracija smjela pomiriti s gubitkom nadzora ili slabljenjem države. Vlada gospođe Merkel imala je svoje propuste, ali nije kriva za atentate i nasilja.“

U okvirima zakona

Njemačka još traži odgovore na pitanje kako se boriti protiv pošasti terorizma i pritom ne izdati načela pravne države. Tim su pitanjem zaokupljene također Francuska i Belgija. Svima je jasno da su se s afroazijskim izbjeglicama „ušuljali“ i možebitni teroristi – ali bilo bi neistinito i neljudski, u čemu se slažu svi pametni analitičari, paušalno proglasiti sve bjegunce potencijalnim teroristima. Razumni analitičari k tome kažu – nasuprot europskim populistima – da apsolutne sigurnosti ne može biti. Države Europske Unije različito reagiraju na selidbu naroda iz Afrike i Azije, no još nitko ne može sa sigurnošću reći koje će na dulji rok biti uspješnije u borbi protiv uvoznoga terorizma. Sigurno je i to da neke države Unije, premda nisu krive, sada „plaćaju danak“ za neizbrisive pogreške bivših kolonijalnih sila, ali i Sjedinjenih Država, koje su u dalekoj i bliskoj prošlosti zamrsile konce na područjima negdašnjih kolonija na Bliskom i Dalekom istoku, u Aziji i Africi, proizvoljno rišući državne granice ili intervenirajući vojnom silom bez ikakva opravdanja, što je jedan od razloga za islamski terorizam. Tvrdnje kako će izbjeglice promijeniti način života ljudi u zapadnim demokracijama čine se pretjeranima. Mogućnosti prilagođavanja došljaka civilizaciji zapadne hemisfere nisu iscrpljene, terorizam je još rubna, premda strašna popratna pojava selidbe naroda iz afroazijskih zemalja u neke zapadnoeuropske države ili pak mračna strana globalizacije.

Zemlje Europske Unije uklonile su na najbolji mogući način zloćudne stanice svoga internog terorizma; kao Italija Brigate Rosse, Njemačka Rote Armee Fraktion, Španjolska ETA-u i Velika Britanija IRA-u; poštujući zakone pravne države i istodobno čuvajući sigurnost građana. Zašto to ne bi bilo moguće i sada u borbi protiv terorista tzv. Islamske države, premda su uvezene opasnosti drukčije od onih domaćih? Kako rekosmo, ako bi pravna država kao institucija slobodnoga svijeta odbacila svoja načela i posegnula za diktatorskim mjerama, to bi naveliko bilo u korist onih koji izvana planiraju i provode teror u Europi.