Interpretacijska kvadratura kruga

Zbirka eseja Marcela Bačića u ovoj knjizi nadovezuje se na njegovu raniju zbirku interpretacijskih ogleda objavljenu pod naslovom Carmina figurata. Likovno čitanje muzike (Zagreb, 2004). Obje su knjige međusobno povezane mnoštvom tematskih i misaonih niti, pri čemu je nova knjiga svojevrsna nadogradnja starije, posebice u onom aspektu koji se tiče povezanosti interpretacije s ontologijom umjetničkog djela u prošlosti i sadašnjosti. Temelji Bačićevih promišljanja interpretacije umjetničkog fenomena u likovnosti, arhitekturi i glazbi položeni su, međutim, u trećoj knjizi koju je autor objavio zajedno s Jasenkom Mirenić-Bačić pod naslovom Uvod u likovno mišljenje (Zagreb, 1994).

Prostor interpretacije u određenom je smislu komplementaran Uvodu u likovno mišljenje. Naime u tom priručniku o percepciji i likovnosti autori osvještavaju osobine umjetničke vizualnosti i arhitekture, koje se u redovnom žargonu povijesti umjetnosti obično nazivaju elementima forme: to su, primjerice, svjetlost i tama, granice, uzajamnosti, omjeri i razmjeri, proporcije i perspektiva, kompozicija. Polazište je pritom geštaltističko tumačenje vizualnosti koje je uvelike promicao Rudolf Arnheim.

Zapadna učenost

Sva se likovna umjetnost, bez obzira da li je mimetička ili apstraktna, temelji na vizualnoj interpretaciji svijeta, koja se nužno konfigurira u psihologiji percepcije. Procesi vizualnog opažanja, koji se mogu prevesti u određene zakonitosti i pravila, tvore jednu od ključnih poluga u razumijevanju, čitanju i interpretaciji likovne umjetnosti. Oni se vice versa mogu primijeniti i na glazbu s njoj svojstvenim akustičkim ekvivalentima.

Ipak, poluga oka i psihe, koliko god važna za analizu oblikovnih i estetskih sastavnica umjetničkog djela, nije dovoljna za razumijevanje svega onoga što umjetničko djelo kao oblik i kao sadržaj znači u sinkronom ili dijakronom totalitetu kulture. Njoj zato treba i poluga uma, treba joj intelektualna i spekulativna interpretacija. Tak kad se obje poluge pokrenu u zajedničkom djelovanju otvaraju se vrata prema razumijevanju umjetnosti.

U Prostoru interpretacije Marcel Bačić pokreće obje te poluge, pri čemu je prevaga ipak na strani poluge uma i misaonog razmatranja o vječnim temama umjetnosti. Te se teme poput rogova u vreći sudaraju i bodu u intelektualnoj naprtnjači gotovo svakoga humanistički obrazovana pripadnika kulture Zapada. U tome se Bačić, kao jedan od rijetkih pisaca u hrvatskoj intelektualnoj zajednici, priključuje egzegetskoj tradiciji duga trajanja koja različitim refleksivnim metodama i pristupima promišlja podrijetlo i narav umjetničkog fenomena i njegova tumačenja.

Ovaj mali brevijar interpretacije osmišljen je kao zbirka od četrnaest duljih ili kraćih eseja u kojima autor metodom spekulativne asocijativnosti nudi uvide u srž pojedinih problema, ali nipošto ne nudi njihova rješenja. Ne nudi ih zato jer posve ispravno i samokritički smatra da je „metoda racionalnog ‘iscrpljivanja’ iracionalne kružnice izvrsna slika svake egzegeze“.  Ona je jednako tako i slika interpretacije. Interpretacija je svojevrsna kvadratura kruga, pokušaj da se razumom iscrpi ono što je nemoguće do kraja razumjeti. Razlika između suvremenog i povijesnog interpretatora leži u tome što je suvremenik više od svojih prethodnika svjestan neiscrpivosti umjetničkog fenomena, pa time i ograničenosti interpretacije.

Bez obzira na to posao interpretiranja i dalje ostaje temeljni posao u razumijevanju kulture. Interpretacija je majka i glavni pokretač zapadne učenosti u gotovo svim njezinim disciplinama, a napose u onoj koju smo navikli zvati humanistikom. Usput rečeno, Erwin Panofsky toj se zapadnoj učenosti divio više nego zvjezdanom nebu koje je toliko opčinilo Kanta.

Kroz poglavlja Bačićeve knjige ta učenost provlači se kao zadana osnova oko koje autor plete tkanje svojih promišljanja. Naime, sve su teme kojima se autor posvećuje u knjizi prošle kroz sito i rešeto zapadne učenosti. Ona je i polazište i točka povratka, ona nudi razloge za sumnju i opravdanje vjeri u interpretaciju. Ona, kako vidimo u Bačićevim varijacijama na zadane teme, istodobno potiče i obuzdava misao suvremenog interpretatora.

Jedna od takvih tema dotaknuta je, primjerice, u kratkom eseju pod naslovom Saturn i Melankolija. U njezinoj gotovo aforističkoj eksplikaciji autor se vraća autoritetima poput Pica della Mirandole, koji se divi kameleonu, stvoru koji se bojom prilagođuje okolini. Upravo je to, nadovezuje se Bačić, „biće koje živi u prostoru interpretacije, koje živi od prostora interpretacije“. Interpretator je povijesni kameleon koji se u vremenu i prostoru neprestano prilagođava boji svoga diskurzivnog okoliša.

Na taj način, finom, katkad jedva uhvatljivom ironijom nadmoćna erudita, Bačić vodi čitatelja kroz interpretacijske paradokse. Često nas njegove eksplikacije podsjećaju na sjajne trikove mađioničara, često se divimo njegovim misaonim piruetama. Čini se kao da je u prostoru interpretacije sve moguće, posebice ako u njega uđe umjetnik. Pravila stroge znanosti samo su jedna od kutija s alatima koji nepostojanosti interpretacije nastoje podati privid pouzdanosti.

Sloboda interpretacije

Interpretacija se u zapadnoj kulturi etablirala i kao znanost koja nadomješta viši smisao izgubljen u umjetnosti (prema Hegelu), ili pak kao umjetnost sama po sebi. Utoliko je sasvim na mjestu Bačićeva zamjedba: „Stječe se dojam da interpretacijom laž prerasta u istinu, da shvaćanje nadrasta djelo.“ I dalje: „Za moderni senzibilitet tako važna materijalna nedovršenost umjetničkog djela razotkriva se kao duhovna predovršenost: fragilno tijelo djela uzmiče pred opulentnim duhom interpretacije.“ Shvaćanje doista može nadrasti djelo, štoviše, interpretacija sama može postati djelom. Tako se uspostavlja umjetnost bez djela u materijalnom smislu, umjetnost misli, iskaza, geste, sve do praznine, do ničega – osim umjetnika. Prema Bačićevim riječima, a one su lajtmotiv ove knjige, „za veliku bi povijesnu konstrukciju zgodan bio početak na kojem stoji umjetničko djelo bez umjetnika – i kraj na kojem imamo umjetnika bez umjetničkog djela. 

Svjestan svoje ograničenosti, interpretator se utječe slobodi. S druge strane on postaje autoironičan i brani se relativizacijom. On štošta otkriva, ali mnogo toga ostavlja u sjeni. U šarenom spektru interpretacijskog prostora neke su frekvencije jače, a druge slabije. U fantastičnoj logici interpretacijskih asocijacija ponekad na vidjelo izbija ironija Demokrita, a ponekad kao da se čuje i jecaj Heraklita: „Sve ide zato što ništa više ne ide. Svaki je čovjek umjetnik i sve je umjetnost – i to ne zahvaljujući osvajačkom pohodu umijeća, nego milosti prostora interpretacije.“ Zato umjetnik više ne mora biti majstor koji će nešto stvoriti, dovoljno je da poput Rauschenberga pošalje telegram u kojem stoji: „Ovo je portret Iris Clert ako ja tako kažem.“

Briga za sudbinu umjetnosti

Ova knjiga ne daje gotove recepte za interpretaciju, odnosno za razumijevanje umjetnosti. Ona sondira prostor interpretacije u raznim smjerovima i u raznim dubinama, pri čemu se neprestano oscilira između djela i njegova tumačenja. Bačićevi eseji razotkrivaju suptilne međuodnose i prepletanja, konflikte i kontradikcije, privlačnosti i odbojnosti, zablude i privide, isključivosti i razumijevanja između djela i njihovih tumača u povijesti kulture. Možda je pritom najvažniji i u nekom smislu naj(post)moderniji Bačićev uvid u kameleonsku narav prostora interpretacije. Treba napomenuti da stroga znanstvena metodičnost ovoj knjizi nije bitna, niti ona za njom teži. Autor u njoj uspostavlja vlastitu logiku interpretacijske asocijativnosti koja čitaoca na efektan i poticajan način suočava s prijeporima i aporijama duhovne baštine zapadne kulture.

Treba uostalom reći da Bačićeva razmišljanja o ključnim pitanjima likovnosti i vizualne umjetnosti, o fiziologiji i psihologiji opažanja, o kulturnoj uvjetovanosti recepcije umjetničkog djela traže dorasla čitatelja koji dobro poznaje zapadnu kulturnu tradiciju i njezine intelektualne mehanizme. Premda su dominantne teme povezane s interpretacijom likovnosti, u pojedinim slučajevima uvodi se i glazba kao medij koji o istim temama govori na „likovno gotovo nedomašiv način“, kako to Marcel Bačić tvrdi u poglavlju Četverodijelnost i četverobojnost (Slaganje i miješanje). Pritom kao primjer navodi Hindemithovu kompoziciju Četiri temperamenta za klavir i gudački orkestar (1940). Obje su umjetnosti, likovna i glazbena, prirasle srcu Marcela Bačića, u objema se i sam na različite načine okušao.

Na kraju, svakome koji čita brzo će postati jasno da je Prostor interpretacije Marcela Bačića knjiga autora koji na vedar i prijateljski način živi s umjetnošću i njezinim tumačenjima. To je knjiga koja izvire iz iskrene odanosti umjetničkom fenomenu i brige o njegovoj sudbini.

 Parafrazirajući Bačićevu misao moglo bi se možda reći: autor je u ovoj knjizi upravo onaj umjetnik koji anatomijom prostora interpretacije nastoji – ako ne nadoknaditi, jer je to ipak nemoguće – onda barem osvijestiti ono što postaje bitnom značajkom umjetničkog stvaralaštva našega doba – naime (prividan) gubitak umjetničkog djela. To je tema koja je nedvojbeno ušla u prostor interpretacije, no vrijeme će pokazati kakva je njezina budućnost.