Matica hrvatska – 175 godina sa svojim narodom

1842. 10. veljače

Na skupštini zagrebačke Ilirske čitaonice utemeljena je Matica ilirska. Za prvoga predsjednika izabran je grof Janko Drašković (1770–1856), za tajnika Vjekoslav Babukić (1812–1875).

Od 1842. do 1850. Matica ilirska bila je glavnica unutar Ilirske čitaonice, glavnica namijenjena za izdavanje „starih klasika ilirskih, osobito dubrovačkih, organičkim pravopisom, te inih koristnih knjiga od naprednih spisatelja, koji za izdanje koje knjige troškove ne imadu.“ Ilirska čitaonica utemeljena je 1838. u Zagrebu, a te godine čitaonice su dobili i Varaždin i Karlovac, narednih godina i mnoga druga mjesta u Hrvatskoj. U okrilju zagrebačke Ilirske čitaonice niknula je ne samo Matica ilirska nego i Narodno kazalište (1840), Gospodarsko društvo (1841), Narodni muzej (1841).

Da bi se u tadašnjoj Hrvatskoj utemeljilo neko društvo, bilo je potrebno kraljevo dopuštenje, a za utemeljenje glavnice bilo je dovoljno dopuštenje gradskoga magistrata, koje je bilo lakše ishoditi.

Još 1829. Ljudevit Gaj je, po vlastitoj izjavi, razmišljao o „naučnom ilirskom društvu“, a 1836. sabornici iz varaždinske i zagrebačke županije dobili su instrukcije da zagovaraju molbu koju će Gaj sastaviti, a Sabor predložiti kralju. Sabor je zakonskim člankom XV. iz 1836. prihvatio „da se osnuje društvo za uzgajanje narodnoga jezika i literature u Zagrebu“. Uz molbu kralju išao je i prijedlog pravila, koja su zanimljiva jer su bila temelj i budućim pravilima Matice ilirske/hrvatske. Član utemeljitelj bio je svatko tko je priložio 50 forinti i taj će dobivati besplatno sve knjige koje Društvo objavi. Pravi članovi mogli su biti samo „ilirski književnici“ i to samo oni „koji su se osobito odlikovali u radu za kralja i narod“. Postojali su i dopisni („dopisujući“) članovi, koji su mogli biti i stranci. Na sve se strane skupljao novac za Maticu ilirsku, kao i za druge ustanove. Već 1842. našlo se 150 utemeljitelja i 400 drugih darovatelja pa je skupljen znatan iznos. Zanimljivo je da je srpski knez Milan Obrenović dao 100 carskih dukata da podupre „revnostni trud vitežkih Horvata na prostranom polju slovesnosti ka ustrojeniju i utvrdeniju narodnosti“. Vraz spominje da je taj knežev dar izazvao oduševljenje u Zagrebu.

1843.

Kralj 11. siječnja zabranjuje ilirsko ime i grb. Ilirska stranka preimenovala se u Narodnu stranku, a Ilirske novine u Narodne novine. Ugarsko namjesničko vijeće traži od Zagrebačke županije objašnjenje što su Čitaonica i Matica. Dobiva odgovor da su to književna i kulturna društva i da je termin „ilirski“ stari naziv za narodni jezik.

Ivan Kukuljević Sakcinski (Matičin odbornik i saborski zastupnik) 2. svibnja drži govor na hrvatskom jeziku u Saboru i predlaže da se hrvatski jezik proglasi i uvede kao službeni u Hrvatskoj.

Vjekoslav Babukić umiruje rodoljube koji se ljute što još nije otisnut Gundulićev Osman. Naime, još 1842. obećala je Matica objavu te knjige. Babukić u novinama obećava da će se knjiga pojaviti do kraja 1843.

1844.

Matica ilirska objavljuje svoju prvu knjigu: Djela Ivana Gundulića. Knjiga parva. Osman. Izdano troškom narodne Matice. U Zagrebu 1844. Ivan Mažuranić ispjevao je 14. i 15. pjevanje (spjev ih ima ukupno dvadeset), a izradio je i opsežan rječnik (dijelom tumač). Za pjevanja je dobio 60 forinti, a za rječnik 170. Lijepa oprema knjige (što će postati Matičinom tradicijom) i njezina važnost, ali i „glad“ za knjigama na narodnom jeziku učinili su da ovo izdanje bude brzo rasprodano. Gundulićeva ijekavska štokavština u trenutku Matičina izdanja objedinjava. Razmišljalo se i o tome da se uz slavno djelo hrvatske književne prošlosti objavi i jedno suvremeno. Izbor je pao na Demetrovo „dramatičko pokušenje Teutu“ te se ona pojavljuje iste godine. Uz autorov ugled prednost je rukopisa bila i u tome što je već prošao cenzuru u Beču (knjige koje su na bilo koji način spominjale odrednicu „ilirski“ u Beču su lakše dobivale dopuštenje nego u Zagrebu).

1845.

Matica i dalje nije posebno društvo, kraljevo odobrenje ne dolazi. Čitaonica 1. svibnja obnavlja svoju molbu i predsjednik Drašković odnosi je osobno kralju. Prijepis molbe dobile su i sve hrvatske županije s preporukom da njihovi saborski zastupnici podupru odluku da Sabor obnovi molbu kralju. Drašković je upotrijebio svoje veze da bi zaštitio Čitaonicu i Maticu u njoj. Vratio se iz Beča zadovoljan i rekao: „Kralj je otac svim svojim narodom i ne da jednoga po drugom potlačiti, a i one koji se tuže proti imenu ilirskomu, želio je umirivati.“

Nakon vidljivoga zastoja, opet se skuplja mnogo novca i želi se ostvariti stara želja da se izgradi ili kupi zgrada u kojoj bi se kulturna društva smjestila, da se dobije „Narodni dom“. Za svotu od 28.000 forinti nastoje kupiti kuću od nećaka Janka Draškovića Dragutina/Karla (iako je nećaka izgradnja kuće stajala 70.000). Kuća je kupljena 1846. i ona će od 1847. do 1877. biti sjedište Matice ilirske/hrvatske, Čitaonice i drugih ilirskih ustanova. Riječ je o zgradi u današnjoj Opatičkoj 18 u kojoj se nalaze Akademijini zavodi (1860-ih zgrada postaje sjedištem Akademije). Graditelj Aleksandar Brdarić adaptirao je zgradu u reprezentativno kulturno središte. Zanimljivo je da je odmah bilo prijedloga da u zgradi bude i kasino pa je Ljudevit Vukotinović protestirao i pisao: „Ova kuća bit će nam ‘bijeli dvori’, bit će nam žrtvenik pokazujući trude, brige, djela, vjernost, predanost i ljubav našu prema miloj domovini.“ I još: „Narodni dom je sveti dom. U njemu je mjesto za muze i to prvo mjesto. Ja ću reći, da nam – za naš muzej – 50 soba ne će biti dosta ni za deset godina, ako nas Bog poživi – to jest nas i duh naš.“

1846.

Tajnik Čitaonice i Matice ilirske Vjekoslav Babukić imenovan je prvim profesorom hrvatskoga jezika na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji. Trebalo je naći zamjenu za tajnika koji je prepleo veze s cijelim kulturnim slavenskim svijetom. Kandidati su bili Stanko Vraz i Jakov Užarević, a na kraju su odabrana obojica, Vraz da se pozabavi Kolom, a Užarević ostalim poslovima.

1847.

Unatoč velikim naporima, izdavačka je djelatnost bila vrlo skromna i to je izazivalo nezadovoljstvo članstva. U ovoj će godini doći do iskoraka. Objavljena je druga Gundulićeva knjiga (Različite piesni), a zastoj s časopisom Kolo u ovoj će godini biti prevladan. Matica preuzima posve taj časopis i uz Vraza uređuju ga Ljudevit Vukotinović i Dragutin Rakovac. Časopis je imao podnaslov Članci za literaturu, umětnost i narodni život. U ovoj godini izlaze četvrta, peta i šesta knjiga.

U listopadu stiglo je iz Beča dugo čekano rješenje. Kralj je naime 10. srpnja potpisao potvrdu učenoga društva u Zagrebu. U rješenju je stajalo da Društvo ne smije imati ilirsko ime i da se može zvati „Hrvatsko–slavonsko književno društvo“. I radost zbog rješenja i nezadovoljstvo zbog odluke o imenu bit će u narednoj „revolucionarnoj“ godini umanjeni.

1848.

Očekivalo se da potvrđeno Društvo još jače prione radu. Matičin se odbor sastaje 16. ožujka, dakle onoga istoga dana kada je iz Beča stigla vijest da je u carskom gradu počela revolucija. Sljedeću će sjednicu isti Odbor imati tek na kraju godine (28. prosinca) i na njoj će predsjednik Drašković objasniti razloge nedjelovanja pa u zapisniku sa sjednice piše da je to „zbog burnih težkih vremena, koja su i u našoj domovini zavladala bila na toliko da gotovo nije ni moguće bilo na išta drugo i pomisliti, nego na rat i obranu domovine“. Očekuju se bolji dani, ali doći će nova neugodna iznenađenja u obliku novoga ustava, koji će smanjiti i ukinuti mnoga bivša prava. Pravi će novi rad početi tek 1850.

1850.

Počinje samostalno djelovanje Matice ilirske, tj. ona više nije glavnica u Čitaonici (koja u lipnju završava svoj časni život). Devetoga rujna sastaje se odbor kojemu je na čelu bio dotadašnji potpredsjednik Čitaonice kanonik Matija Vuković i odlučuje da nova pravila Matice ilirske izrade Ivan Kukuljević Sakcinski i Vjekoslav Babukić.

1851.

Na početku godine (9. veljače) prihvaćena su nova pravila Matice ilirske. Ona propisuju da Maticu vodi tijelo koje ima predsjednika, tajnika i dva odbora, književni i gospodarski, koji svaki ima svoga predsjednika i još šest članova. Zanimljivo je također da se naglasak u izdavačkim planovima mijenja pa se na prvom mjestu govori o „opće koristnim“ knjigama, a tek na drugom o izdavanju „ilirskih klasika“.

Na skupštini 27. veljače izabrano je novo vodstvo. Predsjednik je političar i gospodarstvenik Ambroz Vraniczany (1801–1870), koji će Maticu voditi do 1858. Tajnik je političar i publicist Andrija Torkvat Brlić (1826–1868), književnom odboru predsjeda Ivan Kukuljević Sakcinski, a gospodarskom Naum Mallin (1816–1893), ugledni gospodarstvenik grčkoga podrijetla koji je 31 godinu bio potpredsjednik Prve hrvatske štedionice i jedan je od osnivača Hrvatske komercijalne banke. Imena pokazuju koliki je bio ugled Matičin, pa dodajmo da su u književnom odboru bili Mirko Bogović, Stjepan Ilijašević, Ivan Mažuranić, Petar Preradović, Bogoslav Šulek i Stanko Vraz. Tajnik Brlić izradio je „Pravila družtva ‘Matice ilirske’ u Zagrebu izradjena po osnovi iste Matice od g. 1842“. Dvadesetoga svibnja umro je Stanko Vraz. Prije smrti uredio je sedmu knjigu Kola, dijelom i osmu, koju ipak potpisuje tajnik Andrija Torkvat Brlić. Devetu će knjigu urediti Mirko Bogović (1852) i tada nastaje prekid koji će potrajati do 1905, kada će Matica hrvatska obnoviti časopis pod naslovom Hrvatsko kolo. Matica objavljuje dva djela Ignjata Đorđića (Ignacije Gjorgji): Uzdasi Mandaljene pokornice i Saltjer slovinski. Za drugu dobila je Matica znatne potpore od hrvatskih biskupa s juga i sa sjevera.

U zapisnicima Matičinih upravnih tijela konstatira se ne jednom da se Matici nude rukopisi koji kvalitetom ne zadovoljavaju. Novca za objavljivanje ima, pa odbornici dolaze na ideju da raspisuju nagrade. Tako su u ožujku ove godine raspisali natječaj za „najbolju pučku povjestnicu naroda jugoslavenskoga“. Odbornici žele da knjiga bude pisana i rodoljubno i kritički te završena za godinu dana. Nije se našao tko bi to mogao učiniti.

Matica pokušava i drukčije. Poziva Vjekoslava Babukića i Antuna Mažuranića „da iz starih spomenika našega jezika sastave sbirku najboljih jezikoslovnih komada, po kojih bi se duh, razvitak, pravilnost i ljepota našega jezika mogla raspoznati“. Iz takvih se nastojanja rodila jedna gimnazijska čitanka. Matica ilirska prihvaća prijedlog Matije Bana i izdaje drugi i treći broj časopisa/almanaha Dubrovnik.

1852.

Matica pokreće Neven, zabavni i poučni tjednik. Prvi broj izlazi na samu početku godine i list uskoro ima 700 pretplatnika (računalo se da mu je za život dovoljno 400). Urednik je Mirko Bogović. Prethodne godine donesena je odluka da taj list stoji 5 forinta po broju i da se izdaje jedan arak veličine osminke. Potpredsjednik Kukuljević obrazložio je potrebu beletrističkoga štiva, posebice za hrvatsku mladež. Već u prvoj godini, u 38. broju, objavio je Ivan Filipović pjesmu Domorodna utjeha u kojoj su i stihovi:

             „Da smo bili pametniji,

             Pa k tom da smo manje snili,

             Više mudro pak radili,

             Sad bi bili cilju bliže.“

I pjesnik i urednik bili su osuđeni na dvije godine teške tamnice jer je pjesma ocijenjena kao napad na državni poredak.

Matica je izdala Palmotićevu Kristijadu i djelo Emanuela Sladovića Uputa u pjesmenu umjetnost.

Godina je u znaku neuspješnih pokušaja da se ojača Kolo, ali će, kao što smo već rekli, nakon devete knjige nastati prekid dulji od pola stoljeća.

1854.

Izašlo je drugo izdanje Gundulićeva Osmana, koje će ostati uglavnom na skladištu. Na skupštini 9. lipnja potpredsjednik Kukuljević konstatira znatan zastoj u Matičinu radu i kaže: „Uzrok je ovom mrtvilu poznato nehajstvo i malodušje, koje je od njekoliko godina naprama narodnim stvarim mah preotelo. Žalostno ovo pojavljenje moralo bi svu našu nadu ljepše budućnosti oboriti, kad ne bi slutili, da je došlo vrijeme, gdje će se svi plemeniti i domorodni dusi u književnosti opet potražiti i čuvati utočište i jedini hram narodnosti naše ... da će i domaće naše obćinstvo skorom uvidjeti, da je književnost u sadanje doba glavno poručanstvo svetinje narodnosti i da bi nas nehajstvo za našu književnost lišilo posljednjega i jedinog jamstva narodnoga razvitka.“

Uređivanje Nevena Matica povjerava „umnom Čehu“ Josipu Prausu. On odluči da list ima poučni i zabavni dio i počne ga izdavati kao tromjesečnik.

1858.

Matica ilirska na skupštini 3. ožujka dobila je novo vodstvo. Na čelu mu je Ivan Mažuranić (1814–1890), pjesnik i političar, kasniji hrvatski ban. Predsjednikovat će 14 godina (do 1872). Tajnik je Adolfo Veber Tkalčević (1825–1889). Potpredsjednici su Matija Mesić (koji vodi Književni odbor) i trgovac Mijo Krešić (koji vodi Gospodarski odbor).

Matica je u previranju, nema među odbornicima Ivana Kukuljevića Sakcinskoga ni Petra Preradovića. Novo vodstvo odlučuje da se napravi sažeto izvješće o radu i novčanom poslovanju od 1. siječnja 1854. do 31. prosinca 1857, da se popiše sva Matičina imovina i da se naprave planovi za bolji rad. Ustanovljavaju se različite poslovne knjige (Dnevnik, Dohodnik, Razhodnik…). Ipak, ni novi odbor ne nalazi dobra rješenja za jaču izdavačku djelatnost jer, kao i prijašnji, pretežito čeka da se pisci sami jave i ponude knjigu.

Još od smrti Stanka Vraza, „nezaboravnoga ljubimca našega naroda“ (Ivan Kukuljević Sakcinski, 1854), govorilo se o potrebi izdavanja njegovih sabranih djela. Novine pokušavaju stvoriti aferu, ali se iz Matičinih zapisnika vidi da Matičino vodstvo uporno i dugo pregovara s Vrazovom sestrom i napokon je otkupilo pjesnikovu ostavštinu te povjerilo Matiji Mesiću i Adolfu Veberu Tkalčeviću da tekstove prirede za tisak.

1859.

Bogoslav Šulek otprije nudi svoju Cvjetanu. Prvi dio toga njegova botaničkoga priručnika bio je objavljen 1856. u Beču kao rezultat nastojanja Šulekovih (ali i Jelačićevih) da hrvatska djeca dobiju na hrvatskom jeziku udžbenike iz prirodnih znanosti.

Biljarstvo je bilo drugi dio Šulekova djela i Matičini su članovi dobili oba dijela. (Drugi je tiskan, a od prvoga je Matica otkupila broj koji je bio dostatan da se podmiri članstvo.) Za borbe koje se tada vode karakteristične su Šulekove riječi: „Biljarstvo je pogotovo jedina znanost, koju može mladež naša samoučice u svom materinskom jeziku naučiti, pošto se sve ostale nauke u tudjem jeziku predaju.“

1860.

Matica objavljuje djelo Pojavi u zraku iliti Što je zrak, vjetar, rosa, mraz, magla, oblaci, dažd iliti kiša, snieg, grad, iliti tuča, grmljavina i bljesak, nebeska duga i kako se može promjena vremena pogoditi Ivana Perkovca, prvo hrvatsko djelo koje popularizira prirodnoznanstvenu problematiku.

Predsjednik Ivan Mažuranić postavljen je za kancelara Hrvatskoga dvorskoga ureda u Beču i neće dolaziti više na sjednice Matičinih tijela, čak ni na skupštine, ali ga Matica ilirska i dalje bira za predsjednika.

1861.

Glavna skupština (14. srpnja) raspravlja o novom problemu: kakav će biti odnos između Matice i Akademije. Očito nije odmah bilo jasno kako da se razgraniči djelovanje dviju ustanova koje imaju „srodnu svrhu“.

1862.

Utemeljena je Matica dalmatinska u Zadru jer Matica ilirska nije mogla djelovati u Dalmaciji premda su se njezina izdanja tamo itekako čitala. Osnivač i prvi predsjednik bio je Božidar Petranović. Imala je vrlo sličan program i vrlo slična pravila Matici ilirskoj. Već sljedeće godine (1863) počela je izdavati poznati Narodni koledar, koji je izlazio do 1910. Od 1911/12. djeluje unutar Matice hrvatske.

Matica je 1860. slavila stotu obljetnicu smrti Andrije Kačića Miošića i odlučila da otisne u 4000 primjeraka njegov Razgovor ugodni. Knjiga je izašla 1862. i prodavala se za jednu forintu po primjerku. Posebno se naime naglašava da cijena knjige mora biti vrlo niska da bi se jače proširila po onim krajevima hrvatskim u kojima je slabije poznata.

Počinje i Matičina prevoditeljska djelatnost. Prevode se djela popularnoga njemačkoga pisca za djecu Joachima Heinricha Campea (1746–1818) Crtice iz Kolumbova života ili Odkritje Amerike (preveo Božidar Budinjački) i Kortes ili Odkritje Amerike (preveo Tade Smičiklas). Naredne, 1863, pojavilo se djelo Pizar ili Odkritje Amerike (preveo Božidar Budinjački). Pod pseudonimom Božidar Budinjački krije se Vaso Bratelj, koji će se i poslije javljati kao prevoditelj knjiga koje je objavljivala Matica.

1863.

Matica pomaže da se pojavi Tisućnica slovjenskih apostolah sv. Cirila i Metoda. Tim važnim izdanjem (sudjelovali su znanstvenici Ivan Kukuljević Sakcinski, Vatroslav Jagić, Franjo Rački, Matija Mesić i pjesnici Petar Preradović i Ivan Trnski) najbolje se Hrvatska uključila u sveslavensku proslavu tisućite obljetnice dolaska Svete Braće među Slavene (863).

Izlazi prva knjiga Děla Stanka Vraza. U njoj su Đulabije. Peta, zadnja, izaći će 1877. U prve četiri njegove su pjesme, a u petoj izvorni prozni članci, izbor pisama i „pjesnički pabirci“ (s „vjekopisom“ Franje Petračića).

1864.

Na prostoru ispred današnjega Rektorata Sveučilišta u Zagrebu održana je Prva dalmatinsko–hrvatsko–slavonska izložba, na kojoj su izloženi različiti proizvodi, među njima i knjige. Matica ilirska dobila je srebrnu medalju „kao prva promicateljica naše knjige, te još za sada kao stožer našeg književnog života: prava i jedina nakladateljica“.

Izlazi druga knjiga Vrazovih sabranih djela (Glasi iz dubrave žerovinske) i prva knjiga Književnika. Matica je pomagala časopis koji je trebao pokazati da u Hrvatskoj ima znanstvenih snaga koje mogu nositi znanstvenu ustanovu kakva je Akademija znanosti. Uređivali su ga Franjo Rački, Vatroslav Jagić i Josip Torbar. Taj će časopis ugodno iznenaditi znanstvenike u slavenskim zemljama, iz njega će kasnije izaći Akademijin Rad.

1866.

Slavi se 300. obljetnica pogibije Nikole Šubića Zrinskog. Matica ilirska objavljuje svoje u znanstvenom pogledu dotad najvažnije djelo Život Nikole Zrinjskoga, Sigetskoga junaka svojega potpredsjednika, povjesničara Matije Mesića. Objavljuje i djelo Zrinjska zviezda. Tristoljetnik sigetskim junakom u kojoj se nalaze tri pjesnička djela u čast „hrvatskoga Leonide“. Autori su Ivan Trnski (Nikola Zrinjski ili sigetsko junakovanje), Vladislav Vežić (Sigetski junak Nikola Zrinjski), Ivan Kukuljević Sakcinski (Gradina Zrinjska).

S obzirom na to da je te godine izašla i treća knjiga Vrazovih sabranih djela, bila je to dotad u izdavačkom pogledu najplodnija godina Matice ilirske. Na tu su se godinu rado pozivali Matičini čelnici kada su odgovarali na prigovore da Matica ilirska izdaje premalo naslova.

(nastavak u sljedećem broju)