Intelektualac s vizijom

Kad se sjetim svoga prijatelja Darka, uvijek vidim sliku iz meni bliska doba – a drugima sad već tako daleka i strana (nikad poslije nismo o tom razgovarali, ne vjerujem da se on toga sjećao; ali, quien sabe, tko zna – kao što je bio pun talenata, Darko je bio i pun iznenađenja). Ranoljetni je dan, negdje potkraj sedamdesetih godina: Darko Gašparović, dramaturg riječkoga HNK-a, zakazao mi je sastanak na terasi jedne od i tada brojnih kavana na riječkome Korzu, toj internacionalnoj ulici neprekidno punoj malih kaotičnih zbivanja kojima su gotovo uvijek protagonisti mladi. Kako bilo, odmah smo se prepoznali: i Darko i ja nosili smo razlog našega sastanka pod rukom: bile su to dvije karbon-kopije moje prve „ozbiljne“ (i preozbiljne, rekao bih sada, komedije) – kojoj je (neoriginalni) naslov bio Telefon, a u tri-četiri čina (uffa, na to bi rekli moji neizbježni Talijani) bavila se (ponešto, a možda i dosta, na tragu Dürrenmatta) tragikomičnom sudbinom umjetnika koji živi u bjelokosnom tornju svoje umjetnosti te ne vidi da ga ljubazna supruga i njezin poduzetni ljubavnik namjeravaju zatvoriti u – ludnicu, odnosno u sanatorij u Švicarskoj. I ta talijanska Švicarska, Lugano, Ticino – to je, mislio sam, suptilni, hommage guruu Dürrenmattu. Tko treba, već će znati, ambiciozno i pretenciozno mislio sam s otprilike 22 godine; ne moram vam ni reći da je Darko sve znao, sve otkrio i sve protumačio – ali je svoje uvide iznio na tako blag, uviđavan i šarmantan način, prožet čavrljanjima i šalom, da je tom ocjenom moga „komada“ započelo naše dugogodišnje, ne odveć intenzivno, ali postojano i čvrsto prijateljstvo – kojim se danas ponosim.

Rođeni Zagrepčanin (1944), Darko je od 1974. stalno živio u Rijeci. Još u Zagrebu (i on vrlo mlad) urednik znamenitoga teatrološkog časopisa Prolog (1968–1971) iskusio je malleus službenih i gorljivih neslužbenih zatirača slobodne misli, koji su u ime (ispričavam se današnjim čitateljima/slušateljima mlađe i srednje dobi na onodobnoj terminologiji) proklamirane monolitnosti progonili ili barem ušutkavali disidente. Darko nije bio tip koji bi se utopio u monolitnosti: ti jednokameni (to je etimologija te arheološke riječi) ljudi i odveć nalikuju jedni na druge da bi bili iole podnošljivi. Smireno, ali ustrajno, Darko odgovara svojim sjajnim znanstvenim i umjetničkim djelom. Od 1974. postaje dramaturg velikoga teatra kakav je riječki, i u kojem će petnaestak godina potom biti umjetnički ravnatelj Hrvatske drame pa zatim – u zlatnom dobu toga kazališta (koje bi po svojim kapacitetima moglo biti prvo u zemlji), i njegov intendant (s jasnom vizijom, za razliku od tolikih birokrata kojima je „vizija“ ograničena na zabavni program televizije). Bilo je to u burnom desetljeću velikih promjena, 1988–1998, tijekom kojega je Darko magistralno trasirao jedinstveni put kojim slobodno i umjetnički relevantno kazalište treba ići. Nešto ranije, 1977, objavio je – moglo bi se mirne duše reći – kapitalnu knjigu Dramatica krležiana, u kojoj je iznio nove, hrabre i čvrsto zasnovane poglede na cjelokupnost dramskog opusa hrvatskoga književnog velikana. Naravno, to je samo jedna, možda najvažnija, Darkova knjiga – a tu su još i znamenita i do danas nedostignuta monografija o „prokletom pjesniku“ Kamovu (Kamov, 2005) te Dubinski rez (2012), opsežan i cjelovit lucidan prikaz hrvatske dramatike 20. stoljeća.

Iako zauzet intendantskim poslovima, Darko je – na sreću – pronašao vremena i za praktičnu dramaturgiju, kreativni rad koji je – možda – najviše volio i cijenio. Dramatizirao je Cihlarovo djelo Vuci te adaptirao starohrvatsku Muku s otoka Cresa, koju je sedamdesetih godina „otkrio“ akademik Branko Fučić. Izvelo ju je, prvi put u moderno doba, agilno malološinjsko kazalište JAK (1994).

Namjerice sam Vježbanje života Nedjeljka Fabrija, roman koji je – uoči rata – 1990. Darko dramatizirao, i koji je postao uistinu kultnom predstavom riječkoga Kazališta tih godina – ostavio za kraj ovoga prekratkog, nepotpunog i osobnog prisjećanja. Ta „sinteza novije povijesti grada na Rječini“ potpuno je osvojila publiku (a i kritiku) humanošću, toplinom, jednostavnošću i – mogu slobodno reći – kršćanskim duhom razumijevanja i oprosta. Naime, ne postojimo mi i oni, ako smo ljudi, gens una sumus.

 Darko Gašparović bio je još mnogošto, svestran i radin (uspješni sveučilišni profesor, urednik u izdavačkoj kući i dr.). Bio je i tradicionalno kršćanski orijentiran duh. Konzervativan, rekli bi danas neki. Međutim, istina je nešto posve drugo: svoj svjetonazor nikada nije nametao drugima; u strastvenoj želji da kroz književnost i dramu spozna svijet i njegovu sublimaciju – Darko je toleranciju i otvorenost prema drugim ljudima, narodima, umjetničkim iskazima, religijama učinio instrumentom spoznaje, koja je ispravna jedino ako je cjelovita i nepristrana.