Kultura i kult Svetoga Martina

U spektru zbornika radova izlaganih na znanstvenim skupovima, u filološkim i onkrajfilološkim domenama, izdvaja se upravo objavljeni interdisciplinarni zbornik posvećen baštini Svetoga Martina na hrvatskim prostorima. Skup je održan u Zagrebu 4. listopada 2013. pod naslovom Putovima europske nematerijalne baštine u 21. stoljeću: Sv. Martin, simbol dijeljenja, i na njemu je bilo sudjelovalo dvadesetak sudionika. Osovina zbornika u domeni je filologije, onoliko široko zamišljene kakva je bila i pri samome početku i procvatu u 19. stoljeću, dakako s podrazumijevanim iskoracima koje podrazumijeva svaka od njezinih grana. Danas se mnogo govori o krizi filologije, iako je vjerojatnije da je riječ više o krizama nekih njezinih metoda i odabranoga uskog pogleda na jezične fenomene. Spomenuta knjiga upravo je suprotne koncepcije: široke, svestrane, interdisciplinarne, i u filološkome smislu, ali i u općem kulturološkom. I podsjeća na vremena kada su etnologija i filologija bile struke mnogo bliskije nego kako se to danas obično tretira, nerazdijeljene po granicama „društvenosti“ i „humanizma“. Još jedino zajedničko sudjelovanje na skupovima i kongresima podsjeća na davno zacrtane okvire unutar kojih se smještalo proučavanje jezičnog djelovanja kao izraza „duše i običaja naroda“.

Jedan od najslikovitijih, najprepoznatljivijih, a duhom i simbolikom najimpregniranijih motiva europske kršćanske kulture, motiv Svetoga Martina, u ovoj je knjizi predstavljen kroz pet skupina tema: kroz biografsku, filološku, etnološku, hagiološku odnosno hagiografsku, te kroz modernističku koja martinski motiv motri kroz pitanja suvremene etike i ekologije te razmatra pitanje njihove suvremene kulturološke verifikacije. Sveukupno je objavljeno u knjizi veličine gotovo 400 stranica otisnutih na luksuznom papiru – petnaest radova. Svi su otisnuti na hrvatskome i francuskom jeziku – francuskom barem u sažecima (kao službenom jeziku europskoga kulturnog itinerara Sveti Martin, Europljanin, simbol dijeljenja, zajednička vrijednost). Već i po činjenici da je fokusiran taj svjetski jezik očigledno je kako je riječ o „europocentričnom“ projektu.

Dvjesto martinskih svetišta

Temu i prvo poglavlje otvara prilog urednice Antonije Zaradija Kiš, kojim ona specificira trase na kojima se motri taj kulturni kompleks, navodi jezičnu baštinu, toponimiju, usmenu i pučku književnost, glazbeno folklorno blago, „više od 200 martinskih svetišta, od 6. do 21. stoljeća“, od kojih čak 44 župne crkve. Spominju se i stari martinski samostani, prenošenje salonitanskog kulta Svetoga Martina iz Salone u Vranjic i sl. Osvrće se autorica i na osnovne onomastičke primjere koji u osnovi čuvaju ime Svetog Martina, nazive blagdana, književni izričaj – i to od čitanja u glagoljskim brevijarima do pučkih pjesama iz Trogira, Komiže, Kastva. Donosi u cijelosti bratovštinsku, pučko-baroknu Pisam Sv. Martina s otoka Šolte. Pri samom kraju donose se primjeri „pučkog martinskog nazivlja“ (najčešće faune), čime se zapravo zaključuje pregled tema, koje će se intenzivnije razvesti u sljedećim prilozima u Zborniku.

Bruno Judic sa Sveučilišta u Toursu piše o putovanju Venancija Fortunata, iz 6. stoljeća, talijanskog pjesnika (autora Životopisa Svetoga Martina, sastavljena prema zahtjevu Svetoga Grgura iz Toursa) koji je putovao po srednjoj Europi, od Italije preko Bavarske i Porajnja do Galije, slijedeći većim dijelom itinerar samoga Svetog Martina. Taj je zapis, između ostaloga, odličan dokument o zasvjedočenosti štovanja sveca od Rima i Monte Cassina sve do Alpa i Bavarske. O Akvileji pak, kao prostoru širenja kulta Svetog Martina od 5. do 7. stoljeća, dakle prije dolaska Lombarda, pisao je Alessio Persic s Katoličkog sveučilišta u Milanu, pitajući se nije li se i na hrvatskom prostoru tako rano već proširio svečev kult, pa i u Mađarskoj, odnosno Austriji. Vesna Badurina Stipčević i Marinka Šimić iz Staroslavenskog instituta pisale su opsežno i tekstološki temeljito o hrvatskoglagoljskoj legendi o Svetome Martinu, koja se nalazi u sanktoralima čak šest naših brevijara iz 14. i 15. stoljeća. Ističu kako se ta legenda (latinskoga predloška) prezentira samo prvim dijelom originala, no s glavnim događajima. Očigledan je u crkvenoslavenskom prijevodu (s malim brojem čakavizama) vrlo jak utjecaj latinske sintakse i reda riječi. Za filologiju je iznimna spoznaja kako su jezično najarhaičniji zapisi u IV. vrbničkom i I. ljubljanskom brevijaru, dakle upravo u sjevernoj skupini glagoljskih liturgijskih kodeksa.

Jedna od najboljih naših poznavateljica etnolingvističkog stanja među Hrvatima, dakako na terenu, Sanja Vulić s Hrvatskih studija, temeljito se posvetila raznolikosti naziva blagdana posvećena tom svecu, pitanju utjecaja kontaktnih jezika, sličnostima i razlikama. Vrlo je jasno dovodila u vezu lokalne običaje sa zakonitostima pojedinih narječja, dijalekata i poddijalekata, uz uočavanje osebujnosti pojedinih govora, i na planu morfologije, ali i s preciznim navođenjima akcenatske različitosti. Vrlo su zanimljive i dragocjene nam navedene poslovice i uzrečice u kojima je glavni orijentir upravo Sveti Martin, npr. one iz Gradišća. Marjetka Golež Kaučič s Glazbenoetnološkog instituta Slovenske akademije znanosti i umjetnosti u Ljubljani pisala je o Svetom Martinu kao „civilizacijskom simbolu solidarnosti i duboke etičnosti“. Legenda o guskama i našem svecu motri se tako s pomaknutim fokusom na Martinovu poniznost i skromnost, a ne na puku izdaju gusaka. Time se zapravo uspostavlja nov etički pristup, u koji bi se – kako piše autorica – uklapala i pošteda „masovnog eksodusa“ gusaka u studenome. Sandor Horvath iz sambotelskoga gradskog muzeja ponudio je prilog o Svetom Martinu u Crkvi i narodu na prostoru nekadašnje zapadne Panonije, odnosno današnjega zapada Mađarske s pripadnim susjednim prostorima, gdje umnogome danas žive gradišćanski Hrvati. Autor procjenjuje vrlo važnim impulsom širenja kulta i običaja u srednjem vijeku utjecaj benediktinskog samostana Pannonhalme. Osim toga, predočava i neke karakteristične običaje vezane uz god Svetog Martina, na njemačkome, mađarskome i hrvatskom jeziku s tog prostora. Na laicima svakako najpoznatiju tradiciju vezanu uz Svetoga Martina – onu vinogradarsku – osvrnula se Melanija Belaj, i snažno upozorila na komercijalizaciju koja počesto zapravo zakriva izvornu etnološku bit te veze (u okviru kontinuiteta obiteljskih molitava tijekom godine). S druge strane, svjetovni tip proslave (u okviru npr. raznih vinogradarskih udruga) dovodi do naglašavanja kontinuiteta prema dionizijskim svečanostima. Tri mađarska autora (Ferenc Tóth,Gábor Kiss i Balázs Zgorhidi Czigány) iz Budimpešte odnosno Sambotela, započinju seriju priloga o kultu Svetog Martina. Ovom prilikom nude se poveznice s kultom Svetoga Kvirina, također sabarijskog, ali i sisačkoga i krčkoga, sveca. Saznajemo zanimljive detalje, o tome kako je Karlo Veliki u Sombatelu najvjerojatnije identificirao Kvirinov mauzolej misleći da je riječ o rodnoj Martinovoj kući te o tome kako kult Svetoga Martina ondje nije bio rezultat lokalne tradicije, nego je dospio izvana.

Vinograd – mjesto zajedništva

Lidija Bajuk iz Instituta za etnologiju i folkloristiku opisuje u svom prilogu, u duhu svojevrsna mitološkog razmatranja, vinograd kao „kozmogonijsko mjesto zajedništva i dijeljenja“ i kao tradiciju pretkršćanskih vjerovanja, kroz arhetipe obilja i vječne mladosti. Jednoj od najpoznatijih crkava Svetog Martina, onoj dugoselskoj, posvetio se Juraj Belaj iz Instituta za arheologiju, i to na temelju vlastitih arheoloških istraživanja, te na arhivskoj i novinskog građi i intervjuima. Autor ističe prvobitnu identifikaciju Svetoga Martina s gromovnikom Perunom u procesu kristijanizacije, što dakako ima veze s položajem dugoselske crkve, na vrhu brda, s pogledom na sve strane, i to prema drugim obližnjim toponimima: Veleševec (podzemni bog) i Trebovec (mjesto podnošenja žrtve). Crkva se spominje prvi put 1209. i od tada autor prati njezin povijesni put, kao i obilježavanje goda, sve do naših dana. Zanimljiva je napomena kako je obilježavanje Svetoga Martina, zahvaljujući i svim tim i takvim zbivanjima, dobilo još jedan simbolički sloj – znak nedavnog ulaska Hrvatske u europske integracije. Trpimir Vedriš s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu piše vrlo opširno o martinskoj hagiotopografiji u južnim područjima Gorskoga arhiđakonata, koji se poklapa znatnim dijelom s prostorom današnje Banije i dijelom sjeverozapadne Bosne, s prostorom dakle koji je – kako i sam autor citira Stanka Andrića – za medievista pravi „potonuli svijet“. Autor upozorava na niz tamošnjih hagiotoponima, crkve i kapele, a nastoji i rekonstruirati raspored nekih od njih.

Posljednji u nizu hagiotopografskih priloga jest onaj Danka Šoureka, također sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, o kapelici Svetog Martina sagrađenoj u Vlaškoj ulici koncem 17. stoljeća u Zagrebu, ali i uopće o svečevim prikazima u Zagrebu tijekom 17. i 18. stoljeća. Zanimljiva je i rekonstrukcija starijega rasporeda kulta svetaca u zagrebačkoj katedrali te položaj Svetoga Martina na čak pet mjesta. Danas više u katedrali nema ni jednoga od tih prikaza našega sveca, nestali su postupnim preuređivanjem. Samo se jedan novi pojavio, i to u samom svetištu, od sredine 19. stoljeća (djelo münchenskoga kipara Anselma Sickingera). Kao svojevrstan zaključak, donekle i kontrapunkt, stoji pri kraju prilog Suzane Marjanić iz Instituta za etnologiju i folkloristiku, o stopi Svetoga Martina „i kao ekološkoj i kao etičkoj stopi“. Riječ je o vrlo zanimljivu i poticajnom prilogu, gdje se Sveti Martin pojavljuje u kontekstu vrijednosti suvremenoga društva, pa i etnologije svakodnevice (odnos prema telekomunikacijskom odašiljaču u Istri, partizanskom grobu u Karavukovu u Bačkoj /u obama slučajevima u blizini crkve Svetoga Martina/, o općini Sveti Martin na Muri koja je prva u Hrvatskoj usvojila programe održivoga razvoja u ruralnim područjima...). Slučajne podudarnosti, ili ne, svjedoče o živoj etičkoj podlozi u kontekstu u kojemu se javlja kult Svetoga Martina.

Lijepa knjiga

Posljednjem tekstu u knjizi, naslovljenu UNESCO-ovi sveci, autor je Tvrtko Zebec, također iz Instituta za etnologiju i folkloristiku. U vrlo širokom kontekstu, od Amazone do Japana, sagledavaju se kultovi svetaca koji su doživjeli visoku verifikaciju UNESCO-ovih tijela, navode se kriteriji za priznavanje „nematerijalne kulturne baštine“. U tom svjetlu razmatra se i tradicija Svetoga Martina u nas, i osobito ističe koliku ona identitetsku i simboličku vrijednost ima za manje sredine, a njihovo povezivanje naglašava kao osobitu dragocjenost. Knjiga završava brojnim fotografijama crkava i kapela posvećenih u Hrvatskoj Svetome Martinu. Kroz knjigu provlače se kao ilustracija i snimke likovnih djela naših umjetnika s motivom Svetoga Martina (Ive Dulčića, Celestina Medovića, Joze Kljakovića, Josipa Botterija…), pa time ova knjiga – već u tradiciji knjiga koju potpisuje to uredništvo – dobiva još jedan registar vrijednosti: ona postaje svečanim djelom, i nudi cjelovitiji kulturni doživljaj onomu tko je uzme u ruke.

Cjelovitost doživljaja koji omogućuje ovaj interdisciplinarni zbornik temeljni je dojam koji knjiga oblikuje u čitatelja: upućuje na vrijeme kada su humanističke znanosti bile bliskije (ne samo filologija i etnologija nego i povijest i arheologija), vrijeme prije velikih rascijepa u 20. stoljeću uime legitimnih potreba za razvojem vlastitih autonomija, što je neprestano bilo popraćeno sužavanjima strukovnih polja i slabljenjem komunikacija. Kada se dakle takva, široko zacrtana, koncepcija nadogradi vrsnoćom uključenih radova i očiglednim, iskustvom naslojenim, znanstvenim nadahnućem, onda uz ključnu pomoć urednica (Antonija Zaradija Kiš i Ines Sabotič) i njihovih suradnika imamo ovakav zbornik, i kao svojevrstan putokaz kako se svetački kultovi mogu opisivati znanstvenim perom, na korist i čitavoj široj kulturnoj zajednici.