Gole maske Ive Brešana

Na početku 2017. napustio nas je Ivo Brešan, jedan od najlucidnijih, naj­intrigantnijih i najslojevitijih suvremenih hrvatskih pisaca. Kompleksnošću opusa, razotkrivanjem ideoloških i političkih, klanskih i korupcijskih križaljki te skandala u sadašnjosti i prošlosti, sondiranjem svakodnevice i egzistencije suvremenika, preobrazbom žanrova i stvaranjem jedinstvena jezičnoga idiolekta, djelo Ive Brešana na maestralan način nastavlja slavnu komediografsku tradiciju hrvatskoga juga.  

Brešanova najpoznatija drama, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, napisana 1965, a objavljena i izvedena 1971, označava prekretnicu u povijesti hrvatske književnosti i hrvatskoga kazališta. Drama se pokazala kao model koji ucrtava koordinate većega dramaturškoga sustava, onoga koji se određuje pojmom groteska. Tako groteska sedamdesetih godina 20. stoljeća, zahvaljujući Brešanu, postaje nova dramska realnost, suprotstavljena krležijanskom diskurzivno-dijaloškom, desetljećima monolitnom, nedodirljivu modelu, koja se na susretištu sadašnjosti i prošlosti hrvatske dramske književnosti određuje kao novum.

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja pod­naslovljena je kao „groteskna tragedija“, a ta se žanrovska oznaka može protegnuti na kompletan Brešanov dramski opus.

Ivo Brešan u Mrduši svojstvenim idiolektom Dalmatinske zagore, presvučenim politiziranim, „sastanačkim“ rječnikom, socijalističko-komunističkim u sintaksi i intonaciji, postaje suigračem u konstrukciji i destrukciji realnosti. Drama je najavljena kao „predstava“ Hamleta,  a izvedba nije došla do premijere. Mještani sela Mrduša Donja (usp. franc. merde, izmet) pripremaju predstavu Hamleta. Jukstaponiranjem navodno zaostale, primitivne sredine i „visoke kulture“ (kanonskoga, Shakespeareova dramskoga djela) ostvaruje se komičnost koja poprima element egzistencijalne napetosti u trenutku kad počinje opterećivati situaciju otkrivanjem postojanja više slojeva svlačenje kojih i ponovno navlačenje omogućuje otkrivanje besmisla.

Brešan u dramama spaja pogled na dramu kao na prikazivanje egzistencijalne napetosti opstanka i na grotesku kao na rušenje normi koje neposredno reguliraju čovjekov položaj u svijetu. Grotesknost, spajanje nespojivoga, potencirana i spojem Shakespeareova stiha i hrvatskoga deseterca, usredištenjem visoke tragedije u bahtinovsko karnevalsko dolje dobiva tragični predznak i postaje nerješiva.

Na koji način Brešanov groteskni tekst uspijeva pokazati nenašminkano lice?  Kako se lažni slojevi skidaju, svlače? Neočekivanim postupkom – ponovnim navlačenjem, oblačenjem. Seljaci igraju briškulu i razotkrivaju karte. Škuncina replika: „Ništa tu ne pomažu kostimi, moj mladiću! Bukara ostaje Bukara, a Puljo Puljo!“ ukazuje na misaonu jezgru drame. Groteskno okrenuta, prikazuje postupak razotkrivanja laži i prikazivanja istine: seljaci navlače renesansne kostime, navlače kostime i maske na vlastite kostime i maske – svojim maskiranjem oni demaskiraju, otkrivaju istinu o položaju intelektualca u intelektualcu nesklonoj sredini i grotesknom političkom sustavu.

U vrtlogu kola, u povijesno egzistencijalnom sukobu, društvena vlast jača je od pojedinačne, maskirana istina (laž) pobjeđuje iskrenu pojedinačnu istinitost, Bukara eliminira Škoku i u strukturi Mrduše postaje i vrijednosni protagonist. Zastupnik načela dobra povlači se, zlo je pobijedilo.

Brešan se u Mrduši pokazuje kao konstruktor zbilje nivelirajući konačni zaključak o utjecaju sudbine. Metafizički apsolut pretvoren je u Ništa.

Demonska narav totalitarizma

Istodobno, Brešan gradi preciznu, originalnu i danas prepoznatljivu dramaturgiju u drugim dramama uvrštenim i u knjige Groteskne tragedije, Nove groteskne tragedije, Utvare, Spletke u kojima hrabro, s mediteranskim smislom za humor, dobrim poznavanjem filozofije, sociologije te svjetske i hrvatske književnosti stvara originalnu, hrvatsku dramsku pa proznu grotesku, zasnovanu i na premisama Victora Hugoa i njemačkih romantičara.

U knjigu Groteskne tragedije uvršten je i „moralitet u sedam slika“ Nečastivi na filozofskom fakultetu, koji ironično problematizira Goetheov dramotvor Faust, primijenivši ga na političku pragmatiku, suprotstavivši aktualno mitskom iskustvu. „Univerzalan“ prostor tragedije „spušta se“ u prostor političke groteske, sudarajući politiku i metafiziku. Prodaja duše Sotoni, bijeg intelektualca iz egzistencijalne „stiske“, zamijenjena je u Nečastivom upitanošću o mogućnosti morala i etike u sferi vladavine politikantstva. Duša se preobražava u svijest kojom se manipulira. U parafrazu uvlači se autorova ironija: Fausnera, stručnjaka za pitanja religije, mora Nečastivi upoznati sa svojim osobinama. Demonsko prodire u prostor ideološkog i otvara mogućnost realiziranja groteskne igre. Policija odgovara antičkom zboru, svećenici su zastupnici kreposti moraliteta. Lomljenje tragedije i moraliteta zaslojeno je pojavom miražne intrige iz komedije zabluda: Nečastivi je nevidljiv pokazujući se u uvijek novoj osobi; kolektiv i društvo nositelji su vrijednosti zla. Groteska se konkretizira sposobnošću neočekivana mijenjanja jer prokazuje istovjetne varijacije manipulativne vlasti u totalitarnom sustavu. Fausner je ujedno protagonist i antagonist, njegovo „potpisivanje ugovora“ znači i njegov preobražaj u zastupnika zla.

U Svečanoj večeri u pogrebnom poduzeću, „scenskoj igri u šest slika s prologom“ Brešan preobražava okosnicu Gogoljeva Revizora (dolazak lažnoga revizora u kotarski gradić) počevši od njegova kraja: autor promatra svoju dramu, satiričnu grotesku, a Mušica i Doktor već ostvarene svoje uloge (Osip i Hlestakov). Dvostrukom teatralizacijom, mehanizmom „kazališta u kazalištu u kazalištu“, figurom in absentia, Brešan prikazuje istinu.

Obični životi i fantastične priče

Brešanova knjiga Pukotine & druge priče umnogome se može tumačiti kao svojevrstan nastavak dramskih tekstova intertekstualnih i metatekstualnih konotacija, ali i kao anticipator sljedećih Brešanovih knjiga proznog i dramskog karaktera. Objavljena prijelomne 2000. kao da na puknuću stoljeća i tisućljeća traži i istražuje vremenske pukotine u koje njegovi likovi svojevoljno ili naizgled slučajno upadaju i propadaju istražujući kronotop i preispitujući vrijeme sadašnjosti, ali i bliske ili daleke prošlosti tražeći razloge kulturnih pomaka i pomicanja moralnih, vjerskih i svjetonazorskih premisa u današnjem vremenu. U proznoj ideji donekle se preklapajući s Rankom Marinkovićem u humoru, ironizaciji, prikazu zatvorenosti sredine, neobičnosti karaktera, kao da se još sustavnije počinje profilirati kao prozaist u trenutku kad Marinković već odlazi (iako je romane Ptice nebeske i Ispovijedi nekarakternog čovjeka Brešan objavio 1990, odnosno 1996).

U navedenoj je knjizi šest proza, što upućuje na simboliku broja šest, kako i navodi Brešan u jednoj od svojih proza: „Misli se na jednu od sintagmi apokaliptičkih brojeva, između kojih i brojevi 666... označavaju zlokobne slutnje novozavjetnog spisa iz 69. god.“ Priče naslovljene Pukotine, Pošast, Šest mrtvih ratnika, Četiri praelementa, Fantomski svjedok, Venera i proleter asocijativno se prepleću s biblijskim, beletrističkim, književnopovijesnim, filozofskim, čak i fizikalnim i astronomskim silnicama koje se u početku samo naziru, pokrivene realnošću, konkretnih situacija zapošljavanja, međuljudskih odnosa, obiteljskih poveznica, gubitka posla. Hiperrealizam iz kojih nastaju zanimljivi zapleti i nevjerojatni raspleti potenciraju se konkretnim radnim mjestima profesora u gimnaziji, kustosa u Muzeju, računovođe u Vladinu uredu za resornu koordinaciju, tehničara kraj visokih peći u TEF-u... Pripovjedači nas postupno uvode u uglavnom maskuline biografije Miljenkove, Dunatove, Šulentine, Đogaševe, Pleštinine, Barišićeve, Križanićeve... postavljajući nas kao recipijente u poziciju sukreatora sižea, istraživača, tragača, odgonetača priča s elementima krimića i znanstvene fantastike.

Karnevalizacija politike

Sintezom geteovske, faustovske strukture, filozofije i povijesti, pikarske i borhesovske proze vrlo često Brešan (auto)biografski prikazuje Šibenik s trgovima, ulicama, udaljenostima i dimenzijama, ali i s elementima fantastike. Groteskne vizure malih mjesta gotovo inzularno odvojenih od ostatka civilizacije, ali i rodnoga Šibenika, Zagreba ili izmišljenih toponima kao što su Hudine, gotovo filmski neorealistički karnevaliziraju političke i društvene teme tipične za Brešanov univerzum u koje uključuje aktualne, ali i daleke stvarne ili fikcijske političke događaje Drugoga svjetskog i Domovinskog rata, kuge, SFOR-a, poigravajući se politizacijom, vampirima, životom i smrću, pokušajem mijenjanja nepodobne povijesti, denuncijantima, ali i tekstovima Pirandellovim, Shakespeareovim, Poeovim…

Na strukturu priča i tematski okvir Pukotina nadovezuje se sljedeći Brešanov roman Astaroth tiskan 2001, koji počinje citatom iz Strindbergova djela Inferno, jasne aluzije na Danteovo djelo, u kojemu Strindberg 1897. uvodi novost u tumačenju takozvanih kazni, a to je „da mi već jesmo u paklu“. Roman počinje pretpričom Ugovor i isplata, a nastavlja se simboličnim podnaslovima, primjerice: U tuđoj koži, Na križopuću, Rođenje demona, Kripta sudbine... Godine 2007. izlazi nova Brešanova prozna knjiga, Katedrala, koja počinje ulomkom Glas iz dubine vremena u ideji vremenskih pukotina nastavljajući se na Dunatovu ideju iz Pošasti koji je u garaži spremljen vremeplov programirao na datum 22. lipnja 1441, kad počinje gradnja katedrale u Šibeniku, želeći majstoru Jurju makar biti samo poslužitelj koji će klesarima nositi hranu i piće.

Ivo Brešan u Autobiografiji 1996. piše: „Moja bi autobiografija bila skoro ravna ništici, jer mi je život bio sve prije nego avanturistički i nema nikakvih dramatičnih preokreta u njemu, koji bi čitateljskoj publici mogli biti zanimljivi. Sve bi to moglo stati u par redaka: Rodio se u Vodicama 27. svibnja 1936., gimnaziju pohađao u Šibeniku, Filozofski fakultet završio u Zagrebu, od 1960. do 1983. radio na šibenskoj gimnaziji kao profesor hrvatskoga jezika i književnosti, a od 1983. do danas kao umjetnički voditelj Centra za kulturu i Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku i punktum... Dakle, koga zanima moja autobiografija, ona prava, neka pročita sva moja djela!“

Djelujući usuprot licemjernu suživotu s institucijama, politikama i ideologijama, hrabro i snažno živeći književnost i kazalište kao živa institucija, Ivo Brešan u 20. i 21. stoljeću stvorio je vrhunski književni opus, vlastiti svemir, opisavši bitak svijeta u jednom vremenu i položaj hrvatskoga intelektualca u Mrduši Donjoj. Ispisao je u svom golemom dramskom i proznom opusu svojevrsna urotnička pisma upućena hrvatskoj i svjetskoj javnosti, političarima koji ne žele promijeniti egzistencijalnu situaciju jer im upravo takva, nerijetko nepravedna i često nekreativna, zapravo odgovara. Trebalo je proći nekoliko stoljeća da se Držićevo djelo počne promatrati kao kanonsko. Koliko će proći vremena da se Brešanove drame, romani, pripovijetke, priče i eseji (dvadeset i tri izvedene drame, dvanaest romana, dvije prozne zbirke, osam filmskih scenarija) počnu analizirati kao kanonska djela hrvatske književnosti?