Burna povijest duhovne glazbe

U povijesti svake, pa tako i glazbene umjetnosti njezin razvojni put nerijetko usmjeravaju društveno-politički odnosi, ali i vjerske okolnosti. Povijest 16. stoljeća snažno je obilježila reformacija – vjerski i društveni pokret, kojem je cilj bio promijeniti neke odredbe Katoličke crkve. Budući da je glazba oduvijek imala važnu ulogu u bogoslužju, mnogobrojne promjene odrazile su se i na glazbu. Oblik koji je poprimila u novonastalim religijama uvelike je ovisio o osobnim naklonostima te stavu vjerskih vođa o ritualima Katoličke crkve. Ona se protivila polifonom načinu uglazbljenja te prisutnosti svjetovnih elemenata u duhovnoj glazbi. O ta su se dva problema vodile žustre rasprave na kraju Tridentskoga koncila, kada su neki kardinali predlagali potpuno izbacivanje glazbe iz liturgije. 

Ključna osoba koja je pokrenula niz povijesnih događaja, Martin Luther, bio je glazbeno obrazovan te je svirao lutnju i poprečnu flautu. U svojim nastojanjima da se zbog neslaganja sa Svetom stolicom njemački vjernici odvoje od katolicizma, pokazivao je velik interes za glazbu u novim liturgijskim ceremonijama. Njegov doprinos glazbi možda je najviše izražen poticanjem korala, jednoglasnih strofičkih himana. Odraz je to Lutherove želje da svi ljudi budu izloženi odgojnim i etičkim moćima glazbe, više no nastojanje da se iz duhovne glazbe iskorijeni polifonija. A upravo je oslobađanje liturgijske glazbe od kompliciranoga višeglasnog sloga, zbog kojeg vjernici nisu mogli razumjeti tekstualnu poruku, bio jedan od glavnih problema o kojima se raspravljalo na Tridentskom koncilu, 19. u povijesti Crkve. Drugi, još važniji, bio je iskvarenost liturgijske glazbe prouzročene uvođenjem svjetovnih elemenata. Ono je bilo prisutno još od srednjega vijeka, i to kroz sekvence.

Njihova je pojava vezana uz gregorijanski koral, odnosno trope. Trop je formalno neutvrđen dodatak koralu, koji se umetao ili dodavao. Sekvenca je specifičan primjer tropa. Nastala je kada se na zadnjem slogu zaziva „Alleluia“, umetnula nova melodija s novim tekstom. Takva se sekvenca susreće već od 9. stoljeća. Pojavljivala se najčešće u misi pri ponavljanju „Alleluia“ prije čitanja Evanđelja. U svom je razvoju sekvenca stekla veliku popularnost u liturgiji, a ujedno je bila jedno od sredstava kojim su elementi svjetovne glazbe prodirali u duhovnu. Tridentski koncil odlučio je od njih oko pet tisuća u službenom rimskom misalu zadržati tek četiri. To su: uskrsna Victimae paschali laudes, duhovska Veni Sancte Spiritus, tijelovska Lauda Sion Salvatorem te posmrtna Dies irae, dies illa. Njima je u 18. stoljeću dodana sekvenca Stabat mater dolorosa. Svih pet sekvenci nastalo je u srednjem vijeku, a skladatelji ih i danas rado i često koriste kao polazišni glazbeni materijal svojih skladbi.

Kontra kontrafakture

Zbog otvorena neslaganja pristaša reformacije s nekim odredbama Katoličke crkve, 1545. papa Pavao III. sazvao je Tridentski koncil. Njime se potvrdio nauk Katoličke crkve o spasenju, sakramentima i biblijskom kanonu te su ujednačeni elementi euharistije u cijeloj Crkvi. Pri kraju rasprava, 1562. i 1563, raspravljalo se i o ulozi glazbe u bogoslužju, koja je tijekom cijele povijesti Crkve zauzimala važno mjesto. Kardinali su isticali njezina dva najvažnija problema. Prvi je nerazumljivost teksta zbog polifonoga načina uglazbljenja, a drugi iskvarenost liturgije prouzročena uvođenjem svjetovnih elemenata, koji su posljedica kontrafakture, u doba renesanse iznimno raširena procesa. On se javlja u vokalnim skladbama u kojima je preuzeta melodija već postojeće skladbe, nad koju se umetao novi tekst. Glazbeni materijal uzimao se iz svjetovnih žanrova, najčešće chansona, te se zatim umetao tekst duhovne tematike. Svjetovne vokalne forme u srednjem vijeku govorile su o prirodi, ljubavi, ratu, a nerijetko su sadržavale vrlo lascivne tekstove. Iako bi kontrafakturom melodije takvih skladbi dobivale drukčiji tekstualni sadržaj, jasno je da čim bi ih puk čuo, u njima bi prepoznao prvotnu skladbu, odnosno njezin tekst. I to je ono što je Crkva željela iskorijeniti.

Premda su skladbe od kojih se postupkom kontrafakture preuzimala melodija bile najčešće svjetovnog žanra i tematika im je nekad bila vrlo daleka crkvenom nauku, na taj su način stvorene i duhovne skladbe neupitne umjetničke vrijednosti. Crkva je zahtijevala izbacivanje profanih elemenata iz duhovne glazbe. To je značilo ukidanje višestoljetne prakse prema kojoj su skladatelji za teme misâ i motetâ uzimali melodije iz svjetovnih napjeva ili instrumentalnih plesova. Iako su svojim protureformatorskim stajalištima predstavnici Crkve ostavili trag na razvoju duhovne glazbe, nisu uspjeli u radikalnoj izmjeni njezinih temeljnih načela. Nakon Koncila skladatelji su se i dalje u misama koristili temama madrigalâ i šansonâ. Najupotrebljavaniji napjev bio je L’homme armé, a jedan od prvih skladatelja mise nastale kontrafakturom Guillaume Dufay. 

Drugi su najvažniji problem na koji su upozoravali kardinali na zasjedanju Tridentskoga koncila poteškoće u razumijevanju teksta misnog ordinarija, uzrokovane polifonim načinom uglazbljenja. Crkveni su dužnosnici smatrali da zbog njega vjernici ne razumiju riječi svetoga rituala. Bio je to povod pojedinim kardinalima da predlože izbacivanje glazbe iz liturgije. Postoji legenda da su od te namjere odustali čuvši Missu Papae Marcelli, koju su Giovanniju Pierluigiju da Palestrini izdiktirali sami anđeli. Ona je svojom ljepotom kardinale uvjerila kako se i tekst uglazbljen polifonom strukturom može jasno razumjeti, a da pritom skladba ne zaostaje za kvalitetom. Iako toj priči treba pristupati s povećom dozom sumnje u njezinu vjerodostojnost, neupitan je visok umjetnički doseg Misse Papae Marcelli.

Misa papinskih inauguracija

Giovanni Pierluigi da Palestrina u doba protureformacije živio je u Rimu, gdje je bio glazbenik u papinskoj kapeli. Ne samo kvantitetom, nego ponajprije kvalitetom glazbenoga sadržaja, sa 104 mise on je jedan od najvažnijih skladatelja te glazbene vrste. One su najbolji pokazatelj polifonog umijeća, a obiluju raznovrsnim skladateljskim postupcima. Pri uglazbljenju nekih misâ Palestrina je iskoristio postojeći glazbeni materijal svojih te tuđih, podjednako duhovnih i svjetovnih skladbi. Obilježje svih pažljiv je odnos prema disonancama te prirodna podudarnost tekstualnih i glazbenih naglasaka. Time su one zaogrnute u kontemplativan i produhovljen zvuk, koji je dodatno naglašen postupnim melodijskim kretanjem svih dionica. 

Od 43 mise objavljene za Palestrinina života, sve osim dviju nalaze se u knjigama. Prva od šest tiskana je 1554. u Rimu. Iako je njezin autor bio oženjen i imao djecu, posveta te zbirke papi Juliju III. pridonijela je njegovu članskom pristupanju Sikstinskoj kapeli. Ubrzo nakon toga, Julije III. je umro, a za njegova nasljednika izabran je Marcello Cervini degli Spannocchi, pod papinskim imenom poznat kao Marcel II. Premda je Crkvom upravljao samo tri tjedna, bio je veliki pristaša i promicatelj Palestrinine glazbe. Stoga je vrlo vjerojatno njemu posvećena Missa Papae Marcelli, koja se sve do 1963. pjevala na papinskim inauguracijama. Ta najpoznatija Palestrinina misa skladana je najvjerojatnije 1562, a pet godina poslije objavljena je u drugoj knjizi misâ. Sastoji se od šest stavaka, uglazbljenih na latinski tekst misnoga ordinarija. Misa je namijenjena za šest pjevačkih dionica, a pažljivim harmonijskim uređenjem cjelokupne strukture postignut je jednostavan, glazbeno bogat sadržaj.

Njime je Palestrina stvorio stil koji je stoljećima poslije bio najviši uzor mnogim skladateljima. Neka od remek-djela duhovne glazbe, poput Bachovih misa, najbolji su primjer polifonoga majstorstva. Iako su ga neki visoki crkveni dužnosnici sredinom 16. stoljeća smatrali ozbiljnom prijetnjom za vjernike i liturgiju, ipak nisu uspjeli u izbacivanju polifonije i radikalnoj izmjeni temelja razvoja duhovne glazbe.