Ljepota koja užasava

Pola stoljeća i koji tjedan – točno toliko prohujalo je od prvog istoimenog albuma kalifornijskog kvarteta The Doors. Pet studijskih albuma poslije sve je bilo gotovo. U travnju 1971. izlazi odlični epitaf L. A. Woman, a u srpnju umire Jim Morrison. Grupa hrabro pokušava nastaviti dalje, ali ne zadugo...

Na simboličkoj razini Morrisonov odlazak simbolična je potvrda odumirućih ideala šezdesetih, no dok su trajale – barem u slučaju Doorsa – bilo je to doista vrijeme otvorenih vrata: teško je zamisliti razdoblje s više otvorenosti prema raznolikim utjecajima i s izraženijom senzibilnošću prema svim, a poglavito harmonijskim nijansama, ukratko – glazbeno nepredvidljiviju eru.

The Doors su tipična djeca vremena koje kulminaciju doživljava upravo 1967, u godini epohalnog Sgt. Peppersa, prvih radova Pink Floyda, u godini što je označila Hendrixove prave početke, iznjedrila ljeto ljubavi, inicirala eru konceptualnih albuma. I napokon, u godini kad se rock transformirao u posebnu umjetničku formu pojavljuje se i utjecajni popkulturni magazin Rolling Stone.

Početkom ove, 2017, dva preživjela člana Doorsa – bubnjar Jim Densmore i gitarist Robbie Krieger – u Los Angelesu proslavili su 50. rođendan slavnog prvijenca. Taj dan, 4. siječnja, proglašen je Danom Doorsa, a posebnoj svečanosti prisustvovali su i njihovi još brojni sljedbenici te članovi obitelji onih kojih više nema: orguljaša Raya Manzareka i Jima Morrisona, koji je bio i ostao zaštitno lice utjecajnoga kalifornijskog kvarteta.

Album The Doors sažima većinu njihovih ranih utjecaja, predstavljajući dotad nečuvenu fuziju rock-senzualnosti, provokativne poezije i elemenata teatra, fuziju koja je artikulirani oblik dobila potkraj kolovoza 1966, za jedva tjedan dana na četverokanalnoj opremi u holivudskom studiju Sunset Sound Recorders.

Ideju za naziv grupe Morrison preuzima od engleskog pjesnika Williama Blakea, kojega je citirao Aldous Huxley u svojim studijima o pokusima s meskalinom, pod naslovom The Doors Of Perception. U početku djelovanja grupa okuplja sljedbeništvo nizom zapaženih nastupa u Los Angelesu, a posebno u prestižnom klubu Whisky A Go Go. U ljeto 1966. predsjednik diskografske kompanije Elektra Jac Holzman nudi im ugovor za snimanje vrijedan ne osobito impresivnih pet tisuća dolara, za tri predviđena albuma.

Suradnja Doorsa s Elektrom i njihovim kućnim producentom Paulom Rothchildom protegnut će se gotovo do kraja karijere. U početku su funkcionirali kao uzbudljiv, eklektičan sastav koji je topio granice između psihodelije, rhythm and bluesa, melodioznih balada te kratkih pop-formi, ali njihova estetika i način autorskog razmišljanja nezamislivi su bez Morrisonovih apokaliptičnih poetskih vizija, koje su s vremenom uzdignute na razinu jednog od najpostojanijih mitova u povijesti rock-glazbe.

„The Doors su se oglasili debijem 1967, iste godine kad su Beatlesi objavili Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“, podsjeća kritičar Rolling Stonea. „Oba albuma svojevrsni su kameni temeljci psihodeličnog pokreta. Također, riječ je o prvim djelima koja su se mogla smatrati albumima u pravom smislu riječi, a ne samo običnom zbirkom pjesama. No dok su Beatlesi istraživali svjetliju (i sunčaniju) stranu ljudske prirode, prvijenac Doorsa kopao je po njegovim tamnim nijansama.“

Glazba je nosila zajednički potpis svih članova, a Morrison je u mnogo navrata pokušao definirati kolektivne umjetničke nakane. U knjizi The Rock and Roll Book of The Dead navode se njegove riječi kako „glazba grupe Doors govori o ludilu koje živi u svima nama. O amoralnosti i o snovima. U tome je njezina snaga i njezina ljepota – ljepota koja užasava.“

Govoreći o slobodi (ili oslobađanju) u kontekstu rock-glazbe, Bruce Springsteen jednom je prigodom naglasio kako „Elvisova glazba oslobađa tijelo, a Dylanova um“. U slučaju Jima Morrisona i grupe Doors ta se definicija može primijeniti na objema razinama: ona je određena tjelesnošću, ali je istovremeno duhovno poticajna.

Treba li podsjetiti da je Morrison (rođen 8. prosinca 1943. na Floridi, u dobrostojećoj američkoj obitelji) imao mučan i nerazriješen odnos s okolinom, uključujući oca, profesionalnoga vojnika? Očevi naglašeno kruti stavovi prema sinovoj nekonvencionalnosti samo su učvrstili Jimovu samoodabranu poziciju marginalca, koju je poslije bez osobitih problema pretočio u status rock-zvijezde.

No ta se transformacija iz potencijalno uredna pripadnika srednje klase u subverzivnog odmetnika nije mogla dovršiti bez jedne važne okolnosti: mladi je Morrison bio jedan od najnačitanijih rock-glazbenika svoje generacije. Diplomirao je filmsku montažu na sveučilištu UCLA, a autori kao što su Molière, Balzac, Joyce, Rimbaud, Camus, Baudelaire, uz pjesnike bitnike i opus Jacka Kerouaca bili su tek dio njegovih književnih uzora.

Tema The End središnja je i najdulja, a zapravo i paradigmatična skladba na prvom albumu (nije čudno da će je desetak godina poslije Francis Ford Copolla ugraditi u uvodne sekvence svojega filmskog klasika Apokalipsa sada). Njezina teatralnost, ugođaj i način na koji je strukturirana uvodi nova pravila na tadašnju rock-scenu, jednako kao i ono što je tematizirala: pjesma koja je izvorno nastala kao posljedica prekida s partnericom Mary Werbelow, izrasla je u dramatičnu meditaciju s temom smrti i seksa, s motivima Edipova kompleksa u svom posljednjem dijelu.

Iako su i sljedeća ostvarenja grupe, a posebice slično koncipirani Strange Days (konac 1967), Morrison Hotel (1970) i spomenuti L. A. Woman imali sjajnih trenutaka, prvijenac The Doors zauzima posebno mjesto u njihovoj diskografiji. I to kao jedan od najkoherentnijih prvih albuma u povijesti popularne glazbe: on otkriva sposobnost grupe da se uhvati ukoštac s različitim formama. S druge strane Light My Fire, izašla iz autorskoga pera gitarista Robbieja Kriegera, sugerira da Morrison nije bio jedini daroviti skladatelj u postavi. Ipak, on je bio umjetnički direktor s unikatnom vizijom da se njihove pjesme moraju slušati kao „radovi u nastajanju“ koji tek pred publikom poprimaju smisleni oblik, potvrdu nalazi u većini njihovih ranih skladbi – ne samo na debiju nego i na drugom (Strange Days) i trećem (kriminalno podcijenjenom Waiting For The Sun).

„Na papiru naznačavam samo kostur“, jednom je pojasnio svoju sklonost improvizaciji. Tijelo i muskulaturu stvaram tijekom izvedbe na pozornici.“

Morrisonove tekstove, izvedbu, kao i većinu autorskih zahvata Doorsa valja prije svega shvatiti (kako naglašava većina kritičara, uključujući doajena hrvatske kritike i dubinskog poznavatelja opusa sastava Darka Glavana) kao svojevrsne predloške. Ili, još bolje, kao scenarije za rock-predstavu, a ne kao klasičnu poeziju kakva se tiska u knjigama.

Najuvjerljiviji argumenti za tu tvrdnju (prema kojoj je riječ o djelima u nastajanju) nalaze se upravo na prvim ostvarenjima grupe. „Iz filmske estetike“, podsjeća Glavan, „Morrison preuzima sklonost drastičnim rezovima i nepredvidljivoj montaži, naglom zumiranju i još hitrijoj izmjeni očišta. Tomu valja dodati i iskustva preuzeta iz njujorškoga Living Theatra, iz čijeg je arsenala Morrison posudio naklonost improvizacijskim postupcima.“

Improvizacija i nepredvidljivost? Možda, no iz tih riskantnih područja proizašlo je nešto od uzbudljivije glazbe onoga doba.